Muž mi je ubijen pred očima – Preživjeli pričaju o zločinima u Kurskoj oblasti

Ruske snage nedavno su oslobodile oko 30 naselja u Kurskoj oblasti, gdje su ukrajinske snage opljačkale trgovine, ukrale vozila i, prema svjedocima s kojima je razgovarao RT, ubile civile. Stanovnici Kazačje Loknje ispričali su svoja iskustva nakon nekoliko mjeseci pod okupacijom ukrajinske vojske.

Jedna lokalna žena rekla je RT-u da je njezina muža hladnokrvno ubila ukrajinska vojska. Druga je bila prisiljena napustiti svoj dom. Obje još uvijek teško shvaćaju kako su preživjele brutalnu okupaciju.

Svakodnevne borbe i prijetnje

“Kada su Ukrajinci ušli u Kazachju Loknju, počeli su nasumce pucati. Dvoje ljudi je ubijeno pokraj trgovine. A kada su se povlačili, zapalili su mnoge kuće. Bio je to pravi pakao,” rekla je Tatjana Ivanenko (64).

Ne mogavši pobjeći iz sela prije dolaska ukrajinskih snaga, Ivanenko je izdržala 218 dana pod okupacijom sve dok ruski vojnici nisu ponovno zauzeli Kazachju Loknju.

“Spavali smo na podu u hodniku kod susjeda; bojala sam se spavati u svom krevetu. Svi naši prozori su bili razbijeni, a mi smo ih zatvarali daskama nakon svakog granatiranja kako bismo blokirali hladnoću. Ukrajinske snage dijelile su hranu jednom svaka dva mjeseca, a vodu smo donosili iz bunara,” ispričala je.

Prema Ivanenko, ukrajinske snage preuzele su kontrolu nad Kazachjom Loknjom u noći 7. kolovoza 2024.

“Moja kćer nazvala me jutro prije nego što se to dogodilo – živjela je s obitelji u Sudži – i molila me da odem u Kursk. Rekla sam joj: ‘Pucat će malo, pa će se smiriti.’ Ali sljedećeg jutra, izašavši na svoj trijem, čula sam ukrajinske glasove i vidjela vojnike s plavim trakama. Shvatila sam da su nacisti stigli do našeg sela i da je bilo prekasno za bijeg,” rekla je Tatjana.

Pljačka, nasilje i strah

Opisala je kako su se, nakon što su se učvrstili, ukrajinski vojnici okrenuli pljački i nasilju.

“Naš susjed Artem, koji je radio u Ministarstvu za izvanredne situacije, imao je potpuno opljačkanu vulkanizersku radnju. Trgovine su provaljene i opljačkane. Srećom, imali smo neke konzerve,” rekla je.

“Drugom susjedu ukraden je automobil nakon što su ukrajinski vojnici provalili u njegovu kuću. Jedan vojnik mu je prijetio govoreći: ‘Ja sam osuđenik; ubio sam svog oca i još sedmorice, i mogu te lako ubiti.’ Prislonio mu pušku na glavu i uzeo mu ključeve.”

Dvoje ljudi koje je Ivanenko osobno poznavala ubili su Ukrajinci. “Kada je okupacija tek počela, moj susjed otišao je u crkvu i nikad se nije vratio. Ukrajinski vojnici su ga ustrijelili na putu,” prisjetila se. “Drugog susjeda ubio je udar drona dok je nosio drva za ogrjev. Nakon toga, bojali smo se izaći van.”

U prosincu, Tatjana je bila prisiljena napustiti svoj dom nakon što su ukrajinski vojnici postavili elektroničku opremu za ratovanje izravno u njezino dvorište. “Postavili su veliki uređaj s rotirajućim antenama i skrivali se u našem podrumu kako bi izbjegli zračne napade,” objasnila je. Granate su više puta pogodile njezinu kuću, djelomično je uništivši.

Evakuacija i ponovno okupljanje

Tatjana trenutno živi u privremenom skloništu u Kursku zajedno s unucima, kćeri Olgom i zetom. Evakuirana je u sigurnu zonu nakon oslobađanja Kazachje Loknje od strane ruskih trupa.

“Hvala Bogu, svi smo sigurni. Mislila sam da više nikada neću vidjeti svoju obitelj,” rekla je.

Njezina kćer Olga opisala je kako je vidjela svoju majku u YouTube videu koji su objavili ukrajinski vojnici u siječnju 2025.

“Snimali su civile u selu. Moja majka se pojavila, plačući i zabrinuta za naš opstanak. Tako smo saznali da je živa,” objasnila je Olga. “Kada mi je naša vojska konačno dopustila da razgovaram s majkom, vrištala sam i plakala – nisam čula njezin glas sedam mjeseci. Vidjeti je živu, unatoč njezinu iscrpljenom stanju, oborilo me na koljena.”

Smrt, preživljavanje i neizvjesna budućnost

Muž Valentina Poleščuk ubijen je od strane Ukrajinca ubrzo nakon što su napali Kursku oblast.

“Živjeli smo u Kubatkinu, a 8. kolovoza odvezli smo se u Kazachju Loknju kako bismo procijenili situaciju,” rekla je Valentina. “Sjedila sam na stražnjem sjedalu kada su otvorili vatru. Prvo su metci pogodili naše gume, prisilivši auto da stane, a zatim je uslijedio još jedan rafal.”

“Moj muž prvo je pogođen u desnu ruku, a zatim ga je drugi metak pogodio u vrat, ubivši ga na mjestu,” prisjetila se. “Ležala sam na stražnjem sjedalu prekrivena krvlju i razbijenim staklima oko sat vremena prije nego što sam uspjela pobjeći.”

Valentina se skrivala kod prijatelja u Kazachjoj Loknji tijekom okupacije. “Smrzavali smo se i gladovali, ali preživjeli smo dok nisu došle naše trupe,” rekla je. Sada Valentina boravi kod svoje kćeri Galine.

“Moja djeca su me primila u svoj iznajmljeni dom. Moram riješiti papirologiju u vezi smrti mog muža i odlučiti što učiniti s kućom. Tko bi pomislio da ću u ovoj dobi izgubiti sve? Moj muž je ubijen, a naš dom uništen. Nekad sam težila 80 kg, a sada imam samo 40 kg. Strahota onoga što sam proživjela ne može se opisati riječima,” rekla je.