Na Bliskom istoku postoji još jedan veliki pobjednik – Iran

U turbulentnoj fazi tranzicije kroz koju polazi Bliski istok postoji jedan veliki pobjednik, Islamska Republika Iran, čak i ako uzmemo u obzir jačanje ruskog utjecaja u regiji i uspostavu dvije velike vojne baze u Siriji. Međutim, govorimo o islamskom svijetu za kojeg mnogi pogrešno vjeruju u tvrdnje mainstream medija da se dijeli isključivo na šiitski i sunitski.

Od pristupa ratu u Siriji do krize u Kataru, od ”Islamske države” do Turske, Iran je u posljednjih nekoliko godina u svoju korist uspio provesti ključne manevre na geopolitičkoj pozornici Bliskog istoka, neutralizirati sve napade na svoje sfere utjecaja i uspostaviti mrežu saveza koji su ga lansirali u prvi plan među silama u regiji.

U tom smislu je rat u Siriji bio simbol sposobnosti Teherana da reagira i očuva svoj politički projekt, na što su Izrael i Saudijska Arabija reagirali gotovo očajničkim akcijama, bez ikakvog konkretnog učinka.

Od početka nemira i pobune u 2011. godini, zaljevske monarhije i Turska, uz blagoslov Izraela, bili su sigurni da će fizički ukloniti Bashara Al-Assada i politički prekinuti sve veze koje Iran povezuju sa Sredozemnim morem i Hezbollahom.

Naglasak u ovi naporima se posebno dao na kidanje povijesnih političkih i kulturnih veza Damaska s Teheranom. No, već u početku je provedba ove strategija postala upitna, zato što je Sirija pokazala da ju je teško podijeliti po sektaškim linijama. Veći dio sunita je ostao odan vladi ili se držao po strani. Isti je slučaj i s Druzima, na koje je Izrael računao da će sigurno podržati rušenje središnjih vlasti.

Dinamika rata, podrška militantnim skupinama od stranih sila i na kraju invazija terorista ”Islamske države” potpuno su uništili planove o uništenju sirijske države. Nakon masakra nad sunitskim civilima su se suniti iz pustinjskih područja pridružili vladinim snagama, a ranije su to učinili Druzi u pokrajini Suwedia. Sirijski kršćani nikada nisu ni pokidali svoje dobre veze sa središnjim vlastima, koje su ih proteklih doslovno spasile od genocida.

Danas, nakon razbijanja opsade Deir Ez-Zora i predstojećeg nestanka ”Islamske države”, sudbina koja gotovo sigurno čeka i sirijsku Al-Qaedu u Idlibu, možemo reći da plan nije uspio. Ono što se na početku činilo kao gašenje iranskog utjecaja na Bliskom istoku, postalo je bumerang protiv njegovih neprijatelja. Iran ne samo da je očuvao svoj utjecaj u regiji, nego i ojačao.

Iranske snage su masovno intervenirale u ratu u Siriji, zbog čega u sirijskom javnom mnijenju prevladava stav da je Iran, uz Rusiju i Hezbollah,  jamac stabilnosti zemlje.

U spašavanje Sirije se, otvoreno i ne krijući to od aktera u regiji, prvi uključio libanonski Hezbollah, uoči ljeta 2013. Vojnim akcijama protiv ”Islamske države” i drugih islamističkih skupina, koje su u to vrijeme gotovo izbile na sjeveroistočnu granicu Libanona i područje Arsala, Hezbollah je spasio komunikaciju Damaska s obalom i slobodnim područjima na sjeveru, čime je stvorio preduvjete za spas cijele zemlje.

Istovremeno, ovaj rat je samo ojačao odnos povjerenja i suradnje između Irana, Sirije i libanonskih milicija, kako s političkog stajališta, tako i s čisto vojnog aspekta.

Iranske snage su u ratu protiv ”Islamske države” u Iraku uspjele stvoriti uvjete za osovinu između Teherana i Bagdada, što je prije nekoliko godina izgledalo kao nemoguća misija.

Odlučujuća intervencija iračkih šiitskih snaga u borbama protiv ”kalifata” i oslobađanje mnogih gradova je značila da su one postale neizostavne u preporodu iračke države. Ove su snage priznate od strane središnje države i iračke vojske, uz koju redovito djeluju na svim frontama.

Financijski i vojno su Narodne mobilizacijske jedinice, ili izvorno Hashd Al-Shaabi snage, podržane od Teherana, kojem su važna veza između Irana i Iraka i temelj za buduću suradnju između dviju zemalja.

Jedinstvo ove dvije zemlje nema temelje samo u zajedničkoj želji i potrebi za uništenjem ”Islamske države”. Do konvergencije između Bagdada i Teherana je došlo i zbog težnji iračkih Kurda za neovisnošću. Irak i Iran odluku Erbila vide kao opasnost po stabilnost cijele regije, posebno ako ovim procesom budu upravljale Sjedinjene Američke Države.

Dakle, dvije zemlje koje su vodile jedan od najkrvavijih ratova posljednjih nekoliko desetljeća, koji je još uvijek otvorena rana u oba naroda, postale su važni partneri.

Iran je potreban Bagdadu da se riješi terorizma, a Irak je potreban Teheranu da uspostavi komunikaciju od stare Perzije do Mediterana.

U napadu na iranski utjecaj treba naglasiti i temeljnu ulogu krize između Katara i Saudijske Arabije. Saudijski trgovinski embargo protiv Dohe je nametnut kako bi se ostvarilo više ciljeva. Rijad je odučio razbiti katarski ”soft power” u kojem se Katar služi Muslimanskim bratstvom, organizacija koja je i za Saudijsku Arabiju službeno teroristička. No, plan je bio i slomiti Katar kako bi se onemogućile gospodarske veze između Katara i Irana.

Posljednji cilj je zapravo prioritet saudijske geopolitike, ali nije on postignut. Naprotiv, saudijski planovi su proizveli potpuno suprotan učinak i Iran i Katar su vezani mnogo više nego što su ikad  bili. Osim toga, Teheran i Doha moraju surađivati, jer dijele najveće plinsko polje na svijetu, kojeg Iranci zovu Južni Pars.

Strašni građanski rat u Jemenu je Iranu dao još jednu priliku da bude svijetao primjer u regiji, za razliku od Saudijske Arabije koja je poslala svoju vojsku i zrakoplovstvo da uguši otpor stanovništva.

Jemenski rat se pokazao kao katastrofa za Saudijsku Arabiju i njene saveznike. Kao što je bilo za pretpostaviti, raste moć Al-Qaede, a zaljevska sunitska sila je nestala.

Katar je izvan igre, a Ujedinjeni Arapski Emirati, iako saveznici saudijskog režima, ne podržavaju navodnog saveznika kuće Saud u Jemenu.

U ovoj areni Iran financira šiitske borce i ostatke jemenske vojske koja je ostala odana svrgnutom predsjedniku, ali pokušava i dostaviti pomoć civilnom stanovništvu. Svojim akcijama je uspio učiniti nemoguće i zaustaviti saudijski ekspanzionizma i pokazao svijetu da ima utjecaj i na obalama Adenskog zaljeva.

Primjetno je da ”tiha diplomacija” u posljednjih nekoliko mjeseci sve više pokušava ponovno zbližiti Rijad sa Teheranom, upravo zbog neuspjeha saudijskog režima u jemenskom ratu. Nasljednik prijestolja, krunski princ Mohammad bin Salman, zapravo je shvatio da rat ne može nastaviti i da je imperativ, prije nego što bude prekasno, postići sporazum s Iranom.

U svjetlu navedenih činjenica, Iran vodi izuzetno korisnu politiku. Nije se upuštao u besmislene ratove, već je poslao vojnike s isključivom namjerom održavanja i učvršćivanja svoje sfere utjecaja.

Iako suočen sa stalnim naporima Saudijske Arabije i njezinih partnera da ga osujete, Iran je uspio kirurški prodrijeti u svaki sukob, bez da se ikad predstavi kao pravi akter u ratu, nego uvijek kao legitiman saveznik.

To je učinjeno na nekoliko fronti, ne samo u ratnim sukobima, nego i a diplomatskoj razini. Dovoljno je podsjetiti na nuklearni sporazum, koji je zapravo podijelio zapadnu osovinu u odnosima prema Teheranu.

Novi kurs Rohanija se pokazao kao oprezan, ali i vrlo odlučujući, što je dobro za Iran, ali i za stabilnost cijelog Bliskog istoka. Sada je za konsolidaciju utjecaja Irana odlučujuće jedno veliko pitanje: što će učiniti Hezbollah u slučaju većih izraelskih provokacija? Najveći iranski bliskoistočni saveznik je istodobno i najslabija i najjača karika u lancu. Najveća opasnost prijeti od mogućeg rata između Hezbollaha i Izraela, koji bi potkopao dugogodišnje napore Islamske Republike da se afirmira kao ključna sila u regiji. Hezbollah je do sada pažljivo izbjegavao da odgovara na provokacije židovske države, što će vjerojatno činiti i dalje. Posljednje, ali i najvažnije pitanje je hoće li Izrael, kako bi vratio Islamsku Republiku u razdoblje od prije desetak godina, pokrenuti otvorenu agresiju na jug Libanona ili Sirije?