Na “Novi put svile” SAD pokušavaju odgovoriti modernizacijom nuklearne trijade

Globalne trendove u međunarodnim odnosima često je teško razumjeti. Međutim, pomoć u tome nam mogu pružiti dva različita događaja, jedan organiziran Washingtonu, a drugi u Pekingu, uspoređujući različite teme, sudionike, ciljeve i teme rasprave. Uostalom, govorimo o dva najveća svjetska gospodarstva, dva diva koja usmjeravaju i oblikuju globalnu kulturu, ponašanje i svjetsko mišljenje. Posljednjih nekoliko tjedana je međunarodna zajednica svima ponudila priliku za razmišljanje.

U Washingtonu i Pekingu su održana dva događaja koja su u smislu utjecaja, dubine, sudjelovanja i raspravljanih tema iznenađujuće proturječna. U Pekingu se na forumu “Jedan pojas, jedan put” okupilo više od 40 svjetskih čelnika koji su raspravljali o kineskoj inicijativi poznatoj i pod imenom “Novi put svile”, projektu koji će preobraziti cijeli euroazijski kontinent, olakšati i unaprijediti slobodnu trgovinu između desetaka zemalja. Kina to kani postići ulaganjem u prometnu i energetsku infrastrukturu, te u tehnološku suradnju. Vođa ove tihe industrijske revolucije je Kina Xi Jinpinga, koja u novom tisućljeću otkriva ambicije i antičke perspektive, željna ponovno uloge lidera u globalnoj civilizaciji.

“Novi put svile” je divovski projekt koji će se nastaviti širiti u godinama koje dolaze i tempom kojeg dopušta postojeća tehnologija, a očito je da su mnoge zemlje svjesne potrebe da se uključe u kineski projekt.

Broj sudionika na forumu u Pekingu je bio iznenađujući. Okupilo se više od 5000 izaslanika, 37 čelnika država i vlada, uključujući i Italiju iz skupine G7, te 10 najvažnijih članova skupine ASEAN.

Sto dvadeset i pet zemalja je potpisalo namjeru za suradnju u velikom projektu, a 30 organizacija je ratificiralo 170 sporazuma prema kojima od 2013. do 2027. Narodna banka Kine predviđa investicije od preko 1300 milijardi dolara.

Glavni ekonomist za Kinu financijsko diva Morgan Stanley, Robin Xing, nakon sastanka je rekao: “Kineska ulaganja u “Novi put svile” će se u sljedeće dvije godine u inozemstvu povećati po stopi od 14% godišnje, a ukupni iznos ulaganja mogao bi se udvostručiti i do 2027. doseći 1200 do 1300 milijarde dolara.”

Riječ je o revolucionarnom projektu koji će obilježiti sljedeća desetljeća, ako ne i stoljeća. Inicijativa je u snažnom kontrastu s američkom težnjom za globalnom hegemonijom i pokazuje sposobnost čovječanstva da kroz zajedničku suradnju i prosperitet prevlada sukobe i ratove.

U Washingtonu se zahtijeva odanost u zamjenu za ništa, ali s Donaldom Trumpom ni to nije sigurno. Kako ne mogu nanijeti štetu Rusiji i Kini, SAD nastoje izvršiti pritisak na svoje europske saveznike kroz trgovinski rat s carinama, tarifama, tehnološkim zabranama poput borbe protiv 5G mreže Huaweija, sankcijama protiv Irana i europskih banaka i svim drugim što donosi dobit američkoj poduzetničkoj i financijskoj eliti, te nešto manje državnoj riznici.

Peking se ponaša na suprotan način, nudeći s projektom “Novog puta svile” pobjedničku suradnju i sve koristi koje iz njega proizlaze. Cilj projekta je poboljšati životni standard ljudi kroz velike zajmove odobrene za poboljšanje osnovne infrastrukture kao što su željeznice, škole, ceste, vodovodi, mostovi, luke, internetska povezanost i bolnice. Kini je cilj stvoriti održivi sustav u kojem će deseci zemalja surađivati na zajedničku korist svojih naroda.

Euroazijski se kontinent posljednjih desetljeća bori da dostigne istu razinu bogatstva kao Zapad, a to se događa nakon desetljeća agresija i ekonomskog terorizma zemalja koje su težile utopijskoj globalnoj hegemoniji.

Kineska inicijativa svim uključenim zemljama nastoji ponuditi jednake razvojne mogućnosti, ali se ta ponuda ne temelji isključivo na vojnoj i ekonomskoj moći, nego na stvarnoj sposobnosti za poboljšanje blagostanja svih uključenih strana.

Kao što je objasnio Asia Time u članku o najnovijem forumu u Pekingu: “Kinesku inicijativu “Jedan pojas, jedan put” sada podržava čak 126 država i teritorija, kao i niz međunarodnih organizacija. To je novo, istinsko i stvarno lice “međunarodne zajednice”, veće, raznolikije i reprezentativnije od skupine G20″.

Ta kineska inicijativa mogla se dogodila samo u post-unipolarnom svijetu s više centara moći. Washington je savršeno svjestan promjena koje su se dogodile u proteklih 10 godina, a posljedična promjena u stavovima američkih političkih vođa se može vidjeti u izradi dva temeljna dokumenta za sve američke administracije.

Prvi je Pregled nuklearnog položaja (NPR), a drugi je Nacionalna obrambena strategija (NDS). Ova dva dokumenta objašnjavaju kako Sjedinjene Države vide svijet i što namjeravaju učiniti u borbi protiv nastanka multipolarnog svjetskog poretka.

U usporedbi s Obamom i njegovom upravom, Trump, Bolton i Pompeo više imaju veze sa stvarnošću, dobro shvaćajući da su Rusija i Kina vojno jednake Sjedinjenim Državama. Obama je, naravno, prije više od pet godina Rusiju pogrdno nazvao “regionalnom silom”. Trump je dobro svjestan ne samo da ne može ratovati protiv Rusije, nego si ne može priuštiti ni sukob s Venezuelom ili Sjevernom Korejom. Ni vojno ni politički.

U slučaju Venezuele, Kolumbija i Brazil se ne žele žrtvovati za Washington, a tamo ne postoje islamistički militanti koji bi se naoružali i pokrenuli pogrom protiv bespomoćnih civila kao što se dogodilo na Bliskom istoku, tako da nema sile na terenu sposobne pobijediti visoko patriotsku naciju povijesno posvećenu otporu američkom imperijalizmu.

Napad na Iran doveo bi do razornog odgovora Teherana protiv američkih vojnika raspoređenih u desetak baza diljem Bliskog istoka i nanošenja gubitaka koji bi za Washington bili preskupi, a pobjeda, ako bi je i bilo, bila bi “Pirova pobjeda”.

Što se tiče Sjeverne Koreje, zemlju je teško, možda i nemoguće napasti zahvaljujući Kimovom nuklearnom odvraćanju koje je sigurno bilo iskorišteno protiv američkih saveznika i vojne infrastrukture Pentagona u regiji.

Ono što ostaje Trumpu i neokonzervativcima koji vladaju Washingtonom su dokumenti u kojima će se Rusija i Kina proglašavati “neprijateljima koji moraju biti poraženi” i ratna propaganda nužna za bogaćenje američkih proizvođača oružja.

Američki događaj: “Neprijatelj je sve jači, moramo se dodatno naoružati”

Sada dolazimo do događaja organiziranog u Washingtonu. Dok je Peking bio zauzet raspravom o tome kako revolucionarnim projektom povezati tri četvrtine svijeta, američki Institut Brookings je organizirao sastanak koji je trajao nekoliko sati i razgovaralo se o “budućnosti proširenog odvraćanja u Sjedinjenim Državama”, fokusirajući se na alate potrebne za odbijanje napada protivnika.

Svatko tko ima iskustva s takvim konferencijama zna da ih uglavnom financiraju tvrtke povezane sa sektorom naoružanja i ohrabruju se govornici, gosti i političari da zauzmu vrlo agresivnu liniju, plašeći stanovništvo predstojećim ratom samo da se opravda povećana vojna potrošnja. Upravo se to dogodilo na događaju koji je organizirao Institut Brookings, gdje je zamjenik podtajnika obrane Trumpove administracije David Trachtenberg objasnio javnosti kako se nuklearno odvraćanje Sjedinjenih Država, nakon razdoblja od 30 godina, 40 ili 50 godina, “približava kraju svog životnog ciklusa”. Podtajnik nije spomenuo ukupnu brojku potrebnu za modernizaciju cjelokupne nuklearne trijade Washingtona, ali procjene ukazuju na oko 1000 milijardi dolara. Radije je govorio o općem povećanju vojnog proračuna za 60 do 70 milijardi dolara, “potrebnih da se zemlja u početku suoči s  problemima”.

Često brojevi ne govore sve, ali su i dalje korisni kako bi nam pomogli bolje razumjeti određene događaje. Bivši američki predsjednik Jimmy Carter dao je korisno objašnjenje o tome kako su Kinezi prevladali Sjedinjene Države.

“Sjedinjene Države su najratobornija nacija na svijetu i prisiljavaju druge zemlje da usvoje naša načela. Koliko kilometara brzih željeznica imamo u ovoj zemlji? Kina ima oko 29 000 kilometara željezničkih linija velike brzine, dok su Sjedinjene Države protratile, vjerujem, 3000 milijardi dolara na vojne izdatke. To je više nego što možete zamisliti. Kina nije bacila niti jedan cent na rat i zato je ispred nas. Mislim da je razlika u tome. Što ako uzmete 3000 milijardi dolara i uložite ih u američku infrastrukturu, vjerojatno biste imali 2000 milijardi viška, a željeznice velikih brzina bi se pravilno održavale. Naš bi obrazovni sustav bio jednako dobar kao u Južnoj Koreji ili Hong Kongu”, rekao je bivši američki predsjednik Jimmy Carter.

SAD u ponor vuku i svoje “saveznike”

Washington vrši pritisak i na saveznike da me se pridruže pokušaju da potkopa rastući utjecaj njegovih konkurenata, koje službeno naziva “neprijateljima”.

Ali ih u ovom procesu sve više gura da se približe protivnicima američke politike, kao što je to učinio kada je napustio nuklearni sporazum s Iranom, kojeg Europljani žele očuvati. Washington bi se za sada možda mogao osloniti na svoje europske saveznike, ali ogromni kineski projekt “Novog puta svile” privlači sve više pozornosti i sve više zemalja računa na njega. Osim toga, kineska inicijativa ima i komponentu rastućeg oslobađanja od američkog dolara kao svjetske rezervne valute u razmjeni između zemalja.

Trump i njegova administracija djeluju u multipolarnom kontekstu kao da je još uvijek unipolaran i djelujući kao hegemonijska supersila koja ne mari za posljedice svojih postupaka, čak ni ako nanose štetu njegovim “saveznicima”. Ovaj arogantan stav će bez sumnje naštetiti Sjedinjenim Državama i ne samo da će potkopavati američko gospodarstvo, nego i profitabilnost američkog dolara, koji je još uvijek globalna rezervna valuta.

S Trumpom koji se ponaša kao slon u trgovini porculanima, američki prijatelji i neprijatelji su prisiljeni tražiti načine kako ekonomski i vojno uspostaviti novu ravnotežu sa što manje američkog utjecaja. Dakako, Europa je i dalje podložna Sjedinjenim Državama, ali druge zemlje izvan dosega Washingtona kao da su razumjele povijesno razdoblje kroz koje prolazimo, preferirajući dijalog i ravnotežu snaga. Tipičan primjer je Erdoganova Turska, koja više nije ni u jednom taboru, ali oba koristi za svoje potrebe, umjesto da izjavljuje apsolutnu odanost jednoj ili drugoj strani.

Kina i Rusija se savršeno dobro osjećaju u aktualnom fluidnom geopolitičkom okruženju, jer im ono daje mogućnost da zemljama koje se odupiru hegemoniji Washingtona ponude vojna i ekonomska sredstva da ustraju i na kraju prevladaju. To je iznimno djelotvorna strategija jer postavlja “crvene linije” koje se Washingtona ne usuđuje prijeći, što smanjuje ili čak eliminira mogućnost novog sukoba, što Trump osobno možda i cijeni, obzirom da je to posljednje predizborno obećanje koje još nije pogazio.

Promatrajući dvije navedene konferencije, održane u Pekingu i Washingtonu u tjedan dana, te njihove oprečne naglaske, one jasno ističu razlike između ove dvije zemlje. S jedne strane, Kina traži integraciju, suradnju i razvoj za zajedničku dobrobit gotovo tri milijarde ljudi. S druge strane, vidimo da Sjedinjene Države raspravljaju o modernizaciji svoje nuklearne trijade, čiji je jedini “doprinos čovječanstvu” sposobnost da ga uništi. Naravno, nuklearna trijada i desetine i tisuće milijardi dolara služi za pokušaj zastrašivanja onih koji se ne žele klanjati diktatima Washingtona, iako je takvih zemalja sve manje.