Nacionalizam – kriminalna fikcija i ideološka zamka

Vjerojatno je malo ljudi ozbiljno pazilo na to da Četvrta politička teorija, koje se ja držim, najozbiljniju pažnju posvećuje kritici nacionalizma. Najupečatljivija je kritika liberalizma i odbacivanje marksističke dogme. Ali jednako je potrebno i temeljno radikalno odbacivanje ne samo nacionalizma, nego čak i nacije.

Posebno mjesto u Četvrtoj političkoj teoriji zauzima frontalna i beskompromisna kritika rasizma, koji se može smatrati jednom od verzija nacionalizma, ili, šire, općom paradigmom odnosa zapadne civilizacije prema svim drugim narodima i kulturama.

U vrijeme kada Rusija provodi vojnu operaciju u Ukrajini, čija je svrha denacifikacija, trebali bismo se na tome detaljnije zadržati.

Pluralitet civilizacija i multipolarnost

Četvrta politička teorija temelji se na temeljnoj ideji pluraliteta civilizacija i kultura, odnosno na ideji multipolarnog svijeta – kao povijesti, sadašnjeg stanja i projekta za budućnost. To znači da je zapadna civilizacija, a posebno moderna zapadna civilizacija koja se razvila u moderno doba, samo jedna od varijanti civilizacije, a izvan njenih granica su postojale, i što je najvažnije, moraju i postojati civilizacije utemeljene na izvornim načelima drugih civilizacija.

Ove civilizacije su:

• Ruska (pravoslavno-euroazijska) civilizacija (od nje počinjemo, jer mi to jesmo);
• kineski (prilično jedinstven i danas politički formaliziran);
• Islamski (višepolarni i viševektorski za sebe)
• Indija (još ne djeluje kao neovisni pol);
• Latinska Amerika (u procesu nastajanja);
• Afrički (potencijalni i predstavljeni projektom Pan-Africanism).
• Osim toga, u samoj zapadnoj civilizaciji mogu se razlikovati dva sektora:
• anglosaksonski (SAD, Engleska, Australija, Kanada) i
• europsko-kontinentalni (prvenstveno francusko-njemački).

Istodobno, zapadna civilizacija se predstavlja kao jedinstvena i univerzalna, izjednačujući svoje vrijednosti i stavove s vrijednostima i stavovima cijelog čovječanstva. Riječ je o dubokom zapadnom rasizmu (etnocentrizmu), koji je bio temelj klasičnog kolonijalizma i tako ostaje – ali samo malo više zatrt – u projektima globalizma.

Rasistička priroda unipolarnosti: zapadna hegemonija i agenti utjecaja

Na razini geopolitike i geostrategije zapadni rasizam se izražava unipolarnim modelom – Zapad (SAD i NATO) kontrolira cijelo čovječanstvo na temelju dominacije cijelog spektra (vojne, ekonomske, diplomatske, informacijske i kulturne dominacije).

Svaka zemlja i bilo koja osoba može se složiti s tvrdnjom Zapada na univerzalizam (to jest, unipolarnost), ili je može odbaciti. Izbor unipolarnosti ili multipolarnosti nije dat – uvijek je otvoren. Svaki Rus, Kinez, Musliman, Hindu, Afrikanac ili Latinoamerikanac može priznati hegemoniju Zapada, ili joj može reći odlučno “ne”, zaklinjajući se u vlastiti civilizacijski identitet. Dakle, sve ovisi o poziciji koju zauzimamo. Ako prihvatimo univerzalnost Zapada i njegovu stratešku i kulturnu dominaciju, postajemo agenti utjecaja NATO-a. I ništa više. Ako se ne dogovorimo, tada ćemo doživjeti udarac svjetske hegemonije. Odnosno, ulazimo u borbu sa Zapadom, NATO-om i njegovim agentima utjecaja, odnosno sa svima onima koji Zapadu kažu “da”.

Danas Rusija vodi vojnu operaciju protiv Zapada i njegove hegemonije. S njim smo ušli u izravan sukob. To znači da Rusija – kao osebujna civilizacija i nuklearna sila – odbacuje zahtjeve Zapada na hegemoniju i univerzalizam. Moskva je dugo oklijevala, ali je konačno odlučila reći radikalno “ne”.

Sasvim prirodno, rasistički globalistički Zapad na isti način odgovara Rusiji. On s nama žestoko vodi proxy rat, i to po opunomoćenju, uz pomoć neonacističkog režima koji je njegovao u Ukrajini.

Postoji oružani sukob između multipolarnog i unipolarnog svijeta. Ovo je sukob civilizacija. Civilizacije u množini. A ne rat jedne “jedine civilizacije s barbarima”, kako propagira Zapad.

Budući da je rat (ne s Ukrajinom, nego sa Zapadom) već u tijeku, dakle, upravo je sada trenutak kada se Zapadu moramo suprotstaviti našim civilizacijskim strukturama – teorijama, idejama, paradigmama, učenjima, vrijednostima, principima. A Zapadne vrijednosti treba barem relativizirati ili potpuno odbaciti. Relativizirati znači reći: “Sviđa ti se, dobro, to je u redu, ali to je tvoje i samo tvoje, a ne univerzalno.” Za odbacivanje, sve je jasno. Ali zauzvrat je u svim slučajevima potrebno odobriti nešto svoje, originalno i cjelovito.

Hegemonija u politologiji

Kao što se od nekih medija i javnih organizacija u Rusiji već neko vrijeme traži da nose oznaku “strani agent”, tako je i s političkim teorijama. Liberalizam, komunizam, a i nacionalizam koji nas posebno zanima glavne su političke i ideološke verzije Zapadne moderne. Sve tri klasične ideologije (liberalizam, komunizam, nacionalizam) nastale su upravo na Zapadu i odgovaraju njegovom povijesnom iskustvu i identitetu. U ostalim nezapadnim društvima i cijelim civilizacijama ove su tri teorije proširene tijekom intelektualne kolonizacije. Danas se smatraju općim i univerzalnim, te stoga primjenjivi na sve narode i zemlje. Ali zapravo, govorimo o konceptualnim i teorijskim proizvodima samo jednog dijela čovječanstva, jedne civilizacije – moderne Zapadne. U svim nezapadnim društvima izlaganje liberalizma (danas dominantnog i stoga najopasnijeg), komunizma i nacionalizma mora započeti upozorenjem – “Pazi! Imamo posla s toksičnim kolonijalno-imperijalističkim sadržajem!” Odnosno, pristaše liberalizma, komunizma i nacionalizma izvan Zapada su svjesni ili nesvjesni “strani agenti”. Osim, naravno, ako te teorije ne podvrgnu ne samo kritici, već barem usporedbi s vlastitim učenjima i teorijama, izgrađenim na temelju početaka njihove civilizacije. A to se događa vrlo rijetko i u pravilu se odmah potiskuje.

Biti liberal, komunist ili nacionalist izvan Zapada je isto kao biti agent utjecaja, suradnik i “peta kolona”.

Ovo je opći zaključak iz multipolarnosti i priznanja pluraliteta civilizacija, kao i temeljna osnova Četvrte političke teorije, koja se temelji na odbacivanju tvrdnje zapadne političke znanosti i njezine tri glavne teorije – 1. liberalizam, 2 komunizam, 3. nacionalizam – za univerzalnost.

Zapadna politička znanost je proizvod kapitalizma

Štoviše, treba dodati da je riječ o politologiji modernog Zapada, koja se oblikovala upravo u ono doba kada je Zapad potpuno raskinuo sa svojim klasičnim i srednjovjekovnim nasljeđem – prvenstveno s kršćanstvom. Tri političke teorije postale su temelj zapadne političke znanosti zajedno s buržoaskim sustavom.

Liberalizam je u početku proklamirao buržoaski individualizam i građansko društvo na kozmopolitskim – planetarnim – razmjerima. Nacionalizam je isti individualizam i građanstvo, ali samo u okvirima buržoaske države.

A komunizam je, prihvaćajući kapitalizam kao neizbježnu fazu ljudskog razvoja (rasistička i eurocentrična teza), tvrdio da prevladava buržoaski poredak (koji je bio predodređen da prvi postane globalan), ali je zadržao vjeru u napredak i tehnički razvoj, nastavljajući – ali samo u masovni demokratski i klasni ključ – buržoaska etika “oslobođenja” od tradicije, vjere, obitelji itd.

Naravno, pobijedivši u nezapadnim društvima (suprotno samom Marxu, koji je vjerovao da je to nemoguće), komunizam se kvalitativno promijenio (u Rusiji, Kini, itd.), ali nije napravio značajnije prilagodbe samoj teoriji, ostajući dio eurocentrične političke znanosti.

Nacionalizam kao antitradicija

Sada konkretnije o nacionalizmu. Nacionalizam je zapadni buržoasko-kapitalistički fenomen. U Europi se pojavljuje kao odbacivanje srednjovjekovnog načina života – religije, jedinstvene europske crkve, Carstva, klasne organizacije društva. Europski nacionalizam je ista umjetna i instrumentalna konstrukcija kao i druge verzije zapadnih ideologija. Ovo nije alternativa kapitalističkoj modernosti, ovo je njezin izravni proizvod.

Naravno, liberalizam potpunije odgovara kapitalističkom sustavu i izvorno je zamišljen kao globalizam, odnosno kao širenje normi i stavova buržoaskog sustava na cijelo čovječanstvo. To su, uzgred, dobro razumjeli marksisti. Nacionalizam je, s druge strane, bio međufaza kada je trebalo uništiti paneuropske institucije srednjeg vijeka – katoličanstvo, Carstvo, klasnu organizaciju društva i ponuditi nešto zauzvrat za privremeno očuvanje države. Nije iznenađujuće da se nacionalizam prvi put pojavio u protestantskim zemljama, gdje, počevši od Nizozemske i Engleske, vidimo sva tri glavna znaka kapitalizma u nastajanju (anti-crkva, anti-Carstvo, antihijerarhija) – odricanje od Rima, žestoko suprotstavljanje Habsburgovcima, te prijenos inicijative u gospodarstvu i politici s aristokracije i svećenstva u klasu gradskih trgovaca.

Upravo su građanski antitradicionalni – antikatolički, antidržavni i antiimperijalni – krugovi europskih društava postali glavni nositelji nacionalizma.

Povijesno gledano, kapitalizam se razvijao u fazama: prvo u obliku nacionalizma, zatim u obliku globalističkog liberalizma, iako su se liberalne teorije formirale u ranoj fazi, a globalizam Adama Smitha po svojim je konturama bio identičan teritorijama svjetskih kolonijalnih Britanaca.

Uz uspjeh buržoaskog sustava, kapitalizam je postajao sve liberalniji i sve manje nacionalni, ali u mnogim slučajevima nacionalni oblici nisu nigdje nestali – buržoaske nacionalne države opstale su do danas. Moderni liberalni globalisti žele ih što prije ukinuti, prebacujući vlast na Svjetsku vladu, ali oni i dalje postoje i po potrebi ih koriste kapitalističke elite koje ih kontroliraju. Ipak, logično je nacionalizam smatrati ranom fazom kapitalizma, a liberalizam (globalizam) kasnijom.

Komunizam je u ovom kontekstu zaobilaznica. Komunisti (barem dogmatski marksisti) solidarni su s globalistima u odbacivanju nacionalnih država i smatraju trijumf kozmopolitskog kapitalizma na planetarnoj razini nužnim i neizbježnim. Stoga se u borbi protiv jasno nacionalističkih režima često nađu na strani liberala.

Ali u isto vrijeme čekaju trenutak kada će kapitalistički sustav, postavši globalni i internacionalni, ući u krizu i tada će se, po njihovom mišljenju, stvoriti uvjeti za proletersku svjetsku revoluciju. Tu će se osjetiti konfrontacija između komunizma i liberalizma. Takva je apstraktna teorija komunizma, potpuno opovrgnuta povijesnom praksom. Zapravo, komunistički režimi nisu se oblikovali u kapitalističkom i međunarodnom društvu, već u agrarnim zemljama s gotovo srednjovjekovnim načinom života. I pretvorili su se u nešto nacionalno-boljševičko, što je značajan dio zapadnih marksista općenito odbijao smatrati “socijalizmom” ili “komunizmom”. Dakle, suprotno čistoj marksističkoj teoriji, neki komunistički režimi (sovjetska Rusija, Kina itd.) počeli su graditi socijalizam u jednoj zemlji, odnosno povezivali su komunizam s nacionalnim kontekstom (ne dajući mu, međutim, teorijsku formulaciju).

Sve je to stvorilo strašnu zbrku u terminima, budući da su sve strane bile prisiljene činiti ideološka natezanja i propagandne poteze smišljene da nekako prikriju očite teorijske proturječnosti.

U svakom slučaju, nacionalizam je nešto čisto moderno, zapadno i kapitalističko.

Nacija je imaginarna zajednica

Umjetnu prirodu nacionalizma lijepo je opisao sociolog Benedict Anderson. On uvjerljivo pokazuje da je, za razliku od naroda ili etnosa, “nacija” politički i umjetni pojam, koji su u pragmatične svrhe stvorili buržoaski ideolozi, kada je bilo potrebno na neki način održati društvo na okupu nakon što je odbacilo tradiciju – vjersku, klasnu i hijerarhijski (carski). Anderson je svoju knjigu nazvao “Imaginarna zajednica”, koja je naglašavala iluzornost nacije, kao proizvoljne i fiktivne tvorevine inteligencije, koja ideološki služi interesima buržoazije.

Benedict Anderson daje vrlo važnu izjavu: nacionalizam ne slijedi naciju kao njen ekstremni oblik, već prethodi naciji. Na prvom mjestu je nacionalizam, a tek onda sama nacija. Svaki narod su izmislili nacionalisti. Nacionalisti počinju izmišljanjem drevnih korijena za određeni povijesni narod koji s tim nemaju nikakve veze. Moderna buržoaska država proglašava se nasljednicom nekog velikog Carstva. A onda nacionalisti cijelom stanovništvu države nameću neki proizvoljan jezik (najčešće iz dijalekata, naziva se “idiom”), jedinstven kulturni kod i zajednički pravni sustav na individualnoj – građanskoj – osnovi. Ova zbirka pojedinih građana, koji su bili prisiljeni govoriti istim jezikom i smatrati se fiktivnim potomcima velikih (ili izmišljenih) predaka, nužna je samo da se rascjepkano i atomizirano društvo uopće ne raspadne, ali da se istovremeno da ni vjerski ni vjerski posjedi ili carske ustanove ili seoske zajednice. A da bi se ova heterogena masa ujedinila, potreban je neprijatelj, pred kojim bi svi ti ljudski fragmenti (dijelovi bez cjeline) osjećali solidarnost u mržnji i neopravdanoj nadmoći.

Pritom je važna i sama riječ “građanin” koja dolazi od riječi “grad”. Takva je etimologija riječi bourgeois, od riječi Burg, “grad”. Nacionalizam je urbani, urbanistički fenomen, gdje ljudi žive raštrkani i nuklearni – za razliku od ruralnih zajednica.

Takav je svaki nacionalizam. Najprije se oblikuje u teoriju, koja se kasnije provodi u praksi. Nacionalizam oblikuje političku naciju.

Otuda i osjećaj neorganičnosti i ružnoće, koji su neraskidivo povezani sa svim oblicima nacionalizma. Temelji se na lažima, krivotvorenju i uništavanju pravog organskog života naroda, kultura i zajednica.

Funkcionalni rasizam

Rasizam je krajnji oblik nacionalizma. U ovoj verziji nacionalizam doseže svoju ekstremnu fazu. Pripadnici neke fiktivne nacije, u kojoj će nužno biti prisutni različiti etnički i kulturni elementi (ali je upravo to ono što se negiraju nacionalizam i rasizam), proglašavaju se “gospodarska rasa”, kojoj (ne zna se od koga, jer se religija smatra reliktom) daje pravo pobjeđivati ​​niže od sebe.

Rasizam je bio najvažnija komponenta europskog kolonijalizma, prvenstveno anglosaksonskog, gdje se pravo na pokoravanje i porobljavanje čitavih kontinenata temeljilo na “rasnoj superiornosti bijelog čovjeka”. U tradicionalnim antičkim carstvima svaki pokoreni narod imao je svoj pravni status i nikome nije palo na pamet da ih porobi ili smatra inferiornim. Europski rasizam nastao je u moderno doba i također je bio buržoaski izum. Rasa je isto toliko imaginarni fenomen kao i nacija. Ali naglašava biološke karakteristike, kao u slučaju životinja – na primjer, punokrvnih kasača. Tipičan izgled ovih ili onih ljudi je, naravno, bitan, ali ideja da se društvena i ekonomska hijerarhija temelji na biološkim razlikama je čisti apsurd. Možda su talenti i kulture različitih naroda doista različiti, ali nemoguće je izgraditi hijerarhiju među njima bez proizvoljnog uzimanja jednog od naroda kao uzora i ideala. A to je rasizam: poistovjećivanje nečije kulture (vlastite boje kože, jezika, povijesti, vrijednosti itd.) s univerzalnim modelom.

Ako je za neke – prvenstveno za Anglosaksonce, koji su stvorili prve cjelovite rasne teorije – rasizam služio kao opravdanje za kolonijalnu dominaciju i ropstvo, onda je u drugim slučajevima – u nacističkoj Njemačkoj – rasizam korišten – baš kao i nacionalizam, ali samo više radikalno – okupiti buržoasko društvo koje se raspada kako nestaju tradicionalne vjerske, političke i društvene institucije. Puki nacionalizam nije bio dovoljan da ujedini njemačke zemlje zapadne i južne Njemačke, i protestantske Pruske, koja je bila potpuno drugačija od njih, u jedinstveno “imaginarno Carstvo”. Stoga je bio uključen ultranacionalizam – odnosno biološki rasizam, posuđen od Britanaca i doveden do najapsurdnijih i najnehumanijih teorija – veličanje arijevske rase (koja se poistovjećivala s Nijemcima), proglašavanje drugih naroda „neljudima” (uključujući indoeuropske Slavene ili Cigane) i njihovo masovno istrebljenje.

I opet za isti čisto pragmatični cilj – ujediniti ono što se raspalo u atome uz pomoć lažne teorije.

Zašto Četvrta politička teorija odbacuje nacionalizam?

Četvrta politička teorija odbacuje rasizam i svaki oblik nacionalizma upravo zato što je antitradicionalna buržoaska zapadnjačka i modernistička konstrukcija. A djelovanje s konceptom i teorijom nacionalizma kako bi se objasnili politički i društveni procesi nezapadnih, a posebno u tradicionalnim društvima, čin je iste univerzalističke – u biti kolonijalne – strategije. Tu leži rasizam i tvrdnja da Zapad i njegova politička znanost imaju posljednju riječ u objašnjavanju svih društveno-političkih procesa u bilo kojem narodu i društvima. Nakon što pristanemo koristiti tri teorije (liberalizam, komunizam i nacionalizam), već smo pod izravnom ideološkom kontrolom zapadne hegemonije.

Četvrta politička teorija snažno se ne slaže s osnovnim pretpostavkama nacionalizma – s neminovnošću rasparčavanja organskog (cijelog) društva na atome, odnosno sa zapadnjačkom interpretacijom “modernosti”, s kapitalizmom kao nužnom etapom u razvoju čovječanstva, s linearnim i preslikanim iz zapadne povijesti društvenim napretkom, koji se sastoji u sve većem individualizmu, udobnosti, tehničkom razvoju, fiktivnoj disperziji moći na atomizirane mase i stvarnom povećanju kontrole od strane skrivenih oligarhijskih klanova i njihovih monopola.

• s državljanstvom u europskoj modernističkoj interpretaciji,
• uz obaveznu sekularnost (u suštini antireligijski),
• s ukidanjem posjeda i
• uništavanjem seoskih zajednica u korist urbanizirane „usamljene gomile“ – i buržoaske i proleterske.

A budući da ti fenomeni pripadaju povijesti Zapada, Četvrta politička teorija ih smatra lokalnim, regionalnim slučajem. Druge civilizacije ne moraju nužno proći ovu fazu – modernost, kapitalizam, sekularizam, industrijalizacija i urbanizacija – mogu, ali i ne moraju proći. A ni kapitalizam ni njegove nacionalističke ili rasističke faze ne predstavljaju nikakav univerzalni zakon razvoja.

Indikativno je da su na isti način razmišljali i ruski slavenofili i njihovi sljedbenici i u desnom i u lijevom spektru ruskog političkog života 19. i početka 20. stoljeća. Slavenofili su odbacivali univerzalnost Zapada i posebno modernog Zapada. Istu liniju podržavali su, s jedne strane, konzervativni pravoslavno-monarhistički krugovi, a s druge strane ruski populisti. Ruski euroazijci su još jasnije i radikalnije odbacili tvrdnje Zapada na univerzalnost.

Struktura ukrajinskog nacizma

Ove teorijske napomene omogućuju bolje razumijevanje situacije u kojoj se moderna Rusija suočila s fenomenom nacionalizma, pa čak i nacizma u slučaju postsovjetske Ukrajine, a posebno nakon Majdana i tijekom specijalne vojne operacije, gdje se ukrajinski nacionalizam (u svojim ekstremnim oblicima) našao u ulozi glavnog političkog ideološkog neprijatelja Rusije.

Ovdje vidimo sva klasična obilježja nacionalizma:

• pozivanje na fiktivne pretke (sve do idiotskih izuma o “drevnim Ukrajincima”),
• imidž neprijatelja (prvenstveno u licu Rusa i Rusije, odnosno funkcionalno Carstva),
• sugestija navodne superiornosti (nad istim Rusima),
• nametanje jednog – umjetno stvorenog jezika samo u čisto političke svrhe (idiom poput jezika),
• buržoasko-oligarhijski sustav,
• brza urbanizacija seoskog stanovništva.

A sva ta ideološka oruđa usmjerena su na jedan cilj – stvoriti naciju koja ne postoji i koja nema i nije imala nikakve povijesne preduvjete za nastanak. Nacionalizam, a posebno njegovi ekstremni rasistički oblici, svjedoče o tome da građanska nacija još ne postoji. Ali više nema naroda, tradicionalnog društva ili imamo posla s različitim narodima i identitetima koji su se slučajno našli u granicama iste efemerne državnosti. U takvoj situaciji očajničke otuđenosti, brzopleto stvaranje “kvadrata” zahtijevalo je izvanredne mjere – upravo su oni oživjeli moderni ukrajinski nacizam.

Ovdje se nameće prirodno pitanje: kako je Zapad, koji je u potpuno drugoj fazi, kada su nacionalne države gotovo ukinute, zamijenjene globalnim institucijama, a liberalizam nastoji uništiti čak i ostatke nacionalizma, dopustio takvu ukrajinsku afaziju? Dva su odgovora na ovo:

• Zapad je zatvarao oči pred ukrajinskim nacizmom zbog njegove izražene rusofobne orijentacije; Rusija ima potencijal postati neovisni pol koji bi ograničio hegemoniju Zapada, dok Ukrajina ne predstavlja nikakvu ozbiljnu prijetnju.
• Ukrajinski nacionalizam Zapad je doživljavao kao neizbježnu rastuću bol, fazu koju su zapadna društva odavno prošla i (kako misle) prevladala; Ukrajina, koja je ušla u eru kapitalizma i oligarhije, prisiljena je osloniti se na nacionalizam kako bi što brže izgradila državu u prilično teškim uvjetima, s obzirom na nedostatak bilo kakvog konstruktivnog iskustva i potencijala Rusije kao snažnog civilizacijskog pola gravitacije , alternativa Zapadu.

Kao rezultat toga, u Ukrajini je Zapad podržavao sve protiv čega se očajnički borio kod kuće. Do čega je ova politika dovela poznato je: opet je propao još jedan pokušaj izgradnje ukrajinske države – prvo Krim i Donbas, pa specijalna vojna operacija. I nikakav nacizam nije pomogao, iako su njegove posljedice ovoga puta bile monstruoznih razmjera.

Ideologija nove Rusije

Zadnja stvar. Važno je razumjeti da Rusija, koja tvrdi da se bori protiv nacizma u Ukrajini i inzistira na denacizaciji, zapravo djeluje s pozicije Četvrte političke teorije. Očito je da se Moskva ne oslanja na liberalni globalizam s kojim je, naprotiv, ušla u smrtonosnu konfrontaciju. Liberalni Zapad i, šire, globalni kapitalizam pod vlašću svjetske oligarhije glavni je neprijatelj Rusije kao „pola“, civilizacije i kulture. Borba za multipolarnost ne može se temeljiti na liberalizmu, odnosno na ideologiji neprijatelja.

Moderna Rusija nema ništa zajedničko – osim relativno nedavne prošlosti – s komunističkom ideologijom. Komunizam se srušio upravo zato što je izgubio svoju unutarnju vitalnost. Ruski i euroazijski čimbenik, tradicija, vjera i zajednički duh nisu bili uključeni u marksističku dogmatiku, odnosno de facto postojeći nacionalboljševizam nije bio shvaćen i prihvaćen. To je dovelo do proturječnosti između onoga što je bio SSSR i onoga što je njegova stranačka elita mislila dogmatski.

Ali moderni politički režim u Rusiji ne može se nazvati ni nacionalističkim – način je ruski, a ne ukrajinski. I to bi bila kontradikcija, budući da različite etničke skupine i kulture sudjeluju u Rusiji-Euroaziji, lako integrirane u Carstvo, ali protivne izravnoj umjetnoj rusifikacije, pretvarajući se u naciju.

Odnosno, nijedna od tri zapadne političke ideologije ne postoji u modernoj Rusiji i ne može postojati. Međutim, danas uopće nema ideologiju.

Pa ipak, danas je borba s nacionalizmom kao ideologijom – i to sasvim specifično. Ali protiv ideologije je nemoguće boriti se bez ideologije. Jer u ovom slučaju nitko neće moći razumjeti niti objasniti – s čime se točno, zašto i na temelju čega se ta borba odvija.

Postoji samo jedan izlaz: odbaciti Zapad i njegovu civilizaciju kao nešto univerzalno i vratiti se vlastitim korijenima, svojoj povijesti, našem temeljnom svjetonazoru, našoj Tradiciji, čiji su svi istočni Slaveni (i Velikorusi, i Ukrajinci i Bjelorusi) dio. Nema boljeg politološkog sustava od Četvrte političke teorije (kao i njezinih verzija – slavenofilstva, euroazijstva, tradicionalizma, konzervativizma itd.). Samo ona je sposobna potkrijepiti našu borbu protiv ukrajinskog nacizma i liberalnog globalizma, a sve ostalo nije. Ideološki vakuum u takvim uvjetima može dovesti do kobnih posljedica.

Autor: Aleksandar Dugin – Prijevod: Robert Marić

Aleksandar Geljevič Dugin, ruski je filozof i geopolitičar, začetnik je ideje novog euroazijanstva, a blizak je visokim vojnim i političkim krugovima u Rusiji. Zagovornik je tradicionalizma, a kritičar marksizma i liberalizma. Aleksandar Dugin kaže da su u 20. stoljeću propale tri velike političke teorije: fašizam, komunizam i liberalizam, te je vrijeme da se stvori četvrta.