Najgora američka noćna mora o Rusiji i Kini je postala stvarnost

Utjecajni američki časopis Foreign Policy je upozorio na ranjivost baza Sjedinjenih Država u svijetu od mogućih napada Rusije i Kine.

“Nove tehnologije velikim konkurentskim silama poput Kine i Rusije u budućim ratovima mogu omogućiti da provedu precizne i razorne napade na američke vojne baze i logističke mreže, čak i one unutar samih Sjedinjenih Država”, piše u članku kojeg je Foreign Policy objavio 20. studenog.

Prema autoru Michaelu Beckleyu, napredak Rusije i Kine u zrakoplovstvu, robotizaciji, strojnom učenju, 3D ispisu i nanomaterijalima omogućuje im stvaranje novih vrsta raketa i ubojitih  bespilotnih letjelica. One se mogu lansirati gotovo neprimijećeno i prijeći velike udaljenosti, dodaje autor.

Novinar posebno primjećuje da novi hipersonični projektili objedinjuju brzinu i domet balističkih projektila s manevarskim sposobnostima i preciznošću krstarećih projektila.

“Širenje ovih tehnologija će sadašnji oblik rata Sjedinjenih Država učiniti zastarjelim”, kaže autor i navodi da bi američka vojska teško mogla brzo reagirati na moguće napade Kine i Rusije.

Prema Beckleyju, većina američkih baza ima malo ili nikakvih sustava proturaketne obrane ili pojačana skloništa.

„Većinu svoje povijesti Sjedinjene Države su imale luksuz da vode svoje ratove iz sigurnih utočišta. Na kontinentalnom dijelu Sjedinjenih Država već više od dva stoljeća se nisu vodile veće međunarodne bitke, a na moru SAD nisu pretrpjele ozbiljan napad otkako je Japan bombardirao Pearl Harbor u Drugom svjetskom ratu. U posljednjih nekoliko desetljeća su se jedino američke baze na stranim teritorijama suočile s nekoliko konvencionalnih vojnih prijetnji. Neviđeni imunitet stvorio je poseban američki način ratovanja koji uključuje masovne napade pokrenute iz gotovo neranjivih i zemljopisno udaljenih sjedišta. U nedavnim ratovima u Afganistanu, Iraku, Libiji i Srbiji, na primjer, američka vojska je koristila sigurne baze i logističke mreže koje se protežu od srca Amerike do neprijateljskih granica. Iz tih ogromnih sigurnih prostora naš vojska je mogla strateški birati svoje bitke i zaustaviti zračne i raketne udare s apsolutnom učinkovitošću. Kao rezultat toga, rezultati neposrednih ratova, ako ne i njihove posljedice, nikada nisu bili upitni“, piše Michael Beckley.

„Međutim, nove tehnologije u budućim ratovima velikim silama poput Kine i Rusije mogu omogućiti da izvrše precizne i razorne napade na američke vojne baze i logističke mreže, a sve to sa samo djelićem troškova koja se bacaju na tradicionalna oružja.

„Na primjer, nove hipersonične rakete kombiniraju brzinu i domet balističkih projektila i krstarećih raketa. Bespilotne letjelice i podvodni dronovi imaju prekooceanski domet, a algoritmi mogu koordinirati rojeve od više od 1000 dronova. „Carbon 3D“ pisači mogu proizvesti 1000 tijela bespilotnih letjelica dnevno za manje od 10 dolara po kopiji, a nanomaterijali ih mogu opremiti tako da budu dvostruko snažniji od uobičajenih eksploziva. Difuzija ovih tehnologija će američku vojnu doktrinu učini zastarjelom, jer su SAD naoružane velikim i rastućim arsenalom raketa dugog dometa i naoružanim bespilotnim letjelicama.

Kina i Rusija su sve više sposobne da oskrnave američko vojno svetište. Američka vojska bi imala problema brzo reagirati na takve napade, jer je za njih jednostavno nespremna. Većina baza ima nekoliko, ako ih ima, sustava proturaketne obrane ili jačih skloništa. Borbeni zrakoplovi i ratni brodovi često se parkiraju na otvorenom, jedan pored drugog. Komunikacija između zapovjednih centara i vojnika na terenu uvelike se oslanja na satelite koji slijede predvidljive orbite i na podvodne kablove čiji je položaj poznat u otvorenim izvorima.

Američka logistička sila sastoji se uglavnom od nenaoružanih brodova na parni pogon, od kojih će većina biti povučena u roku od 15 godina, a američki ratni brodovi i podmornice bi morali gotovo „letjeti“ između borbenog teatra i nekolicine luka na američkom i savezničkom teritoriju. Takve američke ranjivosti u kombinaciji s brzim tehnološkim promjenama Rusije i Kine su dovele do paradoksa da Sjedinjene Države imaju najmoćniju vojsku na svijetu, ali vojsku koja rutinski „dobiva nogu u dupe“ u svim simuliranim ratovima kada Rusija ili Kina oslobode svoje raketne i bespilotne borbene potencijale“, nastavlja Beckley.

Autor tvrdi da se problem može čak i pogoršati, jer američka vojska povećava svoju ovisnost o borbenim sustavima koji zahtijevaju sigurne baze i logističke mreže kako bi funkcionirali. Na primjer, Sjedinjene Države troše milijarde dolara za proizvodnju novog „stealth“ bombardera,B-21, za A2/AD, ali na ove zrakoplove treba čekati još desetak godina, a kada budu u službi, Rusija i Kina će ih tada već moći uništiti na zemlji.

„Sjedinjene Države imaju tehnologiju da promjene strategiju, ali moćni domaći akteri to ne žele. Ratna mornarica želi velike ratne brodove, a ne raketne tegljače. Zrakoplovne snage favoriziraju letjelice, a ne autonomne dronove. Vojna industrija želi graditi skupe platforme za projekciju moći, a ne jeftino streljivo, dok mnogi članovi Kongresa dijele tu viziju, jer velike i fantastične platforme znače posao u njihovim okruzima. Probijanje ovoga i ažuriranje američkog načina rata za novo tehnološko doba zahtijevat će snažnu predanost visokih dužnosnika Pentagona i stalan pritisak struke i javnosti. Povijesno gledano, Sjedinjene Države su mijenjale svoje vojne doktrine tek nakon pretrpljenog velikog šoka. Bilo bi tragično ako bi sljedeći šok značio gubitak rata sa slabijim, ali tehnološki pametnijim protivnicima“, zaključuje Michael Beckley.

Foreign Policy