Najomraženija riječ liberala, „nacionalizacija“, središte je novog diskursa u EU

Već smo pisali o tome da će se nakon ove epidemije, ma kakva ona bila, svijet morati resetirati. Zapravo, preciznije bi bilo reći „zapadni svijet“, sa svojim dogmama liberalne ideologije o nevidljivoj ruci tržišta, velikom globaliziranom prostoru bez granica, nepotrebnoj državi, nužnoj tek onoliko koliko je potrebno da kanalizira proračunska sredstva u projekte nad kojim nema nadzora, a posebno ne profita od njih i neobuzdanom individualizmu, koji u svom potrošačkom ludilu graniči s jednako neobuzdanim hedonizmom. Da, država je potrebna, i još kako. Nova migrantska kriza, kojom prijeti turski predsjednik Erdogan, u kombinaciji s pandemijom koronavirusa Covid-19 iznova je natjerala službe da pregledaju zapuštena granična kamenja, koja u Europi nikome ništa nisu značila od kraja Hladnog rata.

Što se tiče temeljnog načela liberalizma, apsolutne individualne slobode, ona je ionako bila fikcija, ali fikcija u koju su mnogi vjerovali i otuđili su se jedni od drugih, a sada doslovno ovisimo o svom bližnjem. Kao nekada, i to ne o „bližnjem“ u smislu obiteljskih veza, iako se i one ponovno uspostavljaju, već o susjedima, prijateljima, zajednici u kojoj živimo i od koje očekujemo pomoć, ako bude trebalo.

Promjena će biti, ili bi ih barem trebalo biti, osim ako se vlade, kad sve ovo prođe, opet ne vrate na stari kolosijek i tako, istom rutom u istom vagonu do nove krize. No čini se da neće biti tako.

Nakon što prođe pandemija s Covidom-19, „zapadni svijet“, SAD i Europa posebno, morat će se pozabaviti s apokaliptičnim ekonomskim scenarijem i jednom od najvećih depresija koju je kapitalistički svijet ikada poznavao. I dok su od prvih dana već vidljive neke posljedice, poput teškoća u zrakoplovnom sektoru i turizmu, kako bi se u potpunosti razumio opseg problema, još uvijek je potrebno procijeniti kakve će posljedice za sobom ostaviti pandemija.

Zasigurno će pogoditi proizvodni lanac Europe, posebno ona područja koja djeluju uglavnom zahvaljujući izvozu u zemlje izvan Europske unije.

Ta strašna riječ: Nacionalizacija

S ciljem spašavanja što većeg broja poduzeća i jamčenja radnih mjesta i egzistencije za radnike i njihove obitelji, ključne vlade Europe, uključujući Francusku i Njemačku, razmotrile su mogućnost nacionalizacije onih kompanija koje će se naći u većim poteškoćama. Sama riječ „nacionalizacija“ je ranije bila nezamisliva u političkom diskursu europskih vođa i smatralo se da ona pripada povijesti, „konzervativnim marksistima“, koje osuđuje čak i takozvana „nova ljevica“, koja je, umjesto klasne borbe, prigrlila borbu za vladavinu prava i individualne slobode , LGBT i prava manjina, okoliš i zrak sa što manje molekula CO2 i promiče novu monetarnu teoriju „tiskanja novca“, upravo onu koju sada koristi FED, koji „helikopterima baca dolare na Wall Street i dijeli po 1000 dolara Amerikancima, ali uzalud.

Ali nacionalizacija bi omogućila spas ne samo radnika i dodane vrijednosti koje ovo poduzeće proizvodi za zemlju, već bi se pomoglo i samim poduzetnicima, koja bi se tako spasilo od bankrota, sa svim posljedicama koje iz njega proizlaze.

Iako je u Francuskoj konkurencija na slobodnom tržištu državnih tvrtki već dobro uspostavljena, posebno je uzbuđenje izazvao njemački izbor da slijedi pariški kurs. U stvari, u akademskom svijetu Njemačke konkurencija na nacionalno slobodno tržište se nikada nije gledalo sa simpatijama, iako to iz temelja minira liberalne ideje i utemeljeni poredak. Dobrim dijelom to pripišimo i velikom broju njemačkih ekonomista koji tijekom godina školovanja i rada nisu slušali „plesni tečaj“ ekonomskih znanosti Chicago Boysa Miltona Friedmana, već su u DDR-u završavali fakultete i vodili državnu plansku privredu. Većim dijelom su svi odbacili dogme realnog socijalizma, ali nisu zaboravili pozitivne stvari i ideje koje u kombinaciji s poduzetničkim duhom i dobro reguliranim tržištem, s jakim državnim sektorom očito daju rezultate. Ovdje nećemo za primjer uzeti samo Kinu, već i Vijetnam, Alžir, Argentinu do dolaska najgoreg predsjednika ikada Mauricija Macrija, koja se opet vratila peronizmu i druge zemlje koje odbacuju temelje liberalne doktrine u ekonomiji, ali ne samo.

Točno je da bi nacionalizacija velikih tvrtki narušila temelje liberalne ideologije, ali se o tome može govoriti u normalnim uvjetima, a ne u situaciji koja slijedi nakon epidemije, naglašava njemački list Deutsche Welle.

Je li europski liberalizam mrtav?

O granicama smo već govorili, naglašavanju potrebe za zajedništvom u ovim teškim vremenima i važnosti države za funkcioniranje sustava, ali s provedbom plana usmjerenog ka nacionalizaciju strateških sektora, koji su u riziku da se nađu u ozbiljnim poteškoćama, Europa de facto pravi radikalni zaokret od svog puta ka privatizaciji koji je obilježio Europsku uniju i zemlje koje su sanjale o ulasku u nju od ’90-ih. Ovaj liberalni pristup, koji je temelj ekonomskog pristupa EU od samog njenog nastanka, tijekom godina bio je neophodni temelj koji je jamčio slobodnu trgovinu unutar Europske unije, gotovo u potpunosti izbacivši nacionalne države iz poslovnog okruženja.

Međutim, suočena s krizom koja zahtijeva ogromnu injekciju likvidnosti, ova operativna metoda ističe sva svoja ograničenja, a tvrtke koje se nisu u stanju boriti protiv recesije koristeći samo svoje vlastite snage se samo u scenariju nacionalizacije vraćaju u igru, stavljajući javnosti sva sredstva na raspolaganje. I tako dobivamo ono što liberali mrze iz dna duše: državno poduzetništvo.

Iako mi s tim imamo višedesetljetno iskustvo i sve dok ekonomija bivše SFRJ nije postala tržišna, funkcionirala je dobro, Nakon Zakona o udruženom radu i kasnije usvojenih reformi, to više nije bila ni sjena zlatnih ’60-ih i ’70-ih. Naravno, mnogi danas ne ekonomiju tog vremena gledaju s ideološke točke gledišta i ili je u potpunosti odobravaju, bez osude, ili je odbacuju s iracionalnim argumentima koji se goto uvijek temelje na obiteljskom nasljeđu.

Ali EU tek treba upoznati državno poduzetništvo i postavlja se pitanje je li ono rješenje za budućnost?

Unatoč tome što je djelomično zaživjelo u prošlom stoljeću, krajnji oblik poduzetničke države zapadne zemlje nikada nisu postigle, jer su prečesto naišle na snažno protivljenje privatnih interesa. Međutim, kako bi se zajamčila zaštita onih sektora koji su važni za razvoj i dobrobit društva u ovoj se situaciji ponovo pojavljuje mogućnost ponovne pojave ovog sustava na svjetskom ekonomskom scenariju.

Ako nadoknadi gubitke privatnih poduzetnika, omogućit će zaštitu nacionalne poduzetničke baštine, pomažući tako ekonomskom oporavku nakon recesije koju je prouzročio Covid-19.

U ovom scenariju, ponovno pojavljivanje ovog procesa, naravno, ne na način kako se nacionalizacija provodila u Sovjetskom Savezu ili nakon 1945. u istočnoj Europi, može biti samo pozitivan faktor i jedini mogući horizont za europske zemlje. Stvarna nepoznanica je koliko dugo ovaj pristup može biti od koristi a da se ne pretvori u monolitni unutarnji ekonomski krajolik, jer bi se stvorila situacija koja je krivac za neuspjeh velikih državnih i društvenih koncerna tijekom prošlog stoljeća.

U svakom slučaju, sljedećih nekoliko mjeseci će biti presudni za spašavanje onoga što se spasiti dade i da se tako omogući ponovno pokretanje posla što je brže moguće. Nada, i u ovom slučaju, leži u temeljnom dualizmu između intervencionizma i apstinencionizma države iz stvarnih ekonomskih pitanja, ali će upravo ta nada odrediti naš društveno-ekonomski supstrat narednih godina.

To neće biti Kozaci u redovima Crvene armije, koji će s velikom petokrakom na čelu napajati svoje konje na fontanama Vatikana, već rezultat razumnog promišljanja i spoznaje da čovjek nije apstraktno biće i ne može se rastvoriti u moru „kolektiviteta“, kako su to diktirali radikalni ljevičari prije sto godina, ali ne može biti izolirani otok s državom koja se svela na servis, bez nacionalne države s polugama da intervenira u svim sektorima, ekonomiji i financijama, što znači nadzor nad središnjim bankama, u prvom redu.