Najopasniji međunarodni sporazum koji je ikada predložen

Ljudska povijest je priča o zaboravljenim lekcijama. Unatoč katastrofalnom kolapsu europske demokracije 1930-ih, čini se da je priča o dvadesetom stoljeću, u kojem su građani, zastrašeni egzistencijalnim prijetnjama, pristali na odbacivanje slobode i istine u korist poslušnosti i propagande, dok su despotskim vođama dopuštali zauzimanje sve više apsolutističkih ovlasti, opasno je blizu zaboravu.

Nigdje ovo nije očiglednije nego u odnosu na očiglednu nemarnost koja je dočekala dva međunarodna pravna sporazuma koji se trenutno probijaju kroz Svjetsku zdravstvenu organizaciju: novi ugovor o pandemiji i izmjene i dopune Međunarodnih zdravstvenih propisa iz 2005., oba trebaju biti stavljena pred upravljačkog tijela SZO-a, Svjetske zdravstvene skupštine, u svibnju sljedeće godine. Kao što su zabrinuti znanstvenici i pravnici detaljno opisali, ovi sporazumi prijete iz temelja preoblikovati odnos između SZO-a, nacionalnih vlada i pojedinaca.

Oni bi u međunarodno pravo ugradili nadnacionalni pristup javnom zdravstvu odozgo prema dolje u kojem bi SZO, djelujući u nekim slučajevima prema isključivom nahođenju jednog pojedinca, svog glavnog direktora (DG), bila ovlaštena nametnuti sveobuhvatne, pravno obvezujuće upute države članice i njihovi građani, u rasponu od obvezivanja financijskih doprinosa pojedinačnih država; zahtijevati proizvodnju i međunarodnu razmjenu cjepiva i drugih zdravstvenih proizvoda; zahtijevati predaju prava intelektualnog vlasništva; nadjačavanje nacionalnih postupaka odobravanja sigurnosti za cjepiva, terapije temeljene na genima, medicinske uređaje i dijagnostiku; i nametanje nacionalnih, regionalnih i globalnih karantena koje sprječavaju građane u putovanju i nalažu liječničke preglede i tretmane. Svjetski sustav za digitalne ‘zdravstvene potvrde’ za provjeru statusa cjepiva ili rezultata testiranja bio bi rutinski uveden, a mreža biološkog nadzora čija bi svrha bila identificirati viruse i varijante koje izazivaju zabrinutost i praćenje nacionalnih usklađenosti sa smjernicama SZO-a, bio bi ugrađen i proširen.

Da bi se moglo pozvati na bilo koju od ovih širokih ovlasti, ne bi bilo potrebe za “stvarnim” hitnim zdravstvenim stanjem ,u kojem ljudi trpe mjerljivu štetu; umjesto toga, bilo bi dovoljno da glavni ravnatelj, djelujući prema vlastitom nahođenju, identificira puki “potencijal” za takav događaj.

Teško je precijeniti utjecaj ovih prijedloga na suverenitet država članica, individualna ljudska prava, temeljna načela medicinske etike i dobrobit djece. Kako su trenutno sastavljeni, ovi prijedlozi uskraćivali bi suverenitet i vladinu autonomiju Ujedinjenog Kraljevstva nad zdravstvenim i socijalnim politikama i posrednim učincima prisilnog zatvaranja i karantene i zato što bi svaka država članica morala izdvojiti nevjerojatnih najmanje 5 posto nacionalnih zdravstvenih proračuna i još uvijek neodređeni postotak BDP-a prema prevenciji i odgovoru na pandemiju SZO-a, također u kritičnim aspektima ekonomske politike.

Predložene nove ovlasti bile bi u suprotnosti ne samo s Općom deklaracijom o ljudskim pravima nego i s Konvencijom UN-a o pravima djeteta. One bi signalizirale novu prekretnicu u našem razumijevanju temeljnih ljudskih prava: izričitim amandmanom na IHR briše se tekst koji trenutno glasi “provođenje ovih Uredbi bit će uz puno poštovanje dostojanstva, ljudskih prava i temeljnih sloboda osoba” zamijeniti ga nebuloznom potvrdom da će se “provedba ovih Uredbi temeljiti na načelima jednakosti, uključivosti, koherentnosti…“

Odredbe koje zahtijevaju, što je moj naglasak, od SZO-a razvijanje brzih regulatornih smjernica za „brzo”, poznato i kao opušteno, odobrenje širokog spektra zdravstvenih proizvoda uključujući cjepiva, terapije temeljene na manipulaciji genima, medicinske uređaje i dijagnostiku prijeti, po mišljenju pravnika, “tradicionalnim standardima prava zdravstva koji imaju za cilj osigurati sigurnost i učinkovitost medicinskih proizvoda” te bi trebali biti od posebne brige za roditelje.

Doista, ništa u ovim dokumentima ne bi obvezivalo SZO na razlikovanje svoje obvezujuće smjernice za njihov utjecaj na djecu, dopuštajući tako neselektivne mjere uključujući masovno testiranje, izolaciju, ograničenja putovanja i cijepljenje, potencijalno ispitivanje i eksperimentalnih proizvoda koji se brzo prate do ubrzanih odobrenja, koji bi bili propisani za zdravu pedijatrijsku populaciju na temelju stvarnog ili “potencijalnog” hitnog zdravstvenog stanja, koje je jednostrano proglasila Opća uprava.

Kao da to nije dovoljno zabrinjavajuće, ono što ga još više čini je da je, kako piše Thomas Fazi, “SZO uvelike pala pod kontrolu privatnog kapitala i drugih stečenih interesa.” Kako on i drugi objašnjavaju, evoluirajuća struktura financiranja organizacije, a posebice utjecaj korporativnih organizacija koje se usredotočuju na rješenja odgovora na pandemiju, pretežno, cjepiva, udaljila je SZO od njezinog izvornog etosa promicanja demokratskog, holističkog pristupa zdravstvu i prema korporatiziranim pristupima temeljenim na robi koji “generiraju profit svojim privatnim i korporativnim sponzorima” (David Bell). Preko 80 posto proračuna SZO-a sada je ‘određeno’ financiranje putem dobrovoljnih priloga koji su obično namijenjeni određenim projektima ili bolestima na način koji odredi financijer.

Povijesna lekcija

“Povijest može upoznati, a trebala bi i upozoriti”, stoji u prologu knjige Timothyja Snydera, On Tyranny: Twenty Lessons from the Twentieth Century. Kad bismo samo mislili da nas se poučava, bilo bi lekcija koje bismo mogli naučiti o tome koliko nas je put pandemije tiranije već odveo autoritarizam i o tome kako bi, ako se planovi SZO-a nastave, pandemija Covida možda tek označila početak.

“Anticipativna poslušnost je politička tragedija,” upozorava Prva lekcija i doista bi se sada činilo da je dragovoljna poslušnost na koju su ljudi širom svijeta pristali u razdoblju 2020.-2022., kroz nošenja maski, izolacije, pristanak na nova cjepiva. Sve te mjere i dodatne, sada su ugrađene u prijedloge kao potencijalno obvezne direktive, obvezujuće za obje države članice, a time i za pojedinačne građane.

“Obranite institucije”, savjetuje Lekcija dva, jer “institucije ne štite same sebe”, otrežnjujući podsjetnik u svjetlu samo-imenovanja SZO-a u ovim prijedlozima kao “vodećeg i koordinirajućeg tijela međunarodnog javnozdravstvenog odgovora:

“Imenovanje koje bi tu organizaciju izričito uzdiglo iznad nacionalnih ministarstava zdravstva i izabranih, suverenih parlamenata”.

Treća lekcija “Čuvajte se jednostranačke države”, podsjeća nas da “stranke koje su prekrojile države i potisnule suparnike nisu bile svemoćne od samog početka.” SZO se ne pretvara u političku stranku, ali to neće ni trebati nakon što se odredi kao isključivi svjetski nadzornik ne samo identifikacije pandemija i potencijalnih pandemija, već i dizajna i provedbe odgovora na pandemiju, dok si također daje golemu zdravstvenu odgovornost nadzornu mrežu i globalnu radnu snagu, djelomično financiranu od poreznih obveznika nacija nad kojima će se uzdizati, u skladu sa svojim novim vrhovnim statusom.

Sjećanje na profesionalnu etiku, lekcija pet, bio bi mudar savjet za 2020., no ipak bismo mogli žaliti zbog napuštanja medicinske etike s našeg gledišta 2023. “Da su liječnici prihvatili pravilo da nema operacije bez pristanka”, navodi Synder u vezi s tiranijom 20. stoljeća, prijedlozi SZO-a osigurali bi da takva odstupanja od temeljnih stupova zdravstvene etike, informiranog pristanka, nepoštivanja ljudskog dostojanstva, tjelesne autonomije, slobode od eksperimentiranja, čak mogu postati prihvaćena norma, a ne užasni izuzetak.

Čuvajte se, upozorava Synder, “iznenadne katastrofe koja zahtijeva kraj kontrole i ravnoteže; budite svjesni u odnosu na kobne ideje hitnosti i iznimke.” Pozicionirani kao nužan sljedeći korak za postizanje globalne koordinacije i suradnje u javnom zdravstvu, prijedlozi SZO-a bi podigli stalnu, globalnu infrastrukturu nadzora i birokraciju čiji će raison d’être biti traženje i suzbijanje hitnih zdravstvenih situacija.

Financiranje ove mreže potjecat će iz privatnih i korporativnih interesa koji će financijski profitirati od odgovora temeljenih na cjepivu koje predviđaju, tako da će prilike za privatno iskorištavanje javnozdravstvenih kriza biti ogromne. A, proširivanjem i navođenjem na vrijeme okolnosti u kojima bi se te ovlasti mogle pokrenuti, više nije potrebna ‘stvarna’ javnozdravstvena hitnost, samo ‘potencijal’ za takav događaj, možemo očekivati prijetnju izvanrednog stanja hitnosti da postane polutrajna značajka modernog života.

“Vjeruj u istinu”, kaže deseta lekcija, jer “napustiti činjenice znači napustiti slobodu,” što je doista prikladno za našu orwellovsku eru dvoumlja, čijim je sloganima dodijeljen status religije, a ideologija koja se predstavlja kao integritet: “Budite sigurni, budite pametni, budite ljubazni” (dr. Tedros Adhanom Ghebreyesus, glavni direktor SZO-a, 2020.). Pitamo se što bi Orwell rekao o Jedinici za borbu protiv dezinformacija Ujedinjenog Kraljevstva i Ministarstvu istine SAD-a, ili o prijedlozima koji ne samo da dopuštaju, nego zahtijevaju od WHO-a da izgradi institucionalni kapacitet za sprječavanje širenja dezinformacija čime ga označava de facto kao jedini izvor istine o pandemiji?

Što bi Hannah Arendt mislila o uplitanju države u privatne živote pojedinaca i obitelji iz u razdoblju između 2020. i 2022. i posljedičnim produženim razdobljima izolacije, kao i usvajanjem prisilne izolacije i segregacije kao respektabilnih javnozdravstvenih alata, uzdizanju takvog uništavanja privatnog života kao nečemu što bi bilo prihvaćeno na svjetskoj razini?“Preuzmite odgovornost za lice svijeta”, kaže Snyder u lekciji četiri. Može li postojati ijedan snažniji simbol vidljivih manifestacija lojalnosti društva svojoj novoj normali od svjetskih maskiranih lica iz 2020. i 2021. godine?

“Vječna budnost je cijena slobode” je citat koji nije manje istinit, jer je netočno pripisan Jeffersonu, ali on je tri godine živio među krhotinama propale Covid autoritarnosti. Možda smo sada preblizu da shvatimo koliko smo se daleko odmaknuli od liberalne demokracije.

Čak i kad bi se netko svim srcem složio s usredotočenošću SZO-a na pripravnost za pandemiju i izazvane intervencionističke reakcije, bilo bi zapanjujuće dodijeliti takve široke ovlasti nadnacionalnoj organizaciji, a kamoli jednom pojedincu unutar nje. To, kao što je tako brutalno ilustrirano u odgovoru na pandemiju, verzija većeg dobra optimizirana za profit, kojoj teži SZO, često se sukobljava sa zdravljem i dobrobiti djece, postavlja nas da počinimo groteskno nedjelo protiv naše djece i mladih. Snyderova najvažnija lekcija ipak bi mogla biti “istaknuti se, u trenutku kada date primjer, čarolija statusa quo je prekinuta”. Ujedinjeno Kraljevstvo je dovoljno opsjednuto nacionalnim suverenitetom za povlačenje iz EU-a, što jer primjer za demokraciju u usporedbi s neizabranim SZO-om; sigurno bi bilo nezamislivo sada mahati kroz prijedloge prema kojima bi Velika Britanija prepustila svoj suverenitet nad ključnim nacionalnim zdravstvenim, socijalnim i ekonomskim politikama SZO-u.