Najveće nasljeđe Hollandea je kriminalni projekt “Françafrique” 

Povećanje vojnih intervencija u Africi u okviru francuske neokolonijalne politike “Françafrique” je glavno “nasljeđe” odlazećeg predsjednika Françoisa Hollandea na kontinentu.

Ovaj je projekt zapravo pokrenuo njegov prethodnik Nicolas Sarkozy. Hollande je po preuzimanju predsjedničke dužnosti obećao da će obustaviti ovaj zločinački projekt. Umjesto toga je pokrenuo vojne intervencije u Maliju, Srednjoafričkoj Republici i Čadu, što su mnogi vidjeli kao nastavak neokolonijalne politike Sarkozya. U okviru projekta “Françafrique” je 6. veljače 2015. godine  Francuska čak stvorila Zakladu “AfricaFrance“, koju vodi Lionel Zinsou, a odobrena je od strane francuskog Ministarstva vanjskih poslova za  “ponovnu” uspostavu odnosa između Francuske i Afrike.

Francuski predsjednik, koji se nije ponovo kandidirao na ovogodišnjim izborima, posjetio je svoje afričke kolege na 27. “Summitu Afrika-Francuska”, održanom u Bamaku 13. i 14. siječnja.

Na sastanku u glavnom gradu Malija se raspravljalo o suradnji, miru i razvoju, a veći dio summita je bio posvećen sigurnosnim pitanjima.

U društvu trideset šefova država i vlada, predsjednik Malija, Ibrahim Boubacar Keita, domaćin summita, u više navrata je obilno hvalio francuskog kolegu. Sjetio se “svega” što je njegova zemlja dobila od “dragog Françoisa”, čovjeka koji je naručio 2013. godine, sedam mjeseci nakon što je preuzeo dužnost u Elizejskoj palači, poslao “vojnu pomoć” Maliju.

Hollande je govorio o operaciji “Serval” u okviru koje su i danas u Maliju raspoređene francuske snage. Ujedinjeni narodi i Europska unija tvrde da Francuska pomaže Maliju da “demokracija krene svojim putem” i da “teroristi ne kontroliraju bilo koji teritorij zemlje”.

“Ova je izjava u velikoj mjeri laž“, piše časopis Jeune Afrique, jer su izvan kontrole vlade ostala velika područja na sjeveru i središtu zemlje, gdje se “svaki tjedan provode smrtonosni napadi protiv vojske Malija i Plavih kaciga kontingenta Ujedinjenih naroda MINUSMA”.

Jeune Afrique podsjeća da je politika Za Hollandea u Africi “bila izrazito vojna, s dvije operacije od velike važnosti – “Serval” u Maliju i “Sangaris” u Srednjoafričkoj Republici”.

Realnost je da su se u okviru francuske imperijalističke politike u Africi, ali i drugim područjima, kao što je Bliski istok, sukobi na kontinentu od 2011. znatno povećali.

Hollande tvrdi da je sve učinio u ime “rata protiv terorizma” i “zbog doprinosa miru i sigurnosti u Africi i Europi”.

Nicolas Sarkozy, koji će također biti zapamćen po svom govoru u Dakaru 2007. godine u kojem je naveo “kako Afrikanci nisu dovoljno ušli u povijest“, bio je odgovoran za dvije vojne intervencije s katastrofalnim rezultatima.

U Obali Bjelokosti su 2011. francuske trupe pomogli srušiti predsjednika Laurenta Gbagboa, koji je trenutno u zatvoru i procesuiran od strane Međunarodnog kaznenog suda, a na njegovo mjesto je došao miljenik Pariza Alassane Ouattara. U isto vrijeme je Francuska, zajedno sa Sjedinjenim Američkim Državama i drugim zapadnim silama, sudjelovala u NATO agresiji na Libiju, svrgnula Muammara Gaddafija i uništila zemlju koja je danas potonula u kaos i rat.

Nastavak politike Sarkozyja

Hollande je kao pobornik rata nadmašio svog prethodnika i nastavio neokolonijalnu strategiju Francuske.

Uništavanje libijske države je imalo katastrofalne posljedice po cijelu regiji, posebno u Maliju, gdje su 2013. upravo francuski vojnici u operaciji “Serval” intervenirali da “spase” vladu u Bamaku, kojoj su prijetili separatistički pokret Tuarega i radikalne islamističke skupine koje su s oružjem došle iz Libije.

Sljedeće godine je s operacijom “Barkhane” francuska vojna prisutnost pretrpjela preinake, te se proširila na Čadu i počela djelovati u cijelom prostoru Sahela i Sahare, gdje su Francuzi poslali vojsku, zrakoplove i tenkove u zemlje poput Mauritanije, Malija, Burkine Faso i Nigera.

U Srednjoafričkoj Republici je operacija “Sangaris” pokrenuta krajem 2013. godine, od kada je zemlja potonula u građanski rat u kojem su ponovo izbili etnički i vjerski sukobi. Tamo su također raspoređene snage Ujedinjenih naroda.

Organizacija “Survie”, nastala u Parizu kako bi ukazala na “sve oblike francuske neokolonijalne intervencije u Africi”, ističe da je vojna nazočnost Francuske u Africi, koja traje više od pola stoljeća, jedan od stupova politike uplitanja i imperijalističke dominacije Pariza na kontinentu.

Zapravo su brojne zemlje, ubrzo nakon stjecanja nezavisnosti u ranim ’60-im dvadesetog stoljeća, kao nove države ušle u orbitu Francuske. Cilj Pariza je bio “sačuvati gospodarske interese drevne metropole i imati pristup nafti, uranu i drugim vrijednim prirodnim resursima. Francuska je na ovaj način sačuvala status “svjetske velesile”, a afričke zemlje zadržala u sferi utjecaja Zapada. Tako je bilo u vrijeme Hladnog rata i ostalo sve do danas.

No, danas je sve više progresivnih snaga u Africi koje se bore i protive pljačkaškim ratovima u njihovim zemljama, tražeći zatvaranje stranih vojnih baza, povlačenje stranih trupa i kraj uplitanja u unutarnje poslove zemalja na kontinentu.