Nakon desetljeća napora, Mossad je arapski i sunitski Sudan doveo u tabor Izraela

Iako to nije bila tema koja je zanimala širu svjetsku javnost, što je pogrešno, bivši sudanski general Omar Al-Bashir nije svrgnut zbog korupcije, ljudskih prava, slobode i demokracije, iako bi se i tu što šta moglo reći, već je akciju njegovog rušenja organizirao i zajedno s Washingtonom proveo izraelski Mossad. Podsjetimo, Omar Al-Bashir je svrgnut u vojnom udaru prošle godine, nakon čega je zatvoren i osuđivan zbog višestrukih optužbi za korupciju.

Na vlast je došao 1989. godine vojnim udarom u kojem je svrgnut dotadašnji predsjednik Ahmed Al-Mirghani. U srpnju 2008. godine Međunarodni kazneni sud podiže protiv njega optužnicu za genocid i zločine protiv čovječnosti počinjene u ratu u Darfuru, ali uspijeva izbjeći izručenje. Prije svrgavanja je putovao u Moskvu i Damask, čime je posebno razljutio Washington, koji je odlučio uslišiti želje Izraela i pokrenuti kampanju njegova svrgavanja.

I što se sada događa? Izrael je republiku Sudan uvijek smatrao “neprijateljem” na kojeg treba paziti i tijekom godina je provodio nekoliko misija, tajnih i manje tajnih, kako bi eliminirao osjetljive ciljeve koji su podržavali Hamas i Hezbollah. No, čini se da se nešto drastično promijenilo. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu spreman je ponovno susresti bivšeg generala, sada već de facto šefa države Sudan, Abdela Fattaha Abdelrahmana Burhana. U osnovi bi bili zajednički interesi zbog kojih se ove dvije vrlo različite države mogu udružiti u borbi protiv navodnog „terorizma“ i protiv afirmacije Irana kao islamske sile Bliskog istoka. Kako ne bi bilo zabune, Sudan neće pomoći Izraelu da se bori protiv Al-Qaide ili takozvane „Islamske države“, već protiv Hamasa i Hezbollaha, jer ni Al-Qaida ni ISIL nikada i nisu bili prijetnja cionističkom entitetu.

Godinama su F-16 “Sufa” s jasno prepoznatljivom oznakom izraelskog zrakoplovstva letjeli u zračnom prostoru Sudana kako bi uništili oružje koje su afrički Arapi namijenili skupinama otpora širenju židovske države poput libanonskog Hezbollaha ili oružanih skupina Hamasa aktivnih u Pojasu Gaze.

Umjesto toga, sada bijeli i svijetloplavi zrakoplovi izraelske zastave i tvrtke El Al lete „tiho“ na istom nebu i spremni su pratiti vođu Benyamina Netanyahua u Južnu Ameriku kako bi se upoznao s generalom  Burhanom, nakon što su se iz istog razloga vidjeli u Entebbeu u Ugandi. U zračnoj luci koju Netanyahu dobro poznaje, gdje je izgubio brata Yonija tijekom nečega što bi se moglo smatrati najspektakularnijom misijom koju su izraelske specijalne snage obavile u svojoj povijesti.

Nakon razgovora koji je proteklih tjedana održan u rezidenciji ugandskog vođe Yowerija Musevenija, čini se da su dvojica vođa krenuli na pravi put kako bi prestali biti “neprijateljske” države i otvorili novo poglavlje u svojim diplomatskim odnosima.

Na temelju ove promjene kursa u Netanyahua, zahvaljujući osobnosti bivšeg generala Burhana, kojeg njegovi kolege vojnici vide na sasvim drugačiji način, čini se da postoji “sukob interesa” njihovim zajedničkim težnjama da obuzdaju i suprotstave se „šiitskoj prijetnji saveza predvođenog Iranom“, nekada velikim saveznikom Sudana. Službeno će se suradnja temeljiti na suzbijanju aktivnosti sunitskih terorističkih skupina poput ISIL-a i Al Qaide, čiji su ogranci sve aktivniji na afričkom kontinentu gdje se stvara “novi džihadistički front”, posebno u pojasu Sahela, koji ne uključuje Sudan, ali graniči s njim.

Iako je Sudan godinama bio domaćin Osame bin Ladena, čini se da su se stvari u palačama moći u Kartumu sada “promijenile”, gdje nakon državnog udara 11. travnja 2019. i sljedeće faze “stabilizacije” nova vlada očajnički treba rehabilitaciju u očima Zapada.

General Burhan to posebno treba nakon godina građanskog rata kojeg su obilježile brojne optužbe za zločine protiv čovječnosti. Sudan, blizak Tel Avivu, ima za cilj izaći iz izolacije i obnoviti odnose s velikim zapadnim silama, napustiti svoj status bivše „odmetničke države“ i možda definitivno biti skinut s “crne liste” koju piše Washington.

To što za Peking, Moskvu i Arapsku ligu Sudan nije „odmetnička država“ ne igra nikakvu ulogu. Novo vojno vodstvo treba potvrdu da neće biti progonjeno i suđeno u Haagu, a to im to bolje može jamčiti od Netanyaha, čelnika države koja bi trebala odgovarati za sve moguće zločine, ukljčujući genocid, ali ICJ tek sada stidljivo pokušava pokrenuti neke istrage u Zapadnoj obali i Pojasu Gaze.

Unatoč mogućnosti obnove odnosa i bez bez novog kursa, povjerenje koje Sudanu nude europski saveznici poput Velike Britanije, Francuske i Italije nisu ništa u odnosu na zadnju riječ o tome koju državu na međunarodnoj šahovskoj ploči treba suditi u Haagu.

Činjenica da je Izrael spreman pružiti ruku bivšem neprijatelju mogla bi igrati ključnu ulogu u prelasku novog Sudana na “dobru” stranu. S obzirom na bliske veze većine stanara Bijele kuće i Tel Aviva u ova vremena, čak i više nego prije, neki će reći da je general Burhan odlučio “željezo kovati dok je vruće”.

Desetljeća loših odnosa Izraela i Sudana

Odnosi između Izraela i Sudan su bili burni i to je zamršena priča. Od ’50-ih su desetljeća obilježili ratovi, špijunaže, raskinuti savezi, krijumčarenje i „ljudi” koji su uvijek bili oružje Egipta, starog neprijatelja Izraela i povijesnog zaštitnika teritorija Sudana. Protivnike uplitanja egipatskog vođe Gamala Nassera u poslove Sudana tada je vodio Sadiq El-Mahdi i oni su se uvijek obraćali Izraelu za podršku, redovito se nalazili, ali sve bi završilo prvim vojnim udarom koji bi Sudan opet pretvorio u neprijatelja židovske države.

Stav je službeno pokazao tijekom „Šestodnevnog rata“, kojeg je Egipat, zajedno sa Sirijom, Irakom i Jordanom, vodio 1967. Tom prilikom je i kontingent sudanskih vojnika uzeo oružje protiv izraelskih vojnika, iako su potonji zabilježili nadmoćnu pobjedu. Od tada Izrael provodi tajne operacije “podrške” naoružanoj oporbi na čelu s Josephom Lagom, koji se namjeravao usprotiviti sudanskoj vladi na čelu s Jaafarom Nimeiryom.

Sudan je bio poprište važne Mossadove  operacije „Brothers e Mosè“ koja je ’70-ih godina, mnogo prije nego što je Nemeiry postao “prijatelj CIA-e”, iskoristila sudanske obale kako bi evakuirala etiopske Židove i kako bi ih sigurno odvela u njihov novi dom u palestinskim kućama i na palestinskim oranicama i maslenicima.

Svrgnut drugim državnim udarom 1989. godine, Nimeirija je zamijenio general Omar Al-Bashir, koji je Sudanu dao vojnu teokraciju blisku Hezbollahu i Hamasu i tako bliske odnose s Iranom koji je sada pod kontrolom ajatolaha koji su konačno počeli slati oružje Palestincima i borcima Hezbollaha, iako su prvi suniti i Arapi i nadali su se podršci arapske braće. Naravno, vehabijskom kraljevstvu i drugima na pamet ne pada da pomognu Palestincima i njihova se „pomoć“ u najboljem slučaju svodi na pošiljke cementa i armature ili nešto humanitarne pomoći.

Iranske prakse su natjerale cionističke snage da gađaju i trgovačke brodove i konvoje koji uvijek „nose oružje namijenjeno napadima na Izrael“, čak ikada to nije slučaj. Tel Aviv u tom smisluu provodi istu strategiju kao trenutno u Iraku i Siriji.

Svrgavanje Omara Al-Bashira je otvorilo novi scenarij koji bi napokon mogao poništiti status “neprijatelja” Zapada i izvršitelja „zločina protiv čovječnosti“ pod pokroviteljstvom istinskih zločinaca iz Tel Aviva, koji odjednom prihvaća vrlo “otvorenu” vanjsku politiku Sudana, koji će bez sumnje biti novi izraelski pristaša u Ujedinjenim narodima.

I tako je arapska i muslimanska zemlja, koju su obilježili sukobi i zločini, što nitko ne negira, završetkom rata ostala bez predsjednika kojem je najveći grijeh bio suradnja s Hamasom, Hezbollahom i Iranom, „arhineprijateljem“ Izraela. U svjetlu navedenog, Kartum bi ovu sramotu mogao oprati samo još jednim vojnim udarom, koji su ionako tradicija u Sudanu. Hoće li se to dogoditi? Kako trenutno stvari stoje, malo je izgleda za takav scenarij i uskoro bi mogli vijdeti nezamislivo, da jedan arapski sunitski vođa javno demonstrira bratstvo i jedinstvo sa službenim predstavnikom „naroda i zemlje Izraelove“.