Nakon Moskve, Erdogan se još jednom kući vraća praznih ruku – EU ne popušta ucjenama

Prema posljednjim informacijama grčkih vlasti, od početka krize pa do četvrtka, nacionalnosti uhićenih u regiji Evros su prema statistikama sljedeće:

• Afganistan – 64%
• Pakistan – 19%
• Irak, Iran, Maroko, Etiopija, Bangladeš, Egipat – 5,4%
• Τurska – 5%
• Sirija – 4%
• Somalija – 2,6%

Erdogan je se mnogo načina naoružao kako bi sinoć u Bruxellesu “izbjegličku krizu” iskoristio kako bi dobio novac i podršku EU i NATO pakta, ali se čini da rezultata nema i da se „sultan“ u Ankaru vraća praznih ruku.

Erdogan je utemeljio i naoružao sirijsku Al-Qaidu i njene podružnice kako bi terorizirali sirijsko stanovništvo sve dok veliki broj njih nije pobjegao iz sigurnosnih razloga. Dovoljno je pogledati datume njihovog prelaska granice za razumjeti da ne bježe od Assada. Štoviše, s oslobođenjem oko 70 do 80% teritorija su se ljudi počeli vraćati u Siriju, ali na vladin teritorij.

Turska i Katar putem Al-Jazeere su sustavno kriminalizirali legitimnu sirijsku vladu, iako ona vodi stvarnu borbu protiv terorista naoružanih i financiranih od strane Turske u sklopu američke terorističke koalicije.

Okrivio je sirijsku vladu za „izbjegličku krizu”, koje prema navedenim postotcima zapravo nema, a oni koji su pobjegli ranije su pobjegli zato što je Erdogan financirao i naoružavao terorističke skupine, također podržane i od američke koalicije

I na kraju se odlučio koristiti migrantima, koje je prikazao kao “izbjeglice“, kao oružjem za prijetnju, prisilu i ucjenjivanje država EU i Velike Britanije, koje su i same u sklopu američke koalicije pomogle stvaranju terorističkih skupina.

I s ovim je „argumentima“ turski predsjednik sinoć bio u Bruxellesu, gdje se sastao s europskim čelnicima. Erdogan je zatražio veću potporu od NATO pakta i Europske unije u ratu u Siriji i za izdržavanje izbjeglica koje je Turska primila iz te zemlje. EU se za sada suzdržala i poručila kako će analizirati provedbu sporazuma s Ankarom o migrantima. Iako EU Turskoj „duguje“ tri milijarde od dogovoren šest, kako Ankara gotovo ništa nije napravila u tom smislu, a najnovijom avanturom s „napadom“ na Grčku, Erdogan se doveo u situaciju da malo toga može tražiti u Bruxellesu i jedino što mu preostaje je provedba sporazuma iz Moskve, iako se to čini nemoguća misija.

Naime, sirijska Al-Qaida je već dala do znanja da neće pomjerati svoje jedinice i oružja u Idlibu, niti je sporazum Turske s Rusijom obvezuje na bilo kakvu promjenu strategije, a konačni cilj terorista Hayat Tahrir Al-Shama je „pobjeda revolucije i svrgavanje Assada“.

Turska je tražila pomoć NATO pakta u Idlibu

„Očekujemo konkretnu potporu od svih naših saveznika u borbi koju Turska vodi sama. NATO se sada nalazi u kritičnoj fazi u kojoj nam mora pokazati podršku“, izjavio je Erdogan nakon sastanka s glavnim tajnikom NATO pakta Jensom Stoltenbergom.

Erdogan je istaknuo „kako situacija u Siriji prijeti Europi i da nijedna zemlja EU nema pravo ravnodušno gledati na sirijsku humanitarnu katastrofu“.

Dodao je kako je Turska jedina zemlja u Sjevernoatlantskom savezu koja se borila “na terenu” s terorističkom skupinom „Islamskom državom“ i da je izgubila mnogo svojih trupa u ovoj borbi. Koliko je poznato, Turska je u ograničeni sukob u Al-Babu gurala proturske islamističke milicije, a svoje je vojnike držala u pozadini, dok je saveznicima skupljenih iz raznih terorističkih skupina davala topničku podršku u borbama koje su trajale od 10. prosinca  2016. do 23. veljače 2017. godine, dok je ostala područja ISIL napuštao bez borbe i povlačio se prema jugu. U to se vrijeme Turska fokusirala isključivo na kurdske milicije, tako da priče o „velikim borbama Turske protiv ISIL-a“ sinoć nisu naišle na razumijevanje turskih NATO saveznika.

Stoltenberg je sa svoje strane diplomatski pozvao na primirje u sirijskoj provinciji Idlib kako bi se olakšala isporuka humanitarne pomoći i zaštitilo stanovništvo. Usput je optužio sirijske i ruske zrakoplovne snage da „dovode u opasnost živote mirnih Sirijaca“, što je uobičajena retorika Bruxellesa koja Erdogana zapravo i ne zanima.

Glavni tajnik NATO pakta je također rekao da savez podržava dijalog između Turske i EU, te da vjeruje da se može pronaći rješenje za novu migracijsku krizu. Sve ovo je Erdogan već čuo prije polaska u Moskvu, kada je NATO deklarativno podržao Tursku, ali je jasno dao do znanja da se neće miješati u sirijski sukob, niti stati na stranu Turske u borbi protiv sirijske, a posebno ne protiv ruske vojske.

Erdogan s predstavnicima Europske unije

Nakon sastanka sa Stoltenbergom, Erdogan se sastao s predsjednikom Europskog vijeća Charlesom Michelom i predsjednicom Europske komisije Ursulom von der Leyen.

Turska, koja je primila oko 3,7 milijuna sirijskih izbjeglica, ali oni nisu dio novog migrantskog vala, želi od Europske unije dobiti potporu za vojnu operaciju na sjeverozapadu Sirije.

„Kriza u Siriji, sa svojim sigurnosnim i humanitarnim aspektom, prijetnja je za našu regiju i za cijelu Europu. Nijedna europska zemlja si  ne može dozvoliti luksuz da ostane ravnodušna“, rekao je Erdogan.

Međutim, percepcija europskih čelnika se promijenila i nitko ne želi ponavljanje 2015. godine. EU je s Turskom 2016. zaključila sporazum prema kojem se Turska obvezala da će zadržati izbjeglice na svom tlu, a zauzvrat je EU obećala 6 milijardi eura za njihovo zbrinjavanje.

Do sada je Ankara dobila 3 milijarde eura, dok za ostatak EU traži od Ankare da prestane poticati migrante na ilegalne prelaske u Europu.

Dogovoreno je da će visoki predstavnik EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Josep Borrell i turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu  analizirati provedbu dogovora EU s Turskom iz 2016. godine tako da obje strane na isti način tumače taj sporazum.

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen je rekla da između EU i Turske postoje razlike u stavovima, ali da je razgovor bio otvoren i konstruktivan.

„Migranti trebaju potporu, Grčka treba potporu i Turska treba potporu. Sporazum iz 2016. i dalje vrijedi. Danas smo razgovarali kako provesti ono što nije provedeno. Moramo doći do zajedničke definicije onoga što nedostaje, onoga što je provedeno i onda provesti elemente koji nedostaju. Jasno smo rekli predsjedniku Erdoganu našu  odlučnost da napredujemo po tim pitanjima, ali da to bude recipročno“, rekla je Ursula von der Leyen.

Iz odlaganja donošenja konkretne odluke, jasno je da Europa neće pristati na Erdoganove ucjene. Grčka jača svoju granicu, jer se do sada uspjelo probiti oko 500 ljudi. S grčke granice stižu vijesti da krijumčari ljudi pod okriljem mraka neprestano organiziraju ilegalne ulaske preko slabije čuvanih dijelova grčke granice.

Trenutno je na tursko-grčkoj granici relativno mirno. Nema novih informacija o sukobima migranata i grčke policije, dok deseci tisuća migranata rasplet situacije čekaju na granici u Turskoj, koja ih više ne želi natrag, niti se namjerava brinuti za njih. Ali ni Grci i Europska unija ih neće primiti.

Turski dnevni listovi su posvetili vrlo malo pažnje sastancima njihovog predsjednika s čelicima EU i NATO pakta u Bruxellesu. Daily Sabah je objavio nekoliko redaka tome kako će se pregledati što je ispunjeno iz sporazuma iz 2016., ali više od toga ne navodi ništa. S druge strane, francuski Le Figaro piše kako se Europa mora sjetiti lekcija povijesti i shvatiti da nema smisla pregovarati s Turskom.

Ukratko, put turskog predsjednika u Bruxelles je bio sve samo ne uspješan, što znači da je u nekoliko dana, od Moskve do Bruxellesa, pretrpio dva teška udarca.

Sada više i nije problem grčka granica, koja je praktički neprobojna, već Erdogan, koji će po povratku u zemlju biti pod ogromnim pritiskom koalicijskih partnera iz radikalne desničarske MHP stranke i jastrebova iz svog AKP-a i mogao bi donijeti odluke koje će dodatno eskalirati situaciju s Grčkom i EU, na jednoj strani, te obnoviti sukobe u Siriji na drugoj. Naravno, razuman potez bi bio priznati greške i početi donositi odluke koje će biti u  interesu Turske i njezinih međunarodnih partnera. Pitanje je možemo li se tome nadati?