Antivladini prosvjedi u Libanonu, koji traju od listopada, posljednjih dana postaju sve više nasilni. Prema medicinskim službama u glavnom gradu Libanona je u sukobima demonstranata i policije u Bejrutu u nedjelju ozlijeđeno 70 osoba. Ukupni broj ozlijeđenih u dva dana je dosegao gotovo 450, prenosi AFP.
Demonstracije potresaju zemlju od 17. listopada, glavne pritužbe demonstranata protiv vlasti su u osnovi su ostale iste. Ljudi se bune zato što u zemlji vlada “totalna korupcija”, a predstavnici institucija vlasti su odgovorni za produbljivanje ekonomske krize.
U nedjelju navečer se stotine demonstranata okupilo u centru Bejruta, na barikadiranom putu koji vodi do parlamenta zemlje. Već drugu večer zaredom su deseci ljudi počeli bacati kamenje i zapaljive boce na policiju, uzvikujući: “Revolucija!”
Naravno, bez obzira na njihove legitimne zahtjeve, kao što je uvijek slučaj, „revolucionari“ imaju podršku onih inozemnih sila koje žele slab Libanon. Ovu smo temu obradili u nekoliko navrata i možete se podsjetiti u prethodnim analizama tko je iskoristio u početku spontane prosvjede i kanalizirao bunt u zahtjeve za rušenjem libanonskih institucija, što bi od Libanona opet stvorilo propalu državu kao u vrijeme građanskog rata.
Policijske specijalne snage su sinoć koristile vodene topove, gumene metke i suzavac. U rastjerivanje demonstranata i deblokadu cesta su uključene i jedinice vojske.
AFP javlja kako je, u subotu, 18. siječnja, ranjeno najmanje 377 ljudi, među demonstrantima i pripadnicima sigurnosnih snaga.
Libanonski prosvjedi su se iznova intenzivirali 14. siječnja, kada su ljudi izašli na ulice gradova i blokirali ih. Prosvjednici su blokirali i autocestu od Bejruta do Damaska.
Situacija je bila posebno opasna kada su prosvjednici su došli pred kuću novoimenovanog premijera Hassana Diaba u libanonskoj prijestolnici, rekavši da vlastima daju rok od 48 sati za formiranje nove vlade. Ako ti uvjeti ne budu ispunjeni, demonstranti su obećali da će „poduzeti odlučnije akcije“.
Podsjetimo, vlada Saada Haririja podnijela je ostavku 29. listopada, ali to nije zaustavilo okupljanja i blokade prometnica. Predsjednik Michel Aoun imenovao je novog premijera, Hassana Diaba, ali on tek treba formirati novu vladu koja bi zadovoljila sve političke snage u Libanonu. Aktualno intenziviranje prosvjeda je ujedno i politički pritisak kako bi se iz vlasti uklone najmoćnije frakcije kao što su Hezbollah i kršćanski pokret „Slobodne domovinske fronte“ predsjednika Aouna.
To se vidi u optužbama protiv libanonske političke klase „da je gurnula Libanon u najgoru ekonomsku krizu u posljednjih nekoliko desetljeća“ i zahtjevima da novu izvršnu vlast formiraju neovisne osobe i bez sudjelovanja tradicionalnih političkih pokreta. Međutim, to je nemoguće. Prije svega zbog postojećeg ustava, ali u prvom redu zato što bi bilo kakav poremećaj u ravnoteži snaga koje su kompromisno pristale na ovakav sustav kako bi se zaustavio građanski rat koji je razarao Libanon od 1975. pa sve do 1990. godine. Sustav nije idealan, ali je jedini koji jamči mir multietničkoj i multikonfesionalnoj zemlji u kojoj u ruralnim dijelovima još uvijek prevladava plemenski mentalitet.
Kriza u Libanonu i tko je odgovoran?
Financijska kriza u Libanonu i nedostatak novca su natjerali banke da nametnu stroga ograničenja pri podizanju sa svojih računa američkih dolara, a uvedena je i blokada transfera valute u inozemstvo. Ovo je eksplozivna situacija koja je pogodila mnoge Libanonce koji su plaćeni u američkoj valuti i sada imaju ozbiljnih problema s novcem.
U posljednjih nekoliko mjeseci su banke u nekoliko navrata bile meta napada demonstranta, koji su ponekad uspjeli oštetili fasade kreditnih institucija ili uništili bankomate.
Ekonomske probleme u Libanonu pogoršava nedostatak političke stabilnosti. Libanon je bez vlade od 29. listopada, kada je premijer Saad Hariri, koji se smatra saveznikom Zapada i zaljevskih monarhija, zbog prosvjeda podnio ostavku. To je bio mali korak prema stvaranju nove izvršne vlasti, a prošlog mjeseca je predsjednik Aoun mandat povjerio Hassanu Diabu.
I ovdje opet vidimo isti obrazac, prema kojem svakom popuštanju vlasti slijede novi zahtjevi prosvjednika. Tako je i put osnivanja nove vlade bio uzaludan. Libanon je među najzaduženijim državama na svijetu i postoje velike sumnje o sposobnosti zemlje da vrati dugove kreditorima.
Međutim, problemi u Bejrutu nisu ograničeni na puka ekonomska pitanja, jer se čak i ovaj problem može riješiti objavom bankrota i naknadnim restrukturiranjem dugova, kao što je učinila Argentina pod Nestorom i Cristinom Fernández de Kirchner.
Uz ekonomske probleme, Libanon se bori sa svim onima koji su povezani s teškim demografskim i geopolitičkim kontekstom zemlje. Libanon je između 1975. i 1990. bio poprište krvavog građanskog rata u kojem je puno ljudi izgubilo živote, a značajan dio stanovništva je morao emigrirati u inozemstvo. Različite etno-religijske zajednice, od sunitskih i šiitskih muslimana do maronitskih kršćana i Druza, predstavljaju realne svjetove koji uz državnu vlast funkcioniraju zasebno, te uvjetuju razvoj i nacionalnu političku dinamiku.
Te zajednice koegzistiraju, ponekad nesigurno, u državi koja pati zbog tih razlika i koja bi, umjesto nejedinstva, imala velike koristi od ukorijenjenog osjećaja nacionalnog jedinstva. No toga su svjesni i pravi arhitekti koji stoje iza ovog „narodnog ustanka“, što znači da se nakon skoro pola stoljeća Libanon uspješno dijeli na šiite, sunite, kršćane i Druze, a sve ove frakcije trpe i unutarnje podijele. Takvu je državu puno lakše pokoriti, posebno ako se u međuvremenu zadužila toliko da je dug zemlje 2019. Bio 155% BDP-a. No, to je tek nešto više od Italije i puno manje od Grčke, što znači da bi zemlja lako našla izlaz i ekonomske i financijske krize bez inozemnog uplitanja.
Na treba zaboraviti i da je Libanon cilj izraelske ekspanzije i da u susjednoj Siriji još uvijek traje rat i da su iz sjeverne pokrajine Arsal islamistički militanti iz Sirije nekoliko puta sukob htjeli preseliti na libanonski teritorij.
U tom smislu, ako se sjetimo da su demonstracije u listopadi u počele zbog uvođenja poreza na uslugu WhatsApp zaista izgledaju smiješno, a tko vjeruje da je to zaista bio razlog „narodnog ustanka“ ima ozbiljnih problema s razumijevanjem geopolitičkog konteksta prosvjeda u Libanonu i njihove veze sa situacijom na Bliskom istoku općenito.
Libanonska „Revolucija cedra II“ – Trumpa se poziva da Libanonu vrati slobodu i demokraciju
Sljedeći dani su presudni za Bliski istok – Obojena revolucija Libanon vraća u građanski rat
Libanon: Stisnuta šaka „Otpora“ se pojavila na prosvjedima u Bejrutu
E.J. Magnier: U najgorem slučaju će u Libanonu izbiti rat, a dobit će ga Hezbollah
Irak, Libanon i od jučer Iran – Od bunta zbog poskupljenja benzina do zahtjeva za „smjenom režima“
Pokušaj Washingtona da se vrati u Libanon i presiječe „šiitski koridor“
Pa zar nisu ništa naučili zadnjih desetak godina od zemalja u svom okruženju.Ili su blesavi ili su oni koji upravljaju njima jako pametni.Moguće i jedno i drugo.
ISIS iz Sirije morala nekam iti. Čisto mogoče je, da ima Libanon tudi šiitsko vlado in čisto mogoče je, da ISIS…
Imate samo jedan pokušaj pogađanja: Kome je u interesu da se u Libanonu dogodi građanski rat ili da se raspadne na dvije – tri manje države?
Uvalili im davno krljuštmeni građanski rat i sad ih opet uvaljuju u drugi……….
Kao što je već rekao Babić ovo nije čisto ekonomsko pitanje ali bih ovde postavio pitanje i put ka rešenju državne korupcije. Mnogo puta sno ovde čitali o koristima blockchain tehnologije i ona je uglavnom vezivana za bankarstvo i kriptovalute i verovatno ste primetili da sam ponovio milion puta da to ne predstavlja značajni napredak u odnosu na postojeće (da ne objašnjavam ponovo pošto sam to radio milion puta). Ali… ako bi naterali državu da sva davanja “provuče” kroz blockhain i da tim podacima svi (zainteresovani) mogu da pristupe, mogućnost korupcije bi se značajno smanjila. Verovatno bi se država bunila upravo zbog gore navedenog razloga ali obzirom da svi svuda zahtevaju transparentnost ne bi imala osnova za odbijanje ovakvog zahteva. Tako bi moglo da se uđe u trag svakom evru koji je uplaćen u budžet. Postoje stavke koje država ne može da prikaže, recimo iz bezbednosnih razloga ali se onda… Čitaj više »
Još jedan pokušaj ” obojene revolucije da se presiječe šijtski koridor ili šijtski polumjesec
Ima li iko tom narodu da kaze sta mu slijedi. Zalosno
Liban/Libanon/Lubnan Nije nikad ni trebao biti država. On je bio i ostao pokrajina. Međutim, usitnjavanje svega što je predstavljalo “islamski orient” od strane evropskih kolonijalista, tog “vrlog savremeno-modernog svijeta”, a sve u cilju najperfidnije pljačke i smirivanja katastrofe doma, rezultirala je stvaranjem država kao što su Liban, Jordan, Oman…itd. Instalacija najgore ljudske sorte i kvazidržavnih sistema na tronove po BI je mogla početi. I evo nas tu. I dan-danas duhovi prošlosti orijaški komadaju ljude i narode tog podneblja. I kad se nađe pamet koja bi to stanje počela deskribirati i metodološki preduzimati poteze za izlazak iz te krvave kloake prepune aveti nusproizvoda stoljetne dekadencije koja je opet rezultat neprirodnih nametanja sa strane, onda autor članka, g. Babić, i slični bajni orijentalisti …itd. kreću u lov na krivce koje najčešće pronalaze u Muslimanskom bratstvu i tome sl. Čudi me, Nerko, da i ovog puta nisi pomenuo MB ali eto i to… Čitaj više »
Tek kada se Hezbollah oglasi imat će smisla analizirati …
Izraelci će napraviti sve da se Libanonci počinju međusobno napadati i izazvati rat i nemire između njih igrajući na kartu religije, nacionalnosti, isticanja korupcije itd. jer im je susjedna država, a uz to i svojevrsna tampon-zona prema Siriji i koriste njezin teritorij za kukavičke zračne napade na Siriju.
Uz Libanon Izraelcima je ključna država Pakistan koja (bi otvorenim svrstavanjem na stranu Sirije, Irana i Iraka) otvorila nesmetani gospodarski i geografski okvir da se napravi poveznica Europa-Mediteran-Sirija-Irak-Iran-Pakistan-Indija-Kina-Rusija.
Pakistan je nuklearna sila sa 210 milijuna stanovnika gdje čak sedam etničkih grupa imaju udio u pučanstvu većim od 6%, svaki od prva četiri jezika (od njih preko 60) imaju udio u pučanstvu većim od 10% i upravo ovdje će se igrati na podjele, kao i na zavade između Pakistana i njemu susjedne Indije (još jedne nuklearne sile), kao i Pakistana i susjednog Irana.