Narod Tajvana ne želi rat s Pekingom – zašto su onda izabrali ‘predsjednika’ koji se zalaže za neovisnost?

Ishod je svakako blagodat za SAD, dopuštajući mu da nastavi svoju kampanju pritiska na Kinu

U srcu Azije i Pacifika, samoupravni otok Tajvan – formalno Republika Kina (ROC) – ponovno se nalazi na raskrižju povijesti i geopolitike dok jezdi na tragu ključnih predsjedničkih izbora.

Iako važni ne samo za unutarnju budućnost naroda Tajvana i veliki globalni problem, ovi su izbori doživjeli pojavu velike treće stranke, pokazujući da se politički krajolik regije razvija i da lokalno stanovništvo nastoji pobjeći od dvostranačkog duopola koji je dosljedno bacaju svaki ciklus kao glasovanje između “rata i mira”, kako je to opisao gradonačelnik Novog Taipeija Hou Yu-ih iz stranke Kuomintang (KMT).

Čini se da je pobjeda Lai Ching-tea, čelnika pro-nezavisne Demokratske progresivne stranke (DPP), stranke odlazeće predsjednice Tsai Ing-wena, strateška pobjeda za SAD i kolektivni Zapad – barem na prvi pogled. No ako zađemo dublje, izbori – na kojima je Lai dobio većinu glasova (nešto više od 40%), a ne većinu – odražavaju dublje frustracije koje lokalno stanovništvo ima zbog svojih sredstava za život i činjenice da ne prihvaćaju DPP-ove poteze prema formalnoj neovisnosti od Pekinga.

U srcu tajvanskog političkog diskursa leži složena tapiserija politike identiteta. Otok se dugo borio sa svojim povijesnim vezama s kontinentalnom Kinom i pitanjem neovisnosti. Predsjednica Tsai Ing-wen, sadašnja predsjednica koja više nije mogla tražiti reizbor, ali čija će politika izdržati s Laiem, bila je nepokolebljivi zagovornik suvereniteta Tajvana, naglašavajući zaseban identitet otoka i protiveći se tvrdnjama Pekinga o ponovnom ujedinjenju.

Laijev glavni protivnik, Hou, međutim, ponovio je pomirljiviji pristup. Doista, KMT je dugo bio stranka koja je bila spremna igrati s Pekingom, ublažiti retoriku i činiti ustupke. KMT je bio taj koji je pomogao uspostaviti trenutni status quo otoka kroz takozvani konsenzus iz 1992., prema kojem su se obje strane Tajvanskog tjesnaca složile s načelom jedne Kine, ali se razlikuju u definiciji Kine – tj. ROC ili Narodne Republike Kine (PRC).

Godine 2022. KMT je imao snažne rezultate na lokalnim izborima što je nagnalo Tsai Ing-wen da odstupi s mjesta predsjednice DPP-a. Novoizabrani dužnosnici iz nacionalističke stranke obećali su da će pojačati razmjenu između tjesnaca s kopnom u nadi da će ohladiti napetosti i potkopati DPP-ovo korištenje “kineske prijetnje” na ovogodišnjim izborima.

Bauk ponovnog ujedinjenja, koji KMT prihvaća pod vizijom “Jedna zemlja, dva sustava”, temeljnom idejom koju je iznio bivši kineski čelnik Deng Xiaoping, a koja održava status quo za Hong Kong i Macau, postavlja pitanja o potencijalnom utjecaju na Tajvanski jedinstveni kulturni i politički identitet.

No, što je važno, posljednje predizborno istraživanje na temu ponovnog ujedinjenja koje je provelo Vijeće za kopnene poslove Tajvana u listopadu 2023. pokazalo je da više od 60% birača podržava trenutni status quo neodređenog političkog statusa otoka. Ne samo da ljudi radije ne bi tražili niti formalnu neovisnost (što bi gotovo sigurno izazvalo rat s kontinentalnom Kinom) niti ponovno ujedinjenje, nego se čini da čak i ne misle da će se promjena statusa quo stvarno dogoditi, pripisujući to samo povici, i umjesto toga usredotočen na druga pitanja.

Da spomenemo neke: 2023. godine, procjenjuje se da je tajvansko gospodarstvo, ovisno o izvozu, raslo najsporije u osam godina – samo 1,61% – zbog slabljenja globalne potražnje za njegovim visokotehnološkim proizvodima. Srednja mjesečna plaća u Tajvanu iznosila je 1386 dolara 2022., što je daleko niže od ostalih gospodarstava azijskih tigrova, uključujući Južnu Koreju (1919 dolara), Hong Kong (2444 dolara) i Singapur (3776 dolara). Osim toga, Tajvan se suočava s akutnom stambenom krizom. U studenom 2023., javno stanovanje činilo je samo 0,2% svih stambenih jedinica u Tajvanu, što je daleko ispod ostalih razvijenih gospodarstava, pokazuje statistika Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj.

Upravo iz tih razloga kandidat Tajvanske narodne stranke (TPP) Ko Wen-je pokazao je snažan rezultat, uznemirivši obje strane rasprave o “kineskoj prijetnji”, koju je uglavnom ignorirao u korist hitnih domaćih pitanja.

No čak i ako su ljudi glasali o pitanjima koja najviše utječu na njihov svakodnevni život, neporecivo je da geopolitički položaj Tajvana smješta usred turbulentne regije, s tinjajućim napetostima između SAD-a i Kine.

Strateška važnost Tajvana u široj indo-pacifičkoj regiji ne može se precijeniti. Budući da SAD ponovno potvrđuje svoju predanost obrani Tajvana, čak i odmah šaljući izaslanstvo da čestita pobjedniku izbora, zajamčeno je da će se napetosti – čak i ako ne dođe do rata punih razmjera – rasplamsati.

Izvan granica Tajvanskog tjesnaca, izbori su također bojno polje za globalni utjecaj. S pojavom pandemije Covid-19 i prekidom cikličke industrije proizvodnje poluvodiča, svijet je vidio koliko su sirovine i proizvodnja čipova strateški važni. To je potaknulo visokotehnološki trgovinski rat između Washingtona i Pekinga, povukavši razne zemlje, uključujući nekoliko zemalja u EU-u koje koriste tehnologiju patentiranu u SAD-u, i stavilo pitanje Tajvana u prvi plan.

Pobjeda DPP-a znači da će ova svađa vjerojatno eskalirati, i to vjerojatno na štetu lokalnog stanovništva, budući da je trgovina s kopnom neprestano patila od Tsaijevih izbora 2016. Također bi mogla vidjeti daljnju provedbu “obrambene strategije dikobraza” za Tajvan, pri čemu se otok naoružava do zuba u nadi da će odvratiti agresiju s kopna. Sigurno je da se radi na daljnjim poslovima s oružjem.

Počevši od ove, 2024. godine, također je važno priznati da je predsjednica Tsai već produžila obvezni vojni rok za mladiće s četiri mjeseca na godinu dana. Prema prošlogodišnjim izvješćima CNN-a, tajvanska vojna obuka je užasno zastarjela, a s obzirom na osjećaj apatije koju mnogi mladi ljudi imaju prema samoj ideji sukoba s kopnom, jasno je da otok ne bi mogao mobilizirati borbenu snagu da izdrži ofenzivu iz Pekinga. Ovo je jedan od primarnih razloga zašto se može pretpostaviti da čak i uz podršku SAD-a, DPP nikada ne bi mogao postići službenu neovisnost Tajvana.

Predsjednički izbori u Tajvanu nisu samo domaća stvar; to je mikrokozmos širih geopolitičkih borbi koje definiraju 21. stoljeće. Postojao je golem inozemni pritisak oko izbora na otoku, prvenstveno iz SAD-a, a ipak je bilo jasno da su se politički otvori otvorili za ljude koji odbacuju pojam svog otoka kao jednog polja na šahovskoj ploči. Iako Washington ima “svog čovjeka” čvrsto na vlasti, to nije dovoljno da iz temelja promijeni tok globalnih zbivanja i stvarnost opadajućeg unipolarnog hegemona u SAD-u.

Autor: Bradley Blankenship