Nasljeđe Gaddafija i nastanak osovine koja se protivi stranoj okupaciji

Obitelj Gaddafi, njegovo pleme i njegova politička ostavština u Libiji, takozvana  “Zelena revolucija”, nikada nisu u potpunosti potisnuti u toj afričkoj zemlji i dalje su primjetne snažne veze između skupina bliskim bivšem Raisu, čak i šest godina nakon njegova ubojstva.

Kada govorimo o Gaddafiju u Libiji, treba naglasiti dva elementa. S jedne strane, to je važnost lika bivšeg libijskog vođe u obiteljskom kontekstu i njegovog plemena Qadhadhfa smještenog između Sirte i zaleđa. S druge strane imamo važnost njegovog lika u izrazito političkom kontekstu.

Dakle, ako govorimo o nasljeđu Muammara Gaddafija u Libiji, treba uzeti u obzir osobni i politički kontekst, odnosno, treba se dobro zapitati što je ostalo od obitelji Gaddafija i njegovog plemena danas, te koliko je “gadafizma” ostalo u javnom mnijenju bivše afričke kolonije?

Počevši od druge točke, nakon šest godina ili od 21. listopada 2011., kada je ubijen Rais, libijski narod u vrlo složenoj situaciji sigurno nije zaboravio Gaddafijevo doba, niti je bilo moguće izbrisati s lica zemlje sve što je ostalo od 42 godina njegove vladavine.

Prije svega, više ne postoji vlada koja utjelovljuje i predstavlja nacionalno jedinstvo. Libijci, pogotovo ako se u obzir uzmu stabilnost i sigurnost, uglavnom ne gledaju blagonaklono na aktualnu situaciju, a sigurno ne ako je uspoređuju s vremenima “gadafizma”, čak i oni koji su 2011. godini izašli na ulice koji nisu odobravali ili su tada pozivali na se treba boriti protiv pukovnika.

U ekonomskom smislu naslijeđe i nasljeđe “gadafizma” je sve što je ostalo od libijske ekonomije. Malo ljudi zna da danas plaće, naknade i veći dio javne potrošnje na postojeći sustav socijalne skrbi bivše vlasti još uvijek osigurava Središnja banka Libije, koja ima privremeno sjedište na Malti, a to joj polazi za rukom jer raspolaže značajnom količinom likvidnih rezervi Libijskog državnog fonda, stvorenog 2006. za upravljanje sredstvima od nafte i ulaganjima Tripolija u inozemstvu. Taj je fond 2011. godine iznosio je oko 70 milijardi eura i praktično još uvijek hrani one koji su bili za i protiv Raisa.

Na političkoj razini postoji još jedan aspekt kojeg treba uzeti u obzir. Naime, izvoz zapadne demokracije u Libiju je bila megagalaktička glupost. “Ljevica”, “desnica”, “liberali” i drugi su bile manje skupine među dobrostojećom urbanom populacijom, koja je te ideje preuzela od Europljana. One su apsolutno neprimjenjive na libijsko društvo, što je Gaddafi dobro znao.

Libijsko društvo je oduvijek bilo i ostalo podijeljeno na plemena i klanove, a ta je podjela vrlo čvrsta i ukorijenjena na teritoriju. Dakle, nije neobično vidjeti eksplicitnu podršku Gaddafijevoj Džamahiriji među plemenima koja su uvijek bila vrlo bliska bivšem vođi. Vrlo znakovit je slučaj Bani Walid, grad 150 kilometara južno od Tripolija, ekonomska i kulturna referentna točke za Warfalla, najvećeg pleme u zemlji i uvijek na strani Gaddafija, iako uz neke razlike u ratu 2011. godine. U ljeto 2015. godine je u gradu podignut spomenik u znak sjećanja na žrtve NATO bombardiranja i od tada se u Bani Walidu redovito održavaju demonstracije sa simbolima i zelenim zastavama Gaddafijeve vladavine.

Ne samo u Bani Walidu, nego i na drugim mjestima mogu se vidjeti izloženi simboli bivšeg vlasti, što znači da je “gadafizam” preživio među pripadnicima plemena bliskih bivšem lideru, ali i među onima koji jednostavno podržavaju način života i vladavine Muammara Gaddafija, možda ne njega i kao osobu.

Dakle, čak i ako je zemlja uništena ratom 2011. godine, a predstavnici raznih milicija devastiraju zemlju, “gadafizam” je ostao pokopan i preživio je u pustinjskom pijesku Sahare. U ovom trenutku se otvara pitanje što je s onima koji su od Gaddafija dobili ne samo političku ostavštinu, nego su povezani s njegovim imenom?

Prvi među njima je svakako Saif Al-Islam Gaddafi, “mač islama” na arapskom, drugi sin libijskog vođe i predodređen da preuzme vlasti ako Džamahirija preživi takozvano “Arapsko proljeće” 2011. Saif Al-Islam Gaddafi je bio diplomatsko lice bivše vlasti. Ponekad je ulazio u sukob sa svojim ocem, ali je odmah nakon prvih nemira u veljači 2011. godine istupio na javnoj televiziji, čak i prije oca, te govorio o  libijskom narodu i tražio da se riješi kaos koji se nadvio nad zemljom.

Nakon ubojstva oca je bio je posljednji član obitelji koji se predao. U stvari, 28. listopada 2011. je nekim medijima dostavio poruku u kojoj obija mogućnost predaje NATO snagama i izražava želju za nastavak borbe, iako nije naveo gdje, da bi mjesec dana kasnije bio zarobljen od milicija Zintana, dok je kanio potražiti  utočište u Nigeru.

Tijekom proteklih šest godina Gaddafijev drugi sin nikada nije napustio Libiju. Zatočen na nepoznatom mjestu Tripolitanije, 2015. u glavnom gradu sud ga osuđuje na smrt za događaje iz 2011. Ipak, snage Zintana, možda zahvaljujući pritisku moćnog plemena Warfalla, puštaju ga iz zatvora 2016. godine, a prije nekoliko tjedana je potvrđeno da je Saif sada potpuno slobodan i siguran na području Cirenaike, teritoriju pod kontrolom generala Haftara.

Iz obitelji Gaddafi, Saif Al-Islam još uvijek ima najveću političku težinu i potporu raznih plemena Libije, što znači da bi u budućnosti Saif, zajedno s generalom Haftarom, mogao biti osoba koja je u stanju pomiriti i ujediniti zemlju nakon katastrofe izazvane padom njegovog oca u ruke snaga NATO pakta. Na njegovoj su strani ne samo brojna plemena, nego i veliki dijelovi populacije koja još uvijek živi zahvaljujući plaćama i subvencijama koje im je osigurala bivša vlast.

Najstariji sin bivšeg libijskog vođe, Muhammed Gaddafi, ujedno i jedini rođen iz prvog braka s Muhammar, nalazi se u Omanu, gdje je sa suprugom i djecom dobio politički azil. Uz Muhammeda, sultanat Arapskog poluotoka je trenutno domaćin i Hannibalu Gaddafiju, petom djetetu, poznatom po problemima 2000. sa zakonom u Rimu i Parizu, prilikom njegovih noćnih izlazaka. U Omanu je i Aisha Gaddafi, jedina kći bivšeg Raisa, koja je uvijek bila s ocem tijekom godina njegove vladavine. U ožujku prošle godine je sud EU ukinula zabranu putovanja u Europu za Aishu, te će se moći vratiti na Stari kontinent, gdje namjerava ostvariti karijeru kao odvjetnica. Zajedno sa svoja dva sina i kćerkom su u glavnom gradu Omana nalazi i Safia Farkash, Gaddafijeva druga supruga koju je oženio 1971. i majka sedam od osam sinova bivšeg libijskog vođe.

Jedni za kojeg godinama nema nikakvih vijesti je Khamis Ghaddafi najmlađi sin rođen 1983. godine. Nekoliko puta u posljednjih nekoliko godina su mediji izvijestili da je mrtav ili zarobljen, a drugi put je navedeno da se nalazi na čelu vojnih postrojbi na jugu zemlje, kao i da je u travnju 2013. godine predvodio napad na vojarnu u Sebhi, glavnom gradu pokrajine Fezan. Ipak, posljednjih nekoliko godina ni pripadnici obitelji Gaddafi kažu da ne znaju kakva je bila sudbina Khamisa i je li još uvijek živ ili ne.

Posljednji koji je ostao s ocem tijekom rata 2011. godine je bio je Mutassim, koji, kao i Saif, posjeduje odlične političke i diplomatske vještine, što potvrđuje da je upravo njega Muammar Gaddafi 2009. odabrao da upravlja odnosima s Washingtonom. Po toj zadaći je Mutassim Gaddafi u travnju 2009. letio ravno u Washington, gdje se sastao s tadašnjom državnom tajnicom Hillary Clinton. Mutassim je uhvaćen 20. listopada 2011. godine, zajedno sa svojim ocem u gradu Sirte, a ubrzo su ga pogubile milicije iz Misrate.

Drugi sin koji je umro za vrijeme rata, Saif Al-Arab, stradao je u zračnim udarima NATO pakta, što je bila ciljana odmazda kojom se htjela olakšati predaja obitelji i pristaša Gaddafija. Saif Al-Arab je rođen 1982. godine, ali je uvijek je ostao izvan politike i radije se posvetio studijima u Münchenu u Njemačkoj, dakle, nije predstavljao nikakvu opasnost kao “čovjek režima” kada je 30. travnja 2011. proveden posebni udar NATO koalicije na njegovu rezidenciju u Tripoliju.

Od osmero djece, uz Saifa Al-Islama, samo je Saadi Gaddafi trenutno u Libiji. 2011. godini je pobjegao u Niger, ali je izručen Tripoliju 2014. Od tada živi u zatvoru pod kontrolom islamističkih milicija Tripolija kojima upravlja Khalifa Gwell, bivši vođa vlade u Tripoliju prije pojave Fayeza Al-Sarraj. Saadi Gaddafi je viđen živ na sramotnom videu 2015. Na kojem ga šamaraju i tuku njegovi tamničari.

S krajem vladavine Gaddafija, čak je i njegovo pleme doživjelo dosta promjena. Kao što je ranije rečeno, obitelj bivšeg Raisa je dio plemena Qadhadhfa, prvobitno smješteno u pustinji oko Sirte, ali se s godinama selilo ka jugu, osobito u blizini grada Sebha. Pleme Qadhadhfa je uvijek jamčilo podršku svom najpoznatijem i najvažnijem pripadniku, pune 42 godine. Kada je ubijen Muammar Gaddafi, prvi čin plemena je bio zahtjev za povrat tijela bivšeg Raisa, kako bi mu se osigurao pravi pogreb. Islamističke milicije iz Misrate nisu udovoljile zahtjevu Gaddafijevog plemena i pokopali su tijelo na tajnoj lokaciji u libijskoj pustinji.

Čak i danas pripadnici plemena  Qadhadhfa traže da se barem zna mjesto gdje su ostaci bivšeg libijskog lidera, a odbijanje njihovog zahtjeva će vjerojatno dovesti do velikog rivalstva među klanovima odgovorim za rušenje bivše vlasti.

Nedavno je Gaddafijevo pleme bilo poznato po takozvanom “Majmunskom ratu“, kada je izbio oružani sukob u Sebhi, nakon što se majmun u vlasništvu čovjeka iz plemena Qadhadhfa otrgnuo s uzice i na cesti napao djevojku koja pripada plemenu Awlad Suleiman, uvijek ogorčenih neprijatelja bivših vlasti. Nakon toga je izbila bitka koja je trajala nekoliko tjedana.

Ovo je zoran dokaz koliko zapadni čelnici koji misle da su učinili nekakav “pomak nabolje” uspostavom vlade Fayeza Al-Sarraja u Tripoliju, koju bi trebale činiti nekakve stranke po uzoru na europske demokracije. Libija, ali ne samo, funkcionira na sasvim drugi način i Muammar Gaddafi je znao kako u miru držati razna plemena, čak i bez represije koja mu se pripisuje. Preslikati model zapadnih demokracija u Libiji je nemogući i insistiranjem na takvom “rješenju” u toj zemlji nikada neće biti mira. Vlada nacionalnog dogovora Fayeza Al-Sarraja, koju priznaju NATO, EU, ali i UN, jedva da drži nekoliko četvrti u Tripoliju, dok ostatak grada, južno područje, Mistratu i Sirte kontrolira Khalifa Gwell i njegove islamističke milicije, koje vuku korijene iz Libijske islamske borbene skupine i Ansar Al-Sharie, obje bliske Al-Qaedi.

Pleme Qadhadhfa je i dalje u savezu s plemenom Warfalla i dijelom milicija iz Zintana, koji su, pak, odane generalu Haftaru u njegovoj vojsci koja kontrolira veći dio Cirenaike i Fezana. Odlaskom Saifa Al-Islama na teritorij generala Haftaru, iako je on davno izdao njegovog oca, može nastati savez plemena odanih bivšem predsjedniku i novih aktera koji ne vide ništa dobro u “Arapskom proljeću”, dok će se Gaddafijeva obitelj sigurno pokušati vratiti na političku scenu Libije. Ovaj scenarij bi vrlo lako mogao vratiti mir i stabilnost zemlji, posebice u trenutku kada generala Haftara podržavaju Egipat i Rusija, a nije isključeno i da rade na povratku Saifa Al-Islama u politiku.

Rusija je najavila da za Libiju treba upotrijebiti istu formulu kao za Siriju i da narod odluči o tome tko će ga i kako voditi u budućnosti. Očekuje se da će Saif Al-Islam Gaddafi olakšati ponovno ujedinjenje Libijaca, jer su oni doslovno umorni od zapadne “demokracije”.

Ali to nije sve. Zapad nije mrzio unutarnju politiku Muammara Ghaddafija samo jer se drznuo dirnuti svijet globalnih financija sa svojim afričkim zlatnim dinarom.

Libijci dobro pamte da u zemlji nije bilo računa za struju, jer je bila besplatna za sve građane. Nije bilo kamata na zajmove, jer su banke u Libiji su bile državnom vlasništvu i zajmovi su svim građanima davani po zakonu o kamatama od nula posto.

Imati dom se u Libiji smatralo ljudskim pravom. Svaki novi bračni par u Libiji je od vlade dobivalo oko 60 000 dinara ili 50 000 dolara, kako bi kupili svoj prvi stan i kao pomoć da zasnuju obitelj. Obrazovanje i zdravstvo su bili besplatni. Prije Gaddafija je samo 25 posto Libijaca bilo pismeno, a danas je ta brojka 83 posto.

Ako su Libijci htjeli pokrenuti posao u poljoprivredi, dobivali su poljoprivrednu zemlju, kuću, opremu, sjemenje i stoku, a sve je bilo besplatno. Ako nisu mogli steći obrazovanje ili potrebnu medicinsku skrb, vlada im je plaćala odlazak u inozemstvo i potrebne usluge, a pri tom su dobivali mjesečnu naknadu od 2 300 dolara za smještaj i za automobil. Pod Gaddafijem, ako su ljudi kupovali automobil, vlada je subvencionirala 50 posto cijene.

Cijena benzina u Libiji je bila 0,14 dolara po litri. Libija nema vanjskog duga, a rezerve u iznosu od 150 milijardi dolara su sada zamrznute, dok se za plaće i socijalna izdvajanja koristi novac iz posebnog fonda koji je, kao što smo rekli, trenutno na Malti.

Ako se nakon stjecanja diplome Libijac nije mogao zaposliti, država bi mu davala prosječnu plaću njegove profesije, kao da je zaposlen, sve dok ne pronađe posao. Dio svake libijske prodaje nafte se uplaćivao izravno na bankovne račune svih libijskih građana. Majka koja rodi dijete je dobivala 5 000 američki dolara. 40 arapskih kruhova u Libiji je koštalo 0,15 dolara. 25 posto Libijaca ima visoku stručnu spremu. Gaddafi je proveo najveći svjetski projekt za navodnjavanje kako bi voda bila dostupna u cijeloj pustinjskoj zemlji.

Ove stvari je Gaddafi radio dok je Zapad držao kako je “izuzetan” u svakom pogledu i da stanovništvo ovdje uživa “nezamislive privilegije” koje mu osiguravaju europske vlade.

Istina je da će trebati desetljeća da Libiju vrati staru slavu, ali obitelj Gaddafi, važna libijska plemena, stanovništvo Cirenaike i Fezana, Zintana i drugih gradova, uz generala Haftara Saifa Al-Islama, koji ima jake karte u rukama, imaju priliku da stvari pokrenu na bolje.

Naravno, bit će pokušaja da se ovaj proces u Libiji osujeti, ali uz pomoć vanjskih aktera, koji imaju težinu u međunarodnoj zajednici, Libija ima priliku da se oslobodi otrovnog zagrljaja