NATO bombardiranje SRJ – 20 godina poslije

Kada se iznose popisi agresivnih kampanja NATO pakta protiv suverenih zemalja uvijek se nekako pokušava zaboraviti da je sve počelo prije 20 godina agresijom na takozvanu Saveznu Republiku Jugoslaviju, odnosno onoga što je ostalo od socijalističke Jugoslavije nakon ratova koji su najviše bjesnili u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Početi niz s Afganistanom, Irakom i Libijom je iskrivljivanje povijesti. Koliko je god, čak i među srpskim narodom, netko mrzio i još uvijek ne može smisliti Slobodana Miloševića, NATO je u svoj krvavi pohod, kršeći međunarodno pravo, krenuo bombardiranjem tadašnje SRJ.

Možda situaciju u vezi s 20. godišnjicom NATO agresije na bivšu SR Jugoslaviju najbolje opisuje priopćenje ruskog ministarstvo vanjskih poslova.

“24. ožujka 1999. godine NATO je započeo bombardiranje Jugoslavije, koje je trajalo 78 dana. Prvi put nakon Drugog svjetskog rata je agresija izvršena protiv suverene, neovisne europske države, aktivnog sudionika u anti-Hitlerove koalicije, jednog od utemeljitelja UN-a i poslijeratnog sustava međunarodne sigurnosti. NATO nije imao legitimne razloge za takve akcije, prije svega nije imao mandat Vijeća sigurnosti UN-a. Taj čin agresije je prekršio temeljna načela međunarodnog prava sadržana u Povelji UN-a, Završnom aktu iz Helsinkija, kao i međunarodne obveze država članica Europske unije. Djelovanje saveza bilo je u suprotnosti čak i sa Sjevernoatlantskim ugovorom iz 1949. godine u kojem su zemlje NATO-a obećale da neće ugroziti međunarodni mir, sigurnost i pravdu, i suzdržat će se od upotrebe sile ili prijetnje njezinom uporabom u međunarodnim odnosima, čak i ako je to u suprotnosti s ciljevima UN-a.

Tada je došlo do početka zamjene međunarodnog prava “redom” utemeljenim na proizvoljnim pravilima, odnosno od strane jakih. Tijekom barbarskog bombardiranja, cinično i besramno nazvanog “humanitarnom intervencijom”, ubijeno je oko 2 tisuće civila, uključujući najmanje 89 djece. Štoviše, među žrtvama su bili mnogi kosovski Albanci, za čiji se “spas” NATO navodno angažirano. Tisuće civilnih objekata u desetinama gradova uništeno je. Kao posljedica korištenja osiromašenog uranija su na mnogim područjima onečišćena su zemlja i voda, što je dovelo do značajnog povećanja raka”, stoji u priopćenju.

“Pod propagandnim izgovorom sprečavanja navodne “humanitarne katastrofe” je Autonomna Pokrajina Kosovo prisilno odvojena od zemlje. Zapravo, NATO je postao katalizator prave ljudske tragedije, paravan za etničko čišćenje, više od 200 000 nealbanskih civila, koji su morali napuste svoja mjesta prebivališta. Deseci tisuća objekata njihove imovine još uvijek uzurpiraju Priština i kosovski Albanci. Povratak izbjeglica i raseljenih osoba zapravo ne postoji. Pod okriljem NATO bombardiranja su kosovski Albanci počinili stravične zločine, uključujući otmice Srba u svrhu trgovine ljudskim organima.

To je otkrio izvjestitelj PACE-a D. Marty u prosincu 2010. godine. Od srpnja 2017. godine pod pokroviteljstvom Europske unije funkcionira poseban sud za kažnjavanje odgovornih. Međutim, do sada nisu podnesene nikakve optužbe. Pretpostavljamo da su svi vođe militanata umiješani u ovaj zločin. Oslobodilačka vojska Kosova mora biti izvedena pred lice pravde, bez obzira na to koja mjesta njeni zapovjednici sada imaju u Prištini. Napominjemo da je s napadom na Jugoslaviju prije 20 godina NATO potkopao mehanizme koji su desetljećima osigurali mir i sigurnost u Europi. Štoviše, problem Kosova nije riješen.

Naprotiv, regija je i dalje glavni izvor nestabilnosti i kriza na Balkanu. Može li biti drugačije kada je NATO očistio put do vlasti u Prištini za bivše borce OVK, koji su se nakon toga oteli kontroli svojih pokrovitelja? Teški teret odgovornosti za takva djela i njihove posljedice u potpunosti leži na vodstvu NATO saveza i njegovih država članica koje su sudjelovale u agresiji na Jugoslaviju. Ova mrlja srama zauvijek će ostati na reputaciji NATO-a. On neće biti pometen pojačanim angažmanom zemalja regije u Sjevernoatlantskom savezu, jer NATO i dalje produbljuje linije razdvajanja na Balkanu i društvene proturječja”, priopćenje je ruskog ministarstva vanjskih poslova povodom 20 godina početka agresije NATO pakta na tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju, ostatke ostataka bivše države koju su tada činili Srbija i Crna Gora.

O tome što se tada dogodilo svatko razmišlja ovisno o osobnom iskustvu i traumama, i je li sam ili je njegova obitelj pretrpjela gubitke od strane srpskih snaga u nekom drugom ratu, onima koji su se događali ranije, ali je to pogrešan pristup. Likovati ili opravdavati NATO zločine zato što su provedeni nad “neprijateljskim” narodom je licemjerno i moglo bi se, na primjer, usporediti s hipotetskim općim oduševljenjem Iranaca kada je NATO mašinerija razorila Saddamov Irak. Iranci nikada nisu pretjerano plakali za Saddamom, ali nikada nitko nije pozdravio i slavio NATO agresiju na susjednu arapsku zemlju.

Tko i kako je smislio razlog za raspad SR Jugoslavije – Na početku bijahu Bugari

Prije dvadeset godina, 24. ožujka 1999. godine, počela je operacija “Allied Force”, bombardiranje SR Jugoslavije od strane NATO snaga, što je dovelo do komadanja te zemlje. Proglašena je “neovisna” država Kosovo s praktično “etničkim čistim” albanskim stanovništvom. Taj proces uopće nije bio, kao što su neki tvrdili, povijesno uvjetovan. Tko je i kako organizirao razaranje Jugoslavije?

Bivši službeni ruski “vojni prevoditelj” Evgenij Krutikov kaže da se sada malo ljudi sjeća da su na početku svega bili Bugari. Oni se sami danas toga ne žele sjećati, ali je tako.

Bugarska obavještajna služba, zapravo Nacionalna obavještajna služba Bugarske, koju je 1999. godine predvodio general Dimo Georgiev Gjaurov, bivši odvjetnik, politički dužnosnik iz tadašnjeg pravosuđa u Sofiji bez profesionalnog iskustva i obuke, početkom ožujka 1999. je pokucao na vrata starijoj njemačkoj braći iz BND-a i rekao da ima tajni plan jugoslavenskog Glavnog stožera, pod kodnim nazivom “Potkova”. Taj plan, prema Bugarima, navodno je podrazumijevao potpuno uništenje ili protjerivanje cjelokupnog albanskog stanovništva s Kosova i Metohije, dakle planirani genocid od strane snaga jugoslavenske vojske i policije koji se trebao provesti do 1. travnja. BND je taj bugarski izvještaj proslijedio tadašnjem ministru vanjskih poslova Njemačke Joschki Fisheru.

Joschka Fisher je etnički Mađar, čiji su roditelji kao katolički aktivisti protjerani iz Mađarske 1946. od strane komunista. U mladosti je Fisher bio član radikalnih ljevičarskih trockističkih organizacija, a kasnije se pridružio Zelenima. Kao političar vrlo bolno reagira na svako “ugnjetavanje manjina” i sve vrste kršenja svih vrsta prava. Dobro, ne baš svako. Ali zbog trauma iz djetinjstva Joshke fishera se može reći da je korisno proučavati biografije i osobine pojedinih političara.

Od trenutka kada su mu je BND dao bugarsku verziju operacije “Potkova”, Joshka Fisher je stao u tabor pobornika vojne invazije na SR Jugoslaviju, što baš i nije u skladu s pacifizmom Zelene stranke, iz koje je došao tadašnji ministar vanjskih poslova Njemačke.

Međutim, nakon toga, na kongresu, Zelenih u Bielefeldu, iako kritiziran od stranačkih kolega i aktivista, Fisher je nastavio inzistirati na tome da se “siromašni Albanci” hitno moraju spasiti upotrebom NATO oružja. Podržao ga je njemački ministar obrane Rudolf Sharping.

Plan operacije “Potkova” je šetao kancelarijama NATO pakta, da bi došao u London i MI-6. Tony Blair je odletio u Sofiju, gdje je Nadeždu Mihailovu nazvao “simbolom europske zajednice i totalne kohezije”.

VIDEO: 18+ Bombardovana zgrada RTS (nastradali novinari nikada nisu evidentirani u evidenciji nastradalih novinara u svijetu)

Plan je zapravo bio karta Kosova i Metohije s položajima 52. Prištinskog korpusa 3. armije Vojske Jugoslavije i policijskih jedinica. Čisto vizualno, ovaj je raspored doista izgledao poput potkove, čije strane završavaju u Albaniji i Makedoniji.

Nitko nije bio zbunjen, uključujući i CIA-u, da je plan nazvan riječju “potkova”, karakterističan za bugarski i hrvatski jezik, ali ne za srpsku “potkovicu”. Sljedećeg mjeseca je Njemačka postala glavni dirigent i apologet agresije na SR Jugoslaviju, a Nijemci su već taj plan naveli kao glavni razlog zbog koje bi bombardiranje bilo opravdano, za što su koristili svoju riječ “Hufeisenplan”.

Kad se dim razišao, odnosno deset godina kasnije, Nadežda Mihailova je donekle ispravila svoj položaj. Prema njezinim riječima, bugarske obavještajne službe su početkom ožujka 1999. upozorile Nijemce da taj plan nije u potpunosti potvrđen.

“NATO i međunarodna koalicija nisu amateri koji uzimaju samo jednu informaciju”, rekla je već 2012. godine.

Nijemci su se potom ogradili, tvrdeći da materijali dobiveni od Bugara nisu bili u čistom obliku potvrđeni obavještajni podaci, nego su bili analiza temeljena na ponašanju jugoslavenske vojske i policije u prvim mjesecima 1999. godine. To jest, nešto što su izumili bugarski analitičari na temelju proučavanja karte je predstavljeno kao pravi ofenzivni plan. Da, i to genocidni, što i danas stoji na nekim regionalnim verzijama internetske enciklopedije Wikipedia.

NATO je planirao napad godinu dana ranije

Sve ovo izgleda vrlo ružno, pogotovo zato što je NATO operaciju protiv SR Jugoslavije počeo planirati još u rujnu 1998. godine. 15. listopada 1998. je pod okriljem NATO pakta na Kosovu sklopljeno primirje, pod kojim su se jugoslavenske trupe vratile u mjesta stalnog raspoređivanja, a Albanci nisu obećali ništa, već su se samo nasmijali. Nadgledanje primirja je također provodio NATO u operaciji “Eagle Eye”. NATO diplomati i vojni stručnjaci su okviru ove operacije bili Kosovu kako bi nadgledali situaciju. Odmah treba reći da su ti ljudi, koji imaju imena i prezimena, kasnije odigrali ključnu ulogu u pokretanju rata. Dakle, NATO je savršeno znao za sve položaje jugoslavenske vojske na Kosovu i Metohiji i nije trebao bugarsku pomoć.

U to je vrijeme takozvana Oslobodilačka vojska Kosova bila na rubu poraza. Držala je samo položaje u šumovitim planinama i nekoliko utvrđenih sela, kao i na granicu s Republikom Albanijom, gdje je pokušala zauzeti granične prijelaze kako bi se osigurala opskrbe oružjem iz Albanije.

Ali u jesen 1998. su Albanci iznenada osjetili NATO pomoć. Logično je da se primirje pokazalo neučinkovitim, a albanski vojnici su nastavili napadati policijske patrole i nealbanska naselja. Uglavnom srpska, ali ni Romi u Vučitrnu ili ostale manjine u svojim enklavama nisu bile pošteđene.

Početkom 1999. se u pokrajini razvila nepodnošljiva situacija. OVK je oštro intenzivirala svoje aktivnosti i u siječnju je vojska SRJ bila prisiljena nastaviti akciju protiv OVK. znajući dobro da NATO to neće odobriti.

Od 8. siječnja do 18. siječnja se  vodila bitka za selo Račak, koje je OVK pretvorio u utvrđenu točku s rovovima, podzemnim bunkerima i mitraljeskim gnijezdima. Srpska komanda je vjerovala da je albanska skupina ukopana u Račku nekoliko dana prije iz zasjede ubila četiri policajca.

Gubici Albanaca u Račku u to vrijeme još uvijek nisu bili poznati, ali su OVK i američka strana insistirali na tome da su tamo ubijeni civili. Forenzička istraga je pokazala da su svi ubijeni na rukama imali tragove baruta, a leševi su bili obučeni u civilnu odjeću.

No, američki diplomat William Volker i njegov vojni savjetnik, britanski general John Drevienkievich, nakon razgovora s lokalnim zapovjednicima OVK, inzistirali su na masovnom ubojstvu žena i djece od strane srpskih vojnika. To jest, na etničkom čišćenju. Među pronađenim tijelima nalazila se samo jedna žena i jedan tinejdžer, oboje s tragovima baruta na prstima i modricama na desnom ramenu, navodno od kundaka puške.

VIDEO: 18+ Bombardovanje voza u Grdeličkoj klisuri (prvo bombardovanje apsolutno civilnog cilja)

Ovo bi mogli smatrati za srpsku izmišljotinu, ali je nalaze u obzir naknadno uzeo čak i Haaški sud, koji je retroaktivno s popisa optužbi protiv Slobodana Miloševića isključio “incident u Račku”. Međutim, tada su Volker i Drevienkievich insistirali na “masovnoj likvidaciji civila s ciljem etničkog čišćenja”.

William Volker je odigrao ključnu ulogu u oblikovanju javnog mnijenja u zemljama engleskog govornog područja. Na kraju je tvrdio da je vlastitim očima vidio dekapitirane leševe žena, djece i “muškaraca sa sijedom kosom”, čak i kada su njegove tvrdnje potpuno odbijene, uključujući i od zapadnih stručnjaka. Dobio je počasno državljanstvo Republike Albanije, a zlatnu medalju za slobodu Kosova koju su mu naknadno osobno uručili Hashim Taci i Ramush Haradinaj.

Zapravo, glasna pozicija Williama Volkera konačno odredila odluku NATO pakta, osobito Amerikanaca, u korist vojne operacije protiv SR Jugoslavije, a bugarski plan “Potkova” je bio dodatni argument. Trebalo je djelovati “preventivno”, jer Srbi, kako kažu, pripremaju genocid nad Albancima na Kosovu i to se hitno mora zaustaviti. Dokazi su tu, vjerodostojni kao biološki ili kemijski otrov Saddama u epruveti Colina Powella u Ujedinjenim narodima.

U veljači 1999. su započeli su pregovori srbijanskog vodstva i Albanaca pod pokroviteljstvom Kontaktne skupine (NATO + Rusija) u starom dvorcu Rambouillet u blizini Pariza. Potpuno su propali. Albanci su se ponašali bahato i bezobrazno, a njihovo izaslanstvo je predvodio je Hashim Thaçi, koji je tada čak obukao odijelo. Predstavnici NATO-a su Srbima iznijeli neizvedive zahtjeve.

NATO bi priznao Kosovo kao autonomnu pokrajinu unutar Srbije, ali su inzistirali da sve jedinice srpske vojske budu jednostrano povučene iz pokrajine,  kontingent vojnika NATO-a bit će raspoređen na Kosovu, NATO stječe pravo na nesmetano kretanje njegovih trupa po cijeloj tadašnjoj SR Jugoslaviji i imunitet vojnika NATO-a i njegovog civilnog osoblja od jugoslavenskog zakonodavstva.

Austro-ugarski ultimatum Beogradu 1914., koji je doveo do početka Prvog svjetskog rata, izgledao kao dječja igra u usporedbi s ovim glupostima. To su bili provokativni uvjeti za okupaciju SR Jugoslavije i potpuno uništenje njenog državnog suvereniteta. SR Jugoslavija i Rusija su odbile su potpisati taj “sporazum”.

Beograd je 23. ožujka pristao na politički dio prijedloga NATO-a, autonomiju Kosova, ali je opet kategorički odbio dopustiti NATO da snage slobodno koriste teritorij zemlje. Beograd je također odbio povući svoje postrojbe s Kosova. Tada jugoslavenska i ruska delegacija napuštaju dvorac Rambouillet.

Glavni tajnik NATO-a Javier Solana naredio je 24. ožujka zapovjedniku NATO snaga u Europi, američkom generalu Wesleyu Clarku, pokretanje operacije protiv SR Jugoslavije. U večernjim satima istog dana, cijeli teritorij Jugoslavije, uključujući sve ključne gradove (Beograd, Prištinu, Podgoricu, Novi Sad, Kragujevac i Pančevo), podvrgnut je zračnim napadima. Noću je američki krstarica Gonzalez lansirala prvih 18 Tomahawka na Niš.

Tada je već postavljena razlika između navedenog cilja i provedbe operacije. Plan NATO pakta je predviđao podjelu Srbije na dvije zone, južno i sjeverno od 44. paralele. Navedeni cilj, “zaustavljanje genocida nad albanskim stanovništvom na Kosovu”, predviđao je zračne i raketne napade na ciljeve južno od 44. paralele, odnosno na vojne položaje direktno na Kosovu i Sandžaku u roku od dva do tri dana. Ako bi se Milošević i dalje opirao, a vojska ne pokaže želju za kapitulacijom, popis ciljeva bi se proširio na sve pozicije južno od 44. paralele.

Ako vodstvo u Beogradu ne pristane na ustupke za tjedan dana, udari su bili spremni po cijeloj zemlji, uključujući i Beograd.

U praksi, već prve večeri su udari provedeni na cijelom teritoriju SR Jugoslavije, uključujući Beograd, Novi Sad i glavni grad Crne Gore, Podgoricu, a umjesto dva ili tri dana, bombardiranje je trajalo dva i pol mjeseca.

Plan je kategorički isključivao korištenje kopnenih postrojbi, iako je osam tisuća vojnika NATO pakta već bilo u Albaniji i Makedoniji. U travnju ih je u Makedoniju došlo još pet tisuća iz prve oklopne divizije Sjedinjenih Država i britanske kraljevske garde.

Međutim, izravna fizička konfrontacija na terenu s jugoslavenskom vojskom je ocijenjena neprihvatljivom zbog predviđenih ogromnih gubitaka i eskalacije rata u beskrajni sukob “zbog srpskog i crnogorskog mentaliteta u otporu vanjskoj agresiji”.

VIDEO: jedna od strategina NATO pakta je bila bombardovanje istog mjesta u razmacima od 15-ak minuta

Ali nakon što vojska SRJ ni nakon tjedan dana punog bombardiranja nije pokazala želju za kapitulacijom, do travnja 1999. godine je osmišljen takozvani plan “B-minus”. On je već osigurao izravnu invaziju na SRJ kopnom, ali tek poslije.

Invazija je bila planirana samo kao posljednje sredstvo i nade su se u rujnu 1999. godine polagale u finsko-rusku skupinu pregovarača. Baze su preuzele heterogene jedinice pod sveukupnim zapovjedništvom američke prve oklopne divizije u Makedoniji i dijelovi “mirovnjaka” iz Bosne koji su brojalo do 50 tisuća ljudi, uglavnom Nijemaca, Britanaca, Francuza i Poljaka.

Već 27. ožujka je treći divizion 250. raketne brigade jugoslavenske protuzračne obrane beogradskog obrambenog područja pod zapovjedništvom pukovnika Zoltana Danija srušio američki zrakoplov F-117. Noću, iznenađen time, američki predsjednik Bill Clinton održava sastanak s vodstvom Velike Britanije, Njemačke, Italije i Francuske, na kojem inzistira na oštrijem bombardiranju. Zrakoplovi NATO-a odmah počinju trajno bombardirati Beograd, a Srbi predaju olupinu F-117 ruskoj obavještajnoj službi. Umirovljeni pukovnik Zoltan Dani sada posjeduje pekaru i svake godine 27. ožujka peče torte u obliku zrakoplova F-117.

1. travnja su jugoslavenske specijalne snage zarobile tri američka vojnika. Zarobljeni su na klasičan način “jezičnog hvatanja”, zaustavljajući “Hummer” u pograničnom području Makedonije. 52. Prištinski korpus smatrao je da sada nema što izgubiti i pokrenuo novi napad na pozicije OVK, ali su Albanci pozvali na pomoć NATO, što je rezultiralo da je značajni dio udara preusmjeren na OVK i albanske militante koji su uspjeli zadržati šume u blizini Drenice. Ipak, sredinom travnja, jugoslavenske specijalne snage, koje su slijedile OVK, prešle su granicu Republike Albanije i zauzele selo Kamenica u općem smjeru prema velikom albanskom gradu Kubes. Sami Albanci ne bi mogli zadržati središnju Albaniju.

Svi bombaški napadi u travnju i svibnju već su provedeni. Uništeni su svi mostovi preko Dunava, do 80% industrijskog potencijala Jugoslavije, sve televizijske i telekomunikacijske stanice i odašiljači također, a pogođena je i zgrada Glavnog stožera u Beogradu, iako tek 30. Travnja, kada su poginula tri policajca, a oko 40 ih je ozlijeđeno.

Amerikanci su bombardirali i zgradu kineske ambasade u Beogradu, vjerujući da tamo postoji radarska oprema i da Kinezi dijele obavještajne podatke protuzračnoj obrani vojske SRJ. Stradali su kineski diplomati i osoblje veleposlanstava.

Broj civilnih žrtava premašuje 200, od kojih 89 djece, što su neusporedivo veći gubici od navodnih gubitaka među Albancima na Kosovu i to u pomno osmišljenom genocidnom planu Potkova, prema kojem je fizički trebalo biti likvidirano 700 000 ljudi, a ostatak protjerati u Albaniju i vjerojatno Makedoniju.

Američki F-15 je napao željeznički most preko Južne Morave u Grdeličkoj klisuri 12. travnja, ali je pogodio putnički vlak Beograd – Atena. Mnogi su poginuli, a neke se nikada nije moglo  identificirati.

General Wesley Clark i glavni tajnik NATO-a Javier Solana su pravdali pilota, jer se navodno “vlak kretao prebrzo”, a pilot ga nije imao vremena prepoznati. Britanci su bombardirali i Niš zabranjenim kasetnim bombama.

Isti dan Skupština SR Jugoslavije odlučuje o pristupanju Jugoslavije Uniji Rusije i Bjelorusije. Državna duma Ruske Federacije u potpunosti podržava ovu odluku i preporučuje da predsjednik Boris Jeljcin pokrene proces pristupanja, ali Jeljcin blokira ovu odluku.

On također odbija slati vojne stručnjake i oružje u Jugoslaviju, jer bi time prekršio embargo Ujedinjenih naroda na opskrbu SR Jugoslavije oružjem.

4. lipnja 1999. su NATO zrakoplovi bombardirali zračnu luku Batajnica, nedaleko od Beograda, gdje su navodno mogli biti dijelovi ruskih specijalnih snaga, koje su također navodno letjele uz zrakoplov Primakova. Uvečer se Slobodan Milošević slaže s planom za mirno rješenje sukoba i 12. lipnja započinje polagani ulazak NATO snaga na Kosovo iz Makedonije.

U noći 12. lipnja ruske specijalne snage zauzimaju zračnu luku “Slatina” na Kosovu. General Wesley Clark zapovijeda britanskom generalu Michaelu Jacksonu da “izbaci” Ruse s aerodroma, ali on odgovara da “neće započeti Treći svjetski rat”. Britanskom tenkovskom grupom pod “Slatinom” je kasnije zapovijedao danas poznati pjevač James Blunt, tada kapetan pukovnije Kraljevske konjice Njezina Veličanstva. On je također osobno odbio izvršiti naredbu Amerikanaca, unatoč izravnoj podređenosti generalu Clarku. Blunt je iz svog tenka izvijestio u eter da “nije razumio” naredbu za “rušenje” (demolish) i “da ne poznaje značenje takve riječi”, barem ne u vojnom smislu.

Prištinski korpus Vojske Jugoslavije u potpunosti napušta Kosovo 20. lipnja.

VIDEO: Miroslav Lazanski povlačenje 15. Oklopne brigade

Razmjer razaranja je izvan opisa. Prema najslabijim procjenama, Jugoslavija je izgubila do milijardu dolara, većina zemlje ostala je bez struje, plina i komunikacija. Gospodarstvo je stalo. Istovremeno, do posljednjeg trenutka, NATO nije mogao osigurati takozvanu zonu zabrane leta. 241. eskadrila jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva je nastavila udarati na albanske položaje iz zračne luke Lađevci. Američki i britanski stručnjaci su jednoglasno počeli tvrditi da je to prekretnica u vojnoj znanosti. Pokazalo se da rat možete dobiti bez ijedne kopnene bitke. Pa, da, možete. Ako NATO dva i pol mjeseca bombardira malu zemlju snagama cijelog vojnog bloka i od straha se ne približi njezinim kopnenim snagama.

Plan “Potkova” je u opticaju do sada. Na temelju pretpostavke njegovog postojanja je Haški tribunal osudio vojne zapovjednike SRJ, generala Nebojšu Pavkovića na 22 godine zatvora, zapovjednika Prištinskog korpusa, generala Vladimira Lazarevića na 15 godina i načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije, generala Dragoljub Ojdanić, na 15 godina.

Međutim, ovdje je važnije nešto drugo. Riječ je o tome kako se ili iskreno lažna informacija ili svjesna provokacija uzimaju kao izgovor za najveću vojnu operaciju u Europi od 1945. godine.  Čak i ako ne uzimamo u obzir teorije zavjere o tome kako je sve osobno trebalo Billu Clintonu da se riješi priče o Monici Lewinsky.

Možete procijeniti i čisto vojne rezultate. Nade da se samo raketnim napadima može dobiti rat su ostale, ali ne zadugo.

Nema smisla razmatrati hipotetsku perspektivu ulaska Rusije u rat, obzirom na slabljenje Borisa Jeljcina i fizičku nemogućnost da se učini bilo što više od demonstrativne okupacije “Slatine”. Ali i to je bilo dovoljno da se malo ohladi gorljivost cijelog NATO sustava. Nakon toga su albanski terenski zapovjednici, osobito general Agim Čeku, više puta su pokušavali izazvati Amerikance i Britance da napadnu “Slatinu”, ali nisu uspjeli.

Svi se slažu da u dva i pol mjeseca bombardiranja vojska SRJ nije bila uništena niti slomljena. Nekim čudim su sve ključne snage preživjele i uredno se povukle u unutrašnjost današnje Srbije. Što je NATO gađao, ako je glavna šteta nanesena infrastrukturi i industrijskim objektima. Čak je i Prištinski korpus, glavni objekt napada, zadržao i disciplinsku i borbenu sposobnost. Apsolutnu korist od udara su imali samo Albanci, koji su na početku bombardiranja bili mjesec ili dva do potpunog poraza.

Malo je vjerojatno da će netko zaboraviti ovaj presedan kojeg je učinio NATO 1999. Ne samo danas, nakon dvadeset godina, nego nikada.

VIDEO: dolazak ruskih padobranaca na Kosovo 11.06.1999.