Nemoguće je uspoređivati “Marshallov plan” i kineski “Novi put svile”

Iako se u početku kineska inicijativa pokušavala prikazati kao kineska verzija “Marshallovog plana”, ovu je tezu sve teže argumentirati i nemoguće ju je dokazati. Naime, “Marshallov plana” jest bio projekt ekonomske pomoći koju su Sjedinjene Američke Države na kraju Drugog svjetskog rata dale tada zapadnoj Europi kako bi je ekonomski podigli, ali se tim planom istovremeno suprotstavljalo mogućem jačanju ljevice i komunista, kao što je kasnije potvrđeno u “Izvješću Clifford-Elsey”.

Sad su tada u Europi bile suočene s jakim i dobro organiziranim komunističkim strankama i moskovskom strategijom usmjerenom na infiltriranje i osvajanje moći unutar europskih prijestolnica. Američki odgovor je u okviru “Marshallov plana” predviđao i “stvaranje snažne ovisnosti ugroženih zemalja o Sjedinjenim Američkim Državama”. Za konsolidaciju zapadnog bloka nije bilo drugog rješenja, osim kroz program ekonomske pomoći.

Iako uživa veliku podršku u zapadnim medijima, paradoks je da je Kina bila ta koja je prva progovorila o “kineskom Marshallovom planu”. Poznati ekonomist Xu Shanda, član Konzultativne konferencije kineskog naroda, koja se zbog globalne krize 2009. godine borila s usporavanjem kineskog izvoza, pokrenuo je ideju “kineskog Marshallovog plana”, što je trebao biti odgovor na probleme u masovnim domaćim i inozemnim investicijskim planovima koje je kroz Fonda za međunarodnu pomoć provodila kineska vlada. Suradnja se temeljila na tome da je kineska vlada bila odgovorna za izdavanje zajmova, davanje državnih zajmova za pomoć domaćim tvrtkama s viškom proizvodnog viška kako bi postale globalne i koordinaciju napora za internacionalizaciju juana kao sredstva plaćanja. Sve ove točke su bile prihvaćene i provodile su se u praksi.

Bez obzira na neke sličnosti, danas ne možemo ne govoriti o očitom razlikama između “Marshallovog plana” i infrastrukturne inicijative nastale u kontekstu poslijeratnog uništenja, koji je imao ograničen geografski opseg i jasno definirane granice i pravila. Stvoreno je čak i ad hoc državno tijelo za provjeru situaciju.

Svi ovi aspekti se ne pojavljuju u kineskom projektu, za kojeg je čak teško procijeniti ukupnu procjenu troškova, jer se govori o predviđanjima u rasponu od 1000 do 8000 milijardi dolara, ovisno o roku o kojem želimo govoriti.

Prema današnjoj vrijednosti, “Marshallov plan” Washingtona je bio sveobuhvatan, ali je Ameriku koštao “samo” 135 milijardi dolara.

Međutim, osim pukog ekonomskog izračuna i arhitekture koja razlikuje ova dva projekta, razlika je u političkim ciljevima i filozofiji koja je podržavala “Marshallov plan”, jer je čak 75% iznosa dodijeljeno dobilo samo četiri zemlje, koje su odmah postale članice NATO pakta. Tri četvrtine ukupne američke pomoći poslije Drugog svjetskog rata su dobile Velika Britanija, Francuska, Zapadna Njemačka i Nizozemska.

Osim toga, inicijativa Washingtona se također predstavila kao oblik ucjene protiv Sovjetskog Saveza i zemalja socijalističkog bloka. Njima je poručeno da ako žele dobiti kapital, tehnologiju i sudjelovati u trgovinskim razmjenama, moraju otvoriti svoje ekonomije zapadnim investitorima, njihova tržišta moraju biti otvorena za zapadne proizvode, a njihovim štednim knjižicama bi upravljale zapadne banke.

U stvari, za “protuuslugu” su zemlje bivšeg socijalističkog tabora morale prihvatiti ekonomsku i medijsku penetraciju zemalja koje su se pripremale za stvaranje NATO pakta.

Dakle, “Marshallov plan” je formalno bio ekonomska intervencija, ali je s drugim programima na drugim područjima transatlantskih odnosa pomogao u stvaranju atlantske transverzale i američka elita je njime učvrstila hegemoniju u Europi.

Američki povjesničar James Peck sa Sveučilišta u New Yorku kaže kako, za razliku od “Marshallovog plana”, koji je bio politički usmjeren da u Europi potkopa sve vrste oporbenih skupina i za borbu protiv komunizma, inicijativa “Novi put svile” nema političke ciljeve i uglavnom je usmjerena na stvaranje odnosa s drugim kulturama, političkih i ekonomskih, bez potrebe da se drugi narodi i zemlje usklade s kineskim standardima i metodama.

To nije teško prepoznati, jer je su u kinesku inicijativu “Jedan pojas – Jedan put” pozvane različite zemlje, bez obzira na njihov politički ili ekonomski sustav, a mnoge su dio raznih regionalnih ili vojnih saveza i organizacija. Poziv je upućen zemljama različitog stupnja gospodarskog i tehnološkog razvoja. Pozvane su zemlje od Velike Britanije do Nepala i od Etiopije do Burme.

Peking je kao uvjet za pristupanje projektu odbacio nametanje političkog i ekonomskog modela i preferira da se kroz suradnju i dijalog između različitih zemalja ne vratimo u ozračje Hladnog rata. Nažalost, za geopolitičke suparnike Kine se to ne može reći, ali to nikako ne znači da projekt neće biti dovršen, iako nitko ne zna u kojoj mjeri i kada.

Ova ključna razlika je jasna i onima koji se bave izgradnjom gospodarskih mostova s Pekingom. Među njima su i europski stručnjaci radne skupine “Easternational”, koja promovira projekt i ima za cilj promicati ekonomsku integraciju između Europe i Azije.

“Kina je u posljednjih deset godina daleko od zemlje koja je ranije bila jedna od zemalja koje su imale najviše stranih ulaganja i jedna od glavnih izvoznika kapitala. Sada je proces otvaranja prema van glavni politički cilj i predsjednik Xi Jinping želi da ovaj projekt bude njegova ostavština svijetu. Ali mi ne govorimo o novom “Marshallovom planu”, iako inicijativa “Jedan pojas – Jedan put” dijelom ima i geopolitičke ciljeve. Poslije Drugog svjetskog rata se radilo o specifičnim intervencijama u uvjetima poslijeratne Europe, ali ovdje su u pitanju u dugoročni planovi kojim je cilj stvoriti makrokontinent zvan Euroazija, odakle će u budućnosti dolaziti gospodarski rast. Kinezi su rekli kako žele poboljšati povezanost tog područja s infrastrukturnim projektima, lukama, željeznicama, logističkim parkovima, postojećih i novim rutama za utovar, dok će istovremeno ulagati u nove tehnologije i energetski sektor, što će omogućiti razvoj svim zemljama koje su smještene duž putova uključenih u kineski projekt”, tvrde u europskoj radnoj skupini “Easternational”.

Dakle, od najave inicijative do danas, iako je greškom takvo razmišljanje došlo upravo iz Kine koja je govorila “kineskom Marshallovom planu”, karakteristika projekta “Jedan pojas – Jedan put” je da Peking ni od jedne zemlje ne traži da mijenja svoje političko uređenje, ekonomski sustav ili da se odriče svojih vrijednosti. Uostalom, to bi bilo i kontraproduktivno, jer bi se među lokalnim stanovništvom počeo buditi otpor prema novom hegemonu. Hoće li Kina u određenom trenutku to i postati, teško je reći. Većina povjesničara podsjeća kako u tisuće godina postojanja Kineskog Carstva nije zabilježen nasilni izvoz “kineskih vrijednosti” i da to nikada nije bila odlika kineskih vladara. Vjerojatno se u to smislu malo toga promijenilo, ali nema sumnje da će ova inicijativa Kini dugoročno osigurati status svjetske ekonomske sile.