Neobjavljeni ratovi, podmukli

Kroz povijest je uvijek bilo ratova. Dužih i kraćih. Ona dva svjetska su također imala svoj vijek trajanja, otprilike koliko i politički mandat nakon izbora, 4-5 godina. Od svih ratova, najgori su oni neobjavljeni, podmukli. A traju desetljećima.

Iz dana u dan. Nekad bitke počinju odmah s jutrom, nekad tek nakon grupiranja snaga. Iako su lokalni, mogu dovesti do trajnih PTSP posljedica. Protivnici mijenjaju položaje, savezništva i nije lako to pratiti. U ovom mom lokalnom ratu, nekad je omjer snaga 3:1. Tri muška, jedno žensko.

Kad dođem kući, skinem cipele, zauzmem pozu na kauču (koji se već toliko umorio od otpora da je napravio udolinu baš na mjestu na koje ja sjedam), privučem fotelju, dignem noge, na noge stavim laptop i plovim (nekad i letim, ali to je dio druge priče). Samo neka nitko ne dira moj dio svemira. Neće? Mo’š mislit!? Ajmeee, pa jesi li ti vidio tu rupu na čarapi? Iskočio ti palac, pa što ne kidaš te nokte, što si obuo te čarape, zar nema drugih – ovako krene rafalno na me.

Meni moj palac i to što viri iz čarape ne smeta. A dobro, a što da se moraš negdje izuti? Ne bih se izuo. A kod doktora? Pa neću ići kod doktora! I što ne strižeš te nokte? Ma, nokti su mi uredni, takav mi je palac, što sad? To je sve zato što se oni dignu prije i pokupe čarape, a onda meni što ostane.

Uzmem prve, kad obujem, vidim da imaju rupu, barem na jednoj, na palcu. Pa neću sad skidati i tražiti druge. Njih dva su razdijelili plijen, nekad samo čarape, nekad i donje majice. Tako da meni ostanu te s rupom ili u goroj varijanti iz rezervnog položaja moram uzeti one s nacrtanim snijegom, borićima i djedom mrazom u sred ljeta. Nekad za me ostanu one rasparene. Jedna tamno modra, druga crna. Slično. Ne vidi se. Samo što, ako ne zaboraviš da nisu iste boje, kad dođeš recimo u kafić, moraš misliti o tomu da se baš ne ideš bahatiti s nogom preko noge, nego onako kao u školi, noge dolje, malo nagnut naprijed.

Ne znam otkud Ona vadi tu fascinaciju, da ne kažem mržnju prema rupama na čarapama. Meni je svejedno, a još svejednije mi je otkad sam čuo za onog direktora Svjetske banke koji je došao negdje u posjet islamskoj zemlji i po dužnosti morao ići u džamiju i tamo skinuti cipele. Je, kad ono rupa na čarapi. To prenijeli svi svjetski mediji.

Znamo da su bankari škrti, da uživaju u našim minusima, da su na rubu euforije i histerije kad vide da nam mogu obračunati zateznu kamatu i sve to kako bi uzeli nama, oni imali više. Imaju puno, ali ne dovoljno za nove čarape. Otkad sam čuo za tu vijest o direktoru banke i rupi na čarapama, nekako mi je lakše. Nije da se nema za čarape. Kupuju se. Ali se i buše. Na palcu. Tako da nikad nisam siguran imaju li one koje sam obuo rupu ili sam kao na praznik, obuo cijele. Posebna je priča kad idemo jednom na godinu ili čak na dvije po moje cipele u grad. Ok, ona ima puno cipela, ja imam jedne. Zapravo dvoje. Jedne su za sprovode i vjenčanja, druge za svaki dan. Kad se one potroše, a potroše se tek kad dobiju rupu ili puknu sa strane, onda je stvarno vrijeme za nove.

Ne volim nove cipele. Stežu me, imaju nove špigete, treba na njih paziti, ne smiješ ni kamenčić na cesti nabiti palcem. Sa starima je sve dopušteno. E, tad prije kretanja u grad kreće inspekcija, da slučajno ne bih obuo čarape s rupom. Jer – ovo je jedino izvjesno skidanje cipela i pokazivanje čarapa u sred dućana, pred svima. Zato se kupovina cipela mora pripremati, planirati tjednima unaprijed. Ako se mora, onda prije toga kupiti i nove čarape. S kim ratujem u tom neobjavljenom ratu? Rekoh već – sa svima. S Njom, s Njima, s rupama na čarapama, s cipelama. Svaki dan.