Neoliberalizam je fašizam dvadeset i prvog stoljeća

“Vrijeme retorike je iza nas i stvari danas treba zvati pravi imenom – neoliberalizam je fašizam dvadeset i prvog stoljeća”, izjavila je Manuela Cadelli za Off Guardian, internetsku stranicu koju su stvorili neki od novinara poznatog britanskog lista, nezadovoljni službenom linijom uredništva.

Manuela Cadelli je sutkinja i predsjednica sindikata belgijskih sudaca. Ako izvorni liberalizam korijene ima u filozofiji prosvjetiteljstva, koja drži da poštivanje građanskih sloboda i demokratska emancipacija postaju motor za rast i kontinuirani napredak zapadnih demokracija, današnji neoliberalizam je isključivo ekonomski model, koji kontinuirano utječe na sve dijelove našeg društva.

“Drugim riječima, to je oblik ekstremizma. Totalitarni i nihilistički fašizam, jer ekonomija ne samo da je sebi podvrgnula vlade demokratskih zemalja, nego upravlja svim aspektima našeg razmišljanja. Državom sada zapovijedaju ekonomija i financije, koji na nju gledaju kao na svoje vlasništvo i gospodare njom do te mjere da se ugrožava opće dobro”, piše Manuela Cadelli.

Mjere štednje, koje traži financijska elita, postale su najveća vrijednost i zamijenile su politiku. Potreba za štednjom sprečava potragu za bilo kojim drugim društvenim ciljem. Došli smo do točke na kojoj se tvrdi kako ortodoksna proračunska načela trebaju biti uključena u ustave nacionalnih država. Javne službe su pretvorene u ruglo. Ovo je nihilizam kojim se omogućava odbacivanje univerzalizma i najočitijih humanističkih vrijednosti: solidarnosti, bratstva, integracije, poštovanja svakoga i svih razlika.

Ovdje čak više nema mjesta za klasične ekonomske teorije kada se prije nekog rada pazilo na faktor potražnje, zbog čega su se poštivala i prava radnika, a međunarodne financije su bile samo varijable za izračun naknada.

Današnji totalitarizam je počeo mijenjati i jezik. Kao u Orwellovom romanu, neoliberalizam ima svoj novogovor i vlastite komunikacijske strategije koje mu omogućuju da iskrivljuje stvarnost. U tom duhu, svaki srezani proračun se predstavlja kao primjer “modernizacije” i “uspješno provedenih reformi”.

Što ako neki od najsiromašnijih nemaju pristup ili novca za medicinske troškove ili posjete zubaru? Strpite se, jer su “modernizacija” i “reforme” zdravstvene skrbi i socijalne sigurnosti u tijeku.

U javnoj raspravi prevladava apstraktan diskurs, samo kako su se sakrile konkretne i pogubne posljedice za ljude. To vrijedi za sve. Što se tiče imigracije, nitko ne obraća pažnju da ovako veliki priljev ljudi ne može izdržati nijedan proračun.

Ali sada dominira društveni darvinizam, koji sve gleda kao subjekte prema kriterijima učinkovitosti, tako da ste propali zbog činjenice da ste “bili slabi”.

Za Manuelu Cadelli su iz temelja izokrenute sve vrijednosti naše kulture. Svaki prostor za humanizam se diskvalificira ili demonizira, jer neoliberalizam ima monopol na racionalnost i realizam.

Margaret Thatcher je 1985. godine za neoliberalizam rekla: “Ne postoji alternativa.” Sve ostalo je utopija, iracionalnost i regresija. Vrline rasprava i različitih stavova su diskreditirani, a nad poviješću vlada nužnost. Ova subkultura u sebi sadrži egzistencijalnu prijetnju u kojoj je sve “lošije” osuđeno na smrt i svatko tko je optužen da je neučinkovit je dužan pravdati se za sve. U tom smislu, možemo govoriti o antropološkoj katastrofi. Povjerenje je nestalo. Caruje samo “procjena”. Uz “procjenu” imamo i birokraciju, koja definira i traži mnoštvo pokazatelja i ciljeva koje pojedinac mora poštovati. Kreativnost i kritičko mišljenje se guši od strane administracije i svi su dužni udarati se u prsa zbog “vlastite krivnje”.

Povjerenje je uništeno, a pravda se ignorira, jer neoliberalna ideologija proizvodi norme koje se kose sa zakonima nacionalnih parlamenata. Do te mjere da je ugrožena demokratska vladavina prava. Sva demokratska pravila, kojima je cilj zaštititi građane od zlostavljanja, sada izgledaju kao prepreka.

Zbog toga se pravosuđe, koje ima sposobnost suprotstaviti se volji dominantnih skupina, mora staviti pod kontrolu. Manuela Cadelli optužuje da je belgijskom pravosuđu oduzeta Ustavom povjerena mu samostalnost i zbog toga ne može igrati ulogu koju građani od njega očekuju.

“Cilj ovog projekta je jasan. Pravda Belgiji više nije potrebna. No, vladajuća klasa, “kasta iznad svih drugih”, za sebe ne propisuje isti lijek koji se mora dati običnim građanima. Dobro osmišljena štednja je uvijek “za druge”, kao što je podsjetio Thomas Piketty i unatoč krizi koja je izbila 2008. godine ništa nije učinjeno da se kontrolira financijska elita. Tko je sve platio? Obični ljudi, Vi i ja”, piše sutkinja Manuela Cadelli.

Belgija također potvrđuje opći trend, gdje su uvedene porezne olakšice od 7 milijardi eura za multinacionalne kompanije, a dodatne naknade od 21% za građane koji se obrate pravosuđu.

“Od sada, kako bi dobila naknadu, žrtva nepravde mora biti bogata”, piše Cadelli. I sve to u državi u kojoj broj državnih službenika ruši sve svjetske rekorde. Tu se ne primjenjuju standardi učinkovitosti nametnuti drugim radnicima.

“Racionalizacija i menadžerska ideologija se komotno zaustavila pred vratima političkog svijeta. Prema sindikatu sudaca u Belgiji, situacija je još gora zahvaljujući instrumentaliziranom korištenju terorizma. Uskoro će biti moguće zaobići zakone, iako smo već nemoćni pred svim kršenjima našim sloboda i prava. Potom slijedi daljnje smanjenje socijalne zaštite za siromašne, koji će biti žrtvovani za “san o sigurnosti”, tvrdi belgijska sutkinja.

Jesmo li osuđeni na malodušnost i očaj? “Sigurno ne”, kaže Manuela Cadelli, podsjetivši kako je prije pet stotina godina, na vrhuncu poraza su većine talijanskih država, koje su tada pale pod stranu okupaciju za više od tri stoljeća, Niccolò Machiavelli pozvao ljude s vrlinama “da se suoče sa sudbinom i suprotstave se teškoćama vremena”.

Umjesto opreza, preferirao je akciju i hrabrost, jer što je situacija tragičnija, više se želi djelovati i odbacuje se odricanje, podsjeća Cadelli.

Ona inzistira da su danas građani odlučni, jer su napadnute radikalne demokratske vrijednosti, a to je vrijedan resurs. Iako još nije u potpunosti otkrio sav svoj potencijal, sredstva ne manjkaju.

“Kroz društvene mreže i moć pisane riječi danas svatko može biti uključen u borbu za opće dobro i socijalnu pravdu staviti u središte javne rasprave u državnim institucijama i zajednicama, posebno kada su te javne službe, sveučilišta, studentski svijet i pravosuđe”, zaključuje Manuela Cadelli.