Neredovna penzija

Tog dana sam iz pravca Čelića preko brda, nekim krivudavim i prašnjavim makadamom, vozio prema Sapni. Dan je bio vreo, pravi ljetni, a hladovina koju je činilo drveće pored puta i čisti planinski zrak ublažavali su nesnosnu omaru.

Na jednoj krivini se odjednom ispred mene pojavi starac umorna izgleda koji je stopirao. Stao sam i primio ga u auto. Usputno smo pričali o mjestu kroz koje smo prolazili, o tome kako se živi sada, a kako se živjelo nekada, te mi on u jednom trenutku reče kako ima penziju. Primijetih kako je važno imati penziju, da je to nešto što ipak ulijeva neku sigurnost, pa priupitah je li mu to jedini izvor prihoda, na šta mi on reče da je to gotovo sve što ima uz ono malo zemlje s koje ima tek nešto za pojesti, a deset maraka penzije ne može sve riješiti.

„Deset maraka je Vaša penzija?!“, zaprepastih se ja. Nisam mogao vjerovati da penzija može biti tako mala, pogotovo što sam se tek nedavno, nakon rata, vratio u Bosnu i pomalo gledao na stvari iz ugla Holandije u kojoj sam živio. To mi je bilo neshvatljivo, jer tamo su ljudi toliko zarađivali za pola sata radeći najjednostavnije poslove. Starac se iznenadio mojoj reakciji, i mislim da je u trenu pomislio kako ja smatram da je to visoka penzija, da ću ga možda čak i opljačkati, pa mi pomalo uplašeno odgovori:

„Ali ne stiže redovno…“

Kako smo nekada neopravdano nezadovoljni, kako mislimo da smo siromašni, jadni, da samo radimo, a nemamo gotovo ništa. Toliko je ljudi na svijetu koji nemaju šta jesti, nemaju nikakvih prihoda, još su i bolesni ili stari, ali mi se nekada osjećamo ugroženijima od njih. Eto, ovaj čovjek se, istina, teško, uklopi i u tih deset maraka mjesečno, (kruh je tada bio pola marke), a nekome je stotinu puta toliko malo. Dobro nam je nedavno poručio u svom intervjuu Ivo Martinović Ićo: „Nije bogat onaj koji ima mnogo, nego onaj koji nema velike prohtjeve.“

Da, zaboravih reći kako se nakon mog raspitivanja o penziji moj auto-stoper naglo „sjetio“ da ipak treba izaći prije, „odmah tu, pored one kuće“. Jadan, prepao se, jer mogu zamisliti kakav bi to udarac bio za njega da mu neko uzme tih deset maraka! Kad je stao na „čvrsto tlo“ ipak nije zaboravio pitati koliko je dužan za vožnju. Pružio sam mu novčanicu od deset maraka uz opasku: „Ja se osjećam Vama dužnim, molim Vas, uzmite ovo!“ Prvo se kolebao, ali je na kraju ipak uzeo novčanicu. Malo mu je zadrhtala brada, nije uspio ništa progovoriti, a čim sam produžio dalje, i meni se isto dogodilo…