Nesreća koja samo čeka da se dogodi: NATO gleda u Aziju

Od kraja Hladnog rata, Sjevernoatlantski pakt izrazito se udaljio od svoje izvorne svrhe. Postala je, gotovo besramno, plovilo i sluškinja moći SAD-a, dok je njezino rastuće širenje prema istoku učinilo čuda preokrenuvši kolica stabilnosti.

Od tog preokreta, alijansa se počela kvariti. Sudjelovala je, bez ovlaštenja Vijeća sigurnosti UN-a, u 78-dnevnoj kampanji bombardiranja Jugoslavije – barem onoga što je od nje ostalo – navodno kako bi zaštitila živote kosovskih Albanaca. Daleko od toga da priguši bure, kosovska afera nastavlja biti eksplozija u nastajanju.

Članovi saveza također su trošili materijal, novac i osoblje u Afganistanu tijekom dva desetljeća, podupirući duboko nepopularan, korumpirani režim u Kabulu, a nisu uspjeli ugušiti talibane. Kao i kod prijašnjih imperijalnih projekata, pothvat se pokazao kao katastrofalan neuspjeh.

U 2011. godini, NATO je opet ostao bez snage u napadu na režim Moamera Gadafija. Iako je bila namjera da bude primjer Doktrine odgovornosti za zaštitu, intervencija je poslužila da se konačno svrgne osuđeni pukovnik Gadafi, ubrzavajući de facto podjelu Libije i ugrožavajući upravo one civile koje je misija trebala zaštititi. Kontinent je time bio destabiliziran. Prava korist od intervencije bila je tapiserija zaraćenih pobunjeničkih skupina koje su karakterizirali sektaški nagoni i proždrljivi apetiti za kršenjem ljudskih prava i ratnim zločinima.

Ukrajinski rat bio je još jedna gruba lekcija o neuspjesima NATO projekta. Konstantno zadirkivanje i udvaranje Kijeva kao potencijalne buduće članice nikada se nije sviđalo Moskvi i dok se o ruskoj invaziji može mnogo učiniti, nijedna realna procjena porijekla rata ne može isključiti NATO iz igranja duboke, kompromitirane uloge.

Alijansa se također pokazala disonantnom među svojim članovima. Ne skaču svi baš s ulaskom u Ukrajinu. Njemački diplomati otkrili su da će blokirati sve trenutne poteze za pridruživanje savezu. Čak ni ta stara provokacijska sila, SAD, nije sasvim sigurna treba li Kijevu otvoriti vrata. Na CNN-u je predsjednik Joe Biden izrazio mišljenje da ne “misli da je spremna za članstvo u NATO-u”. Da bi se kvalificirala, Ukrajina bi morala ispuniti niz “kvalifikacija” od “demokratizacije do čitavog niza drugih pitanja”. Iako se jedva pokazao vrlo opreznim tijekom intervjua (u jednom je trenutku pobrkao Ukrajinu s Rusijom), izvukao je logičan zaključak da bi dovođenje Kijeva u savez obvezne kolektivne obrane tijekom trenutnih neprijateljstava automatski stavilo NATO u rat s Moskvom.

Treba li Atlantski savez “promjenu imena”: NATO otvara ured u Japanu, produbljujući indo-pacifički angažman

S tako mrljavim, krvavim točkicama obilježenim posrtajima i greškama, sve sugestije o daljnjem angažmanu Saveza u drugim područjima svijeta trebale bi se tretirati s velikim oprezom. Najnovije razgovore o daljnjem azijskom angažmanu također treba dočekati s osjećajem straha. Prema izjavi od 7. srpnja, “Indo-Pacifik je važan za Savez, s obzirom da razvoj događaja u toj regiji može izravno utjecati na euroatlantsku sigurnost. Štoviše, NATO i njegovi partneri u regiji dijele zajednički cilj zajedničkog rada na jačanju međunarodnog poretka temeljenog na pravilima.” S ovim stavovima vreba sukob.

Oblik tog angažmana sugeriraju ideje poput otvaranja ureda za vezu u Japanu, zamišljenog kao prve ispostave u Aziji. Također obećava da će se pojaviti na summitu NATO-a koji će se održati u Vilniusu 11. i 12. srpnja, a koji će ponovno ponoviti format sudjelovanja na summitu u Madridu održanom 2022. Taj novi format – koji uključuje prisutnost Australije, Japana, Novog Zelanda i Južna Koreja, ili AP4, trebala je izazvati mnogo češkanja po glavi. Ali Australski institut za stratešku politiku, Washingtonovo oko u Canberri, proslavio je ovaj “prelazak na istinski globalni pristup strateškom natjecanju”.

Glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg također je za takvo natjecanje, upozoravajući države članice na ambicije Pekinga. “Ne bismo trebali napraviti istu pogrešku s Kinom i drugim autoritarnim režimima”, sugerirao je, aludirajući na opasnu i manjkavu usporedbu između Ukrajine i Tajvana. “Ono što se danas događa u Europi moglo bi se dogoditi sutra u Aziji.”

Jedan od istaknutih zagovornika ovog pogrešnog razmišljanja je francuski predsjednik Emmanuel Macron. Osporavajući uspostavu Japanskog ureda za vezu, Macron je izrazio protivljenje takvom širenju saveza koji, barem u smislu ugovornih obveza, ima stroga zemljopisna ograničenja. Prema riječima dužnosnika Elizejske palače, “Što se tiče ureda, same japanske vlasti rekle su nam da nisu previše privržene njemu.” Ravnateljskim tonom dužnosnik je novinarima održao elementarnu lekciju. “NATO znači Organizacija sjevernoatlantskog saveza.” Središnje mjesto članaka 5. i 6. saveza bilo je “geografske” prirode.

Godine 2021. Macron je jasno dao do znanja da je NATO-ov sve opsjednutiji pristup Kini kao opasnoj ratobornoj strani za sobom povukao zbrku u ciljevima. “NATO je vojna organizacija, pitanje našeg odnosa s Kinom nije samo vojno pitanje. NATO je organizacija koja se bavi Sjevernim Atlantikom, Kina nema mnogo veze sa Sjevernim Atlantikom.”

Takvi stavovi također su zadovoljili bivšeg australskog premijera Paula Keatinga, čiji je oštroumni bijes istreniran i na glavnog tajnika NATO-a. Stoltenberg je u svojoj posljednjoj izjavi osuđen kao “najveća budala” “međunarodne pozornice”. “Stoltenberg je po instinktu i politici jednostavno slučajnost na putu da se dogodi”. Misleći da bi “Kinu trebao nadzirati Zapad i strateški je ograničiti”, dužnosnik NATO-a je previdio očitu točku da ta zemlja “predstavlja dvadeset posto čovječanstva i sada posjeduje najveće gospodarstvo na svijetu… i nema dosijea u napadima na druge država, za razliku od Sjedinjenih Država, čije ponude Stoltenberg rado ispunjava”.

Rekord ovog bloka za razbijanje keramike govori sam za sebe. U svom posthladnoratovskom izgledu, savez je potkopao vlastitu misiju njegovanja stabilnosti, postavši Washingtonova sjekira, koplje i lopata. Gdje ide NATO, najvjerojatnije je rat. Zemlje Indo-Pacifika, obratite pažnju.