Nevjerojatno namjerno odvajanje od stvarnosti Bidenove administracije

Prošle subote, američki državni tajnik Antony Blinken rekao je na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji da scenarij nakon rata u Gazi pruža “izvanrednu priliku” za arapske vlade da otvore odnose s Izraelom. Nakon što je naglasio “hitnu” potrebu za uspostavom palestinske države bez objašnjenja kako bi se to moglo učiniti, izjavio je,

“Gotovo svaka arapska zemlja želi integrirati Izrael u regiju, normalizirati odnose ako to već nisu učinile, pružiti sigurnosna jamstva i obveze kako bi se Izrael mogao osjećati sigurnije i sigurnije.”

Ovo je bila nevjerojatna izjava koja odražava nevjerojatno namjerno odvajanje od stvarnosti Bidenove administracije. “Izrael” i njegove potrebe bile su istaknute u svakoj od njegove tri rečenice, ali zabrinutost Arapa je bila zanemarena. Odbio je priznati da je Izrael postao agresor u ratu u Gazi upotrijebivši masivnu nesrazmjernu silu za osvetu za Hamasov napad na južni Izrael. Zaslijepljen izraelskim gubicima, Blinken je potpuno ignorirao morsku promjenu koju je izraelski smrtonosni i razorni napad izazvao među Arapima i građanima svijeta.

Zatreptali Blinken očito se nije uključio u vijesti o dobro organiziranim propalestinskim masovnim prosvjedima koji su u subotu izbili u 120 gradova diljem svijeta, uključujući London gdje se okupilo 250.000 ljudi tražeći trenutni prekid vatre i slobodu za Palestinu. Prosvjednici u Madridu, Istanbulu, Beču, Parizu, Amsterdamu, Jakarti i Stockholmu osudili su izraelsku prijetnju invazijom Rafe gdje se 1,4 milijuna stanovnika Gaze sklonilo od izraelskog razornog rata.

Ovo je izraelski rat kao nijedan drugi. Izraelski rat za uspostavu iz 1948. i ratovi za nasljednike nisu zahvatili i traumatizirali milijune Arapa, Europljana, Afrikanaca i Azijata kao što je to bio slučaj s tekućim ratom u Gazi. Novine su pune članaka o krvavim rezultatima izraelskog bombardiranja četvrti u Gazi, izbjegličkih kampova, bolnica, škola i skloništa.

Za desetke milijuna rat je ušao u njihove domove dok satelitski televizijski kanali emitiraju slike patnje obitelji iz Gaze u stvarnom vremenu koje kopaju djecu iz ruševina uništenih domova. Rođaci nose uplakanu ranjenu djecu u opkoljene bolnice gdje se amputacije izvode bez anestetika. Promatrači postaju svjedoci zarobljeni i traumatizirani užasima koji im se odvijaju pred očima i bubnjaju u ušima, krvlju i suzama, prebrojavanjem tijela i strahovima za ranjene i nestale.

Rat je duboko osoban jer svakodnevno izvješćivanje također napada društvene medije sa slikama patnje, komentarima stručnjaka i opravdanjima političara zašto nisu učinili ništa protiv polovine pokolja. Ljudi ne mogu pobjeći od rata na mobitelima u džepu.

Najnovija anketa koju je naručio Arapski centar sa sjedištem u Washingtonu otkriva kako je rat u Gazi utjecao na stavove Arapa prema Izraelu i SAD-u. Istraživanje na 8000 ispitanika provedeno je između 12. prosinca 2023. i 5. siječnja 2024. Uključeno je 16 arapskih zemalja: Alžir, Egipat, Irak, Jordan, Kuvajt, Libanon, Libija, Mauritanija, Maroko, Oman, Katar, Saudijska Arabija, Sudan, Tunis, palestinska Zapadna obala i Jemen, koji predstavljaju “više od 95 posto stanovništva diljem arapske regije”.

Blinken se očito nije potrudio upoznati s ovom anketom. Da jest, saznao bi da je 59 posto ispitanika “postalo uvjereno da neće biti mogućnosti za mir s Izraelom”, 14 posto ih je reklo da “ozbiljno sumnja” da se mir s Izraelom može postići, a 9 posto jest ne vjeruju u mir s Izraelom “prije svega”. To je ostavilo 13 posto onih koji se drže nade da je mir s Izraelom moguć.

Anketari su izvijestili da među ispitanicima 59 posto prati vijesti svakodnevno, a 20 posto nekoliko puta tjedno; 54 posto oslanjalo se na satelitsku televiziju, 36 posto favoriziralo je društvene medije. Pedeset i jedan posto ocijenilo je SAD kao najveću prijetnju stabilnosti regije, Izrael 26 posto; 76 posto je reklo da je njihovo mišljenje o američkoj politici “postalo negativnije nego prije rata”. Četrdeset i dva posto reklo je da bi američka politika tijekom rata “jako” naštetila regionalnim interesima SAD-a, a 23 posto “donekle” naštetila američkim interesima. Devedeset i dva posto vjeruje da je Palestina stvar Arapa, a 89 posto je bilo protiv arapskog priznanja Izraela, što je porast u odnosu na 84 posto 2022.

Posljednji rat u Gazi kulminacija je 75 godina gotovo neprekidnog ratovanja s Izraelom i tri četvrtine stoljeća traume nanesene generacijama Palestinaca i Arapa. Izraelski rat za uspostavu iz 1948., Palestincima poznat kao Al Naqba (Debakl), završio je izraelskim osvajanjem 78 posto Palestine. Ovaj je rat Arapima nanio prvi veliki poraz u 20. stoljeću i psihičku traumu. Zapad je smatrao pojavu Izraela trijumfom u vrijeme kada su se SAD i Europa oporavljale od otkrića holokausta. Arapski svijet je odbio priznati Izrael i pravio se da ne postoji. Rat je bio dobro popraćen u novinama i kino žurnalima te na radiju u regiji i na Zapadu.

Rat protiv Egipta 1956. koji su pokrenuli Britanija, Francuska i Izrael kao odgovor na nacionalizaciju Sueskog kanala od strane Kaira bio je očajnički pokušaj svrgavanja predsjednika Gamala Abdela Nassera. Ne samo da je preživio nego je diljem regije slavljen kao heroj. Zapad je na ovaj napadački rat gledao kao na posljednji uzdah europskog kolonijalizma, a popratile su ga novine, radio i televizija, koje su postale ključno medijsko sredstvo.

Izraelski drugi uspješni osvajački rat 1967. zadao je još jedan duboki psihološki šok arapskom svijetu, koji je obećao: “Nema mira s Izraelom, nema odnosa s Izraelom i nema pregovora s Izraelom.” Zapad, uključujući i medije, slavio je pobjedu Izraela, dok su Arapi bili ogorčeni i otuđeni.

Rat u listopadu 1973. bio je prvi koji su pokrenuli Arapi – Egipat i Sirija – protiv Izraela i dao je poticaj arapskom javnom mnijenju iako je Izrael – nakon što je primio uobičajenu infuziju američkog oružja – povratio teritorij koji su ponovno zauzeli Egipat i Sirija. Budući da je izraelska vojska uhvaćena kako drijema, Izraelci su se prevrnuli od šoka iznenađenja. Izvještavanje zapadnih medija bilo je pristrano u korist Izraela, kao i obično.

To se promijenilo u lipnju 1982. kada je Izrael napao Libanon, dok su deseci stranih dopisnika bili smješteni u Bejrutu i izvještavali o izraelskom napadu na gradove i palestinske logore na jugu. Izraelsko kontinuirano, neselektivno bombardiranje Beiruta prisililo je američkog predsjednika Ronalda Reagana da naredi prekid u kolovozu. Zrelo globalno javno mnijenje nikada se nije oporavilo od masovnog medijskog izvještavanja o masakru stotina palestinskih civila od strane lokalnih kršćanskih zastupnika Izraela dok su izbjeglički kampovi Sabra i Chatila bili okruženi izraelskim snagama. Izraelski rat protiv Libanona 2006. pomno su pratili arapski mediji koji su odražavali narodne osjećaje i zapadni mediji koji više nisu obožavali Izrael.

Međunarodni kao i arapski mediji mogli su razumno izvještavati o izraelskim ratovima u Gazi 2008.-2009., 2012., 2014. i 2021., ali samo su hrabri palestinski izvjestitelji uspjeli pokriti trenutni sveobuhvatni izraelski napad. Najmanje 126 ih je izgubilo živote. Za promjenu, vidimo i čujemo njihov rat kako se odvija i sudjelujemo u njihovoj traumi unatoč uglavnom neuvjerljivim nastojanjima Izraela da utječe na naše percepcije u svoju korist.