Nirnberški kodeks

Nakon Gaja Julija Cezara i Marka Antonija kojima je rodila djecu, egipatska se kraljica Kleopatra nije mogla pomiriti s padom Egipta i time da ona i njena zemlja pripadnu Rimskom carstvu. Umjesto rimskog imperatora Augusta Oktavijana Kleopatra je izabrala smrt. Iako neke kronike dramaturški bilježe kako se egipatska kraljica zatvorila okružena kobrama koje su je na smrt izgrizle teško je vjerovati da je tome bilo tako. Kleopatra se ne bi izložila agoniji duljeg umiranja, patnji koju nose ugrizi, a osobito ne bi htjela naštetiti svojem tijelu kojeg je njegovala čitav život kupajući se i u mliječnim kupkama. Mnogo je bliže istini da se Kleopatra otrovala, a potvrdu o takvom razvoju događaja možemo pronaći i u njenom životopisu. Egipatska je kraljica u svojoj neograničenoj moći na svojim podanicima koje bi prethodno osudila na smrt testirala učinkovitost otrova želeći ustanoviti koji bi joj otrov u slučaju potrebe omogućio najbrže i najbezbolnije samoubojstvo. Era medicinskih eksperimenata na ljudskim subjektima protiv njihove volje i bez njihova pristanka kao što vidimo ima svoju vrlo dugu povijest. Nije dakako Kleopatra prva koja je provodila takva „istraživanja“, ali nije ni posljednja. Dapače, stvar se nakon njenog doba prilično zakotrljala.

Koje stoljeće ranije svjestan toga da liječnik nad pacijentom ima moć „gospodara života i smrti“ u svoju zakletvu otac medicine Hipokrat uvrštava rečenicu: „Svoje propise odredit ću po svojim silama i znanju na korist bolesnika i štitit ću ga od svega što bi mu moglo škoditi ili nanijeti nepravdu.“ „Primum non nocere“ – „Najprije ne učini štetu“ iz Hipokratove je zakletve i današnja okosnica prisege liječnika koja se u izmijenjenom obliku Ženevske zakletve svodi na rečenicu: „Najvažnija će mi briga biti zdravlje mojega pacijenta.“

Papir trpi sve, kao i riječ, i od Ženevske zakletve u stvarnosti ostaje malo ili nimalo. Lista eksperimentiranja liječnika nad ljudima popunila bi par tomova enciklopedije, a za najgrublje se razdoblje masovnog kršenja liječničke etike smatra doba nacističke Njemačke. Točnije tako se smatralo do sada jer čini se da je „medicina napredovala“. Nakon velikog Nirnberškog procesa kojim se sudilo vođama nacističke Njemačke na Međunarodnom vojnom sudu, Sjedinjene države provele su 12 dodatnih suđenja predstavnicima nacista iz raznih sektora Trećeg Reicha. Svih je dvanaest procesa, kao i onaj glavni, održano u Nirnbergu, a prvi je među njima bio suđenje liječnicima za koje je podignuta optužnica 25. listopada 1946. Samo je suđenje počelo 9. prosinca 1946., a završilo 19. srpnja 1947. Golemom dokumentacijom od 1471 dokumenta teretilo se za zločin protiv čovječnosti 23 liječnika, od kojih je njih 16 proglašeno krivima. Glavni je liječnik, Josef Mengele, kao i njegovih 200-tinjak kolega izbjegao ruci pravde. Tijekom suđenja postalo je jasno da se takav zločin pod plaštem medicine i svetoga odnosa liječnik-pacijent više nikad ne smije ponoviti, prionulo se važnosti Hipokratove etike i razvijanju vodiča za etiku istraživanja bez rizika za ljudska prava ispitanika. U oblikovanju medicinske istraživačke etike tri su liječnika imala središnju ulogu: Leo Alexander, Werner Leibbrand i Andrew Ivy. Njihovom je sinergijom mjesec dana nakon završenog suđenja liječnicima, u kolovozu 1947. nastao „Nirnberški kodeks“. Srž je kodeksa informirani dobrovoljni pristanak subjekta, a sam je zakonik uspio spojiti Hipokratovu etiku i zaštitu ljudskih prava u jedinstveni kodeks. Deset je točaka Nirnberškog kodeksa:

1. Dobrovoljni pristanak ljudskog subjekta je apsolutno neophodan.
2. Eksperiment bi trebao biti takav da daje korisne rezultate za dobrobit društva, a koji se ne mogu ispitati nekim drugim metodama ili sredstvima proučavanja. Eksperiment ne smije biti slučajan i po svojoj naravi za dobrobit društva nepotreban.
3. Eksperiment bi trebao biti tako osmišljen da je zasnovan na prethodnim rezultatima pokusa na životinjama i poznavanju prirodne povijesti bolesti ili drugog problema koji se proučava da bi očekivani rezultati mogli opravdati provođenje pokusa.
4. Eksperiment se mora provoditi tako da se izbjegnu sve nepotrebne fizičke i duševne patnje i ozljede.
5. Ne smije se provoditi eksperiment kada postoji prethodno poznat razlog za vjerovanje da bi mogla nastupiti smrt ili teška ozljeda; osim, možda, u onim eksperimentima gdje liječnici eksperimentiraju na samima sebi.
6. Stupanj rizika koji se preuzima nikada ne bi trebao biti veći od onog koji je određen humanitarnom važnošću problema koji se treba riješiti eksperimentom.
7. Treba napraviti odgovarajuće pripreme i osigurati odgovarajuće uvjete za zaštitu eksperimentalnog subjekta koji trebaju biti daleko od mogućnosti ozljeda, invaliditeta ili smrti.
8. Eksperiment bi trebale provoditi samo znanstveno kvalificirane osobe. U svim fazama eksperimenta od onih koji ih provode ili sudjeluju u eksperimentu treba zahtijevati najviši stupanj vještine i skrbi.
9. Tijekom eksperimenta, svaki čovjek bi trebao biti slobodan prekinuti eksperiment, ako je dostigao fizičko ili mentalno stanje kada osjeća da mu je nastavak pokusa nemoguć.
10. Tijekom eksperimenta, odgovorni znanstvenik mora biti spreman prekinuti eksperiment u bilo kojoj fazi, ako ima vjerodostojan razlog za vjerovanje, što zahtijeva njegovu dobru vjeru, vrhunsku vještinu i pažljivu prosudbu, da bi nastavak eksperimenta vjerojatno doveo do ozljede, invalidnosti ili smrti eksperimentalnog subjekta.

Vremenom se ustanovilo kako je kodeks potrebno nadopuniti te je 16. lipnja 1964. na 18. Sjednici Svjetskog liječničkog udruženja održanoj u Helsinkiju donesena Helsinška deklaracija kojom se u obzir uzimaju i pacijenti koji nisu u mogućnosti dati informirani pristanak, uvodi se načelo tajnosti i povjerljivost podataka, i što je veoma važno ističe se kako bi u medicinskim istraživanjima na ljudima prioritet trebao biti na dobrobiti onih na kojima se istraživanja provode, a ne interes znanosti i društva. To je upravo suprotno od onoga što su radili liječnici nacističke Njemačke koji su „za dobrobit znanosti ili društva“ tamanili ljude pod sloganima sličnim onom današnjem „korist je veća od štete.“ Nastavno na kodeks i deklaraciju, a suprotno sloganu „korist je veća od štete“, u zakonodavnu su praksu uvedene Konvencija o ljudskim pravima u biologiji i medicini, Univerzalna deklaracija o bioetici i ljudskim pravima, te u lokalnim okvirima Zakon o zaštiti prava pacijenata. Temeljni je zahtjev kodeksa, dobrovoljni informirani pristanak, artikuliran i kroz Međunarodni pakt Ujedinjenih naroda o građanskim pravima. Svi se ti propisi rukovode pravom prvenstva ljudskog bića nad znanosti ili društvom, dobrovoljnim informiranim pristankom i najvišim načelima etike i zaštite ljudskih prava. Takav je okvir sadržan i u drugim područjima ljudskosti kao što su savjest, vjeroispovijed ili sloboda misli za koje primjerice Ustav Republike Hrvatske jamči slobode koje se ne mogu ograničiti niti uskratiti niti u slučajevima neposredne opasnosti po opstanak države. Sasvim moralno, životno, ljudski i logično jer živo je uvijek iznad neživoga, i ubije li se živo u ime neživog nešto bi temeljno bilo postavljeno ukrivo.

Od davnih vremena Rimskoga carstva, sve od antičkih vremena naovamo u medicini je razvidno isto ono što se događa i u tehnologiji odnosno civilizaciji općenito. Napredak tehnologije odnosno napredak medicine nije praćen jednako brzim napretkom etičkih standarda. Tome zorno svjedočimo i danas kada se ljude masovno cijepi eksperimentalnim cjepivom bez njihova informiranog pristanka, a pri čemu se onima koji ne žele sudjelovati u planetarnom eksperimentu uskraćuju osnovna ljudska prava. Identično se odnosi i na danas sveprisutno obvezne maske, karantene zdravih ljudi, ograničenja slobode kretanja, rada i slično. Prisiljavanje ljudi na sudjelovanje u eksperimentu bilo je i jest – zločin.

Je li medicina doista napredovala od Hipokratova vremena naovamo ostaje vrlo dvojbeno i krajnje nejasno uzme li se u obzir uznapredovala pošast vrlo uskih specijalizacija koje cjelinu više uopće ne vide ili pak činjenica kako za razliku od Hipokratova vremena današnji liječnici o utjecaju hrane ili godišnjih doba na ljudsko zdravlje na svojim učilištima ne uče praktički ništa. Ono pak za što je teško reći da je napredovalo jest etika budući da je sinergija politike i medicine dovela do toga da je mnogim liječnicima važnija osobna korist, prestiž, moć, novac ili napredak nego interes pacijenta koji se prije svega očituje u primjeni načela neškodljivosti. Hipokratovo načelo „Najprije ne učini štetu“ valja proširiti i na okvire izvan medicine kako se ne bi događalo da se pravila počnu donositi nakon što je šteta učinjena. Osobito ako se ta šteta čini namjerno, ako se čini „za dobro drugih“ i ako se čini „za dobro znanosti i društva“ kao što se činilo u doba Trećeg Reicha.