Njemačka i Francuska su “ubile” sporazume iz Minska

Njemačka traži da Rusija garantuje teritorijalni integritet Ukrajine, ali je takav sporazum ranije potpisan, da bi ga Berlin i Pariz “ubili”, rekao je u ponedjeljak ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov.

“Kada [njemački kancelar] Olaf Scholz zahtijeva da se Rusija prisili da potpiše sporazum kojim se Ukrajini daju garancije teritorijalnog integriteta i suvereniteta, svi njegovi pokušaji su uzaludni. Već je postojao takav dogovor – sporazumi iz Minska – koji su ubili Berlin i Pariz. Štitili su Kijev, koji je otvoreno odbijao da se povinuje”, napisao je on u tekstu za ruski list Izvestija.

Rusija, Njemačka i Francuska posredovale su u sporazumima iz Minska između Ukrajine i Donbasa iz 2015., koji su bili osmišljeni da prekinu neprijateljstva. Ali prema Lavrovu, Berlin i Pariz nisu uspjeli osigurati poštivanje Kijeva.

Ruski ministar vanjskih poslova je napomenuo da je bivši ukrajinski predsjednik Petro Porošenko priznao da sporazumi iz Minska ne znače ništa za Kijev, a Ukrajina ih je iskoristila samo da bi kupila vrijeme.

“Naš zadatak je bio da odbijemo prijetnju… da kupimo vrijeme za obnavljanje ekonomskog rasta i stvaranje moćnih oružanih snaga. Ovaj zadatak je postignut. Minski sporazumi su ispunili svoju misiju”, rekao je Porošenko u junu.

Lavrov je takođe napomenuo da je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski u decembru 2019. godine imao priliku da ispuni sporazume iz Minska na samitu takozvanog Normandijskog formata održanom u Parizu. Nakon pregovora s liderima Rusije, Njemačke i Francuske, Zelenski je obećao da će riješiti pitanja oko posebnog statusa Donbasa. „Naravno, nije uradio ništa, a Berlin i Pariz su ga još jednom štitili“, primijetio je.

Sporazumi iz Minska uključivali su niz mjera osmišljenih da obuzdaju neprijateljstva u Donbasu i pomire zaraćene strane. Prvi koraci su bili prekid vatre i povlačenje teškog naoružanja s linije fronta pod nadzorom OEBS-a, koji su donekle i ispunjeni.

Kijev je tada trebao dati opštu amnestiju pobunjenicima i široku autonomiju za oblasti Donjecka i Luganska. Ukrajinske trupe trebale su da preuzmu kontrolu nad oblastima koje su držali pobunjenici nakon što im je Kijev dao predstavništvo, i na drugi način ih reintegrirati kao dio Ukrajine.

Porošenkova vlada je odbila da sprovede ove dijelove sporazuma, tvrdeći da ne može da se nastavi osim ako u potpunosti ne osigura granicu između otcepljenih republika i Rusije. Umjesto toga, podržao je ekonomsku blokadu pobunjeničkih regija, koju su pokrenule ukrajinske nacionalističke snage.

Predsjedništvo Zelenskog dalo je početni poticaj mirovnom procesu, ali je zaustavljeno nakon niza protesta desničarskih radikala, koji su zaprijetili da će smijeniti novog ukrajinskog predsjednika ako pokuša ispuniti svoja predizborna obećanja.

Neuspjeh Kijeva da provede mapu puta i nastavak neprijateljstava s pobunjenicima bili su među glavnim razlozima koje je Rusija navela kada je napala Ukrajinu krajem februara. Nekoliko dana prije početka ofanzive, Moskva je priznala otcijepljene ukrajinske republike kao suverene države, nudeći im sigurnosne garancije i zahtijevajući od Kijeva da povuče svoje trupe. Zelenski je odbio da se povinuje.