Njemačka i “Projekt EU-2” protiv anglosaksonskog bloka

Nedavno je Europski parlament podržao rezoluciju kojom se predviđa jača centralizacija Europske unije. Konkretno, rezolucija poziva na stvaranje ureda mjesto ministra financija EU i zajedničku europsku vojsku. Rezoluciju je predložio bivši premijer Belgije, inače političar koji je odgovoran za pregovore o Brexitu, Guy Verhofstadt. Za rezoluciju je glasalo 283 europarlamentarca, ​​protiv ih je bilo 269 i 83 suzdržana.

Kao što možemo vidjeti, rezolucija je praktično podijelila Europski parlament. Unatoč pobjedi pristaša centralizacije, njihova superiornost je vrlo mala i pokazuje veliki otpor predstojećoj transformaciji EU u krutu federalnu tvorevinu centralizirane hijerarhijske strukture.

Prijedlog Guya Verhofstadta da se ne samo ograniči, nego u potpunosti eliminira pravo država članica Europske unije da mogu koristiti pravo veta u donošenju zajedničkih odluka je naišao na tvrd odgovor. Ovo je osobito važno s obzirom na činjenicu da odluke Europskog parlamenta nisu obvezujuće, nego su do sada samo preporuka.

Sjetimo se polemika oko ovog dugogodišnjeg pitanja, kada je u kolovozu 2016. predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker rekao da trebamo europsku vojsku, koja neće biti klasična ofenzivna vojska. Ali je Juncker također rekao kako Europska unija treba stvoriti vlastitu vojsku kao instrument za obranu europskih interesa u svijetu, što znači da automatizmom postaje ofenzivna oružana sila.

Međutim, krajem prošle godine su ministri vanjskih poslova i ministri obrane zemalja EU odobrili plan za provedbu nove europske strategije sigurnosne i obrambene politike, koja ne uključuje stvaranje europske vojske.

S obzirom na trenutne geopolitičke trendove u svijetu, preliminarna pobjeda tvrdokornih pristaša jačanja Europske unije može biti Pirova, jer ona, ako se usvoji, podrazumijeva da će većina nametnuti svoju volju manjini. Ali, ako na ovakvo što i pristanu zemlje kao što su Bugarska, Rumunjska, baltičke države, to će biti apsolutno neprihvatljivo za Francusku, Italiju i Španjolsku. Upravo iz tog razloga će doći do otpora, prije svega zbog ograničavanja suvereniteta, a to može dovesti do vala “X-exita”, zbog čega je Velika Britanija i izašla iz Europske unije.

Dakle, odluka sama po sebi možda i nije usmjerena na centralizaciju Europske unije, koliko na njeno preoblikovanje na novim temeljima.

U smislu stvaranja europske vojske treba postaviti tri pitanja:

1. O iznosu odbitaka iz novog proračuna EU za njezino održavanje.
2. O odnosu između vojske u Europske unije i NATO pakta.
3. Glavno pitanje –kupnja oružja.

Sadašnja struktura obrane EU se temelji na ovisnosti o NATO paktu, koji se nalazi u Europi, tu je i dio američke vojske, dominiraju američka sredstava i oružja, kupljena uglavnom u Sjedinjenim Državama.

Ako europska vojska bude stvorena, onda se otvara veliki broj vrlo složenih pitanja. Tko će i kojim iznosom financirati vojsku EU? Hoće li europske zemlje financirati samo europsku vojsku ili i NATO pakt?

I glavno pitanje je, naravno, tehnika i čija će se vojna oprema kupovati?

Drugo, pokušaj krute centralizacije EU će vjerojatno izazvati suprotan učinak, odnosno, nastat će pukotine među zemljama i skupinama zemalja, a dio njih bi moglo slijediti put Velike Britanije.

Stoga će se inicijativa Verhofstadta vjerojatno usredotočiti ne toliko na centralizaciju cijele EU, koliko na okupljanje bloka zemalja oko Njemačke.

Iako je ovu ideju u načelu teško provesti u djelo, za neke možda i nemoguće, ne treba je ispustiti iz vida.

Razmislite samo o jednom primjeru – Poljskoj. Danas je Poljska zainteresirana za očuvanje EU. S jedne strane slijedi anglosaksonsku liniju, gdje se pozicionirala kao najveći antiruski akter i potiče stvaranje “NATO međumorja“, kojeg čine Estonija, Latvija, Litva, Poljska, Bjelorusija i Ukrajina, a iz nama “nepoznatih razloga” prijedlog poljskog predsjednika Andrzeja Dude vatreno podržava i promovira hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

S druge strane, Poljska pokušava pregovarati s Njemačkom u smislu politike zajedničkog protivljenja prodaji ruskih energenata na europskom tržištu. No, čak i to je zapravo anglosaksonski stav, ili barem onaj Obamine administracije.

No, što će učiniti Poljska, ako EU se pretvoriti u čvrsto integrirana strukturu pod njemačkom upravom? U smislu takozvanog “NATO međumorja”, kojem je hrvatska predsjednica dodala i našu zemlju, te nazvala “svojom” inicijativom “Uspravnica Jadran-Baltik-Crno more”, Berlin neće dopustiti da ostane pod upravom Varšave. Štoviše, čak će i baltičke zemlje automatski stati pod političko pokroviteljstvo Njemačke.

Obavljanje funkcije vođe u germaniziranoj EU neće biti dopušteno anglosaksonskoj marioneti – Poljskoj, a glasovanje o tom pitanju neće biti dopušteno.

Onda dolazimo na pitanje energenata. Kakvi bi rizici nastali u isporukama energenata u EU-2, obzirom da bi na bilo kakav sporazum Njemačke s Rusijom anglosaksonski blok odgovorio prijetnjom raspada Europske unije. Energenti Njemačkoj trebaju za jačanje njezine industrije, a Rusija joj je najsigurniji partner.

Rusija će, naravno, biti zainteresira za sve projekte i podržat će Njemačku. U skladu s tim, Njemačka u ovom području neće sklopiti bilo kakav sporazum s Poljskom.

Što će u krnjoj germaniziranoj EU-2 učiniti Poljska? Odgovor je očigledan – izaći će iz EU i stvoriti i voditi “NATO međumorje”, odakle će, za razliku od Njemačke, tražiti potporu Londona i Washingtona. Iz ove germanizirane EU će vjerojatno izaći sve glavne zemlje trenutnog europskog saveza “slobodnih i demokratskih naroda”.

Ali, to je situacija koju smo već vidjeli u ranom dvadesetom stoljeću, kada se Njemačka sukobila s Antantom.

Ova hipoteza otvara sljedeće pitanje – tko će biti zadužen za “oslobađanje” Ukrajine, Bjelorusije i Moldavije? Njemačkoj nije do toga. Njemačka i Rusija Poljskoj neće dopustiti stvaranje “međumorja” iz razumljivih razloga. Ako bude pretjerivala s “ambicijama”, Poljska se može suočiti s opasnošću od četvrte podijele u povijesti.

Naravno, ne geografski i ekonomski. Naime, Njemačka će sebi “uzeti” baltičke zemlje, a Rusija će uspostaviti puni nadzor nad Bjelorusijom i Ukrajinom, s izuzetkom Galicije, Zakarpatja i možda nekih središnjih ukrajinskih regija, koje bi joj ionako bile nepotreban teret za proračun.

U ovom scenariju, prvenstveno bi se gledalo povijesno rusko govorno područje, iako je ono tema mnogih špekulacija.

No, čak i ako te zemlje zadrže svoju državnost, politički i ideološki će se u cijelosti okrenuti Moskvi. Naravno, ovdje govorimo o pretpostavkama koje se mogu ostvariti ako Guy Verhofstadt i dalje bude promicao svoje ideje, a njih možete pronaći na njegovoj službenoj stranici kao dužnosnika Europske unije.

Isto tako je nemoguće pretpostaviti koja će druga mala ili veća zemlja EU odustati od općeg kursa Europske unije. Za austrijski list Die Presse su “grobari Europske unije” danas Mađarska i Poljska, upravo iz razloga što nikada ne slijede opći kurs Berlina.

Prema tome, iz ruske perspektive, pomoć će dobiti damo oni čije izjave o “bratstvu” nisu samo prazne riječi, nego oni koji zaista osjećaju da su dio tog svijeta. Inače, zašto se truditi? Po pitanju Bjelorusije, dok je Ukrajina odabrala “sama”, ako su one kao zemlje neovisne i suverene, kako kažu, dobrodošli na tržište i neka kupuju sve po tržišnim cijenama, baš kao i svi ostali.

Putin je u ovom trenutku neformalno priznao Donjecku i Lugansku Narodnu Republiku. Navodno “privremeno”, ali je simbolika više nego jasna.

Vraćajući se na temu EU-2, nema sumnje da su sada, nakon glasovanja u Europskom parlamentu, pristaše “Nacionalnog fronta” i Marine Le Pen u Francuskoj i Geert Wilders u Nizozemskoj dobili dodatne jake argumente u prilog svom stavu o potrebi izlaska iz EU.

“Ovaj pokušaj kontroliranja drugih zemalja će dovesti da ne samo Engleska, nego i druge zemlje Europske unije neće imati razumijevanja za tu ideju i distancirat će se ili izaći iz EU. Ostaviti sve kako jest je nemoguće. EU među svojim članovima gubi ideju solidarnosti, jer počinje raditi što hoće, po pitanju izbjeglica, financija i vanjske politike. Tako da su sada vođe Europe, koji još uvijek žele spasiti Europsku uniju, iznijeli ideju o jačanju europskih institucija”, rekao je njemački stručnjak Alexander Rahr.

Prema njegovim riječima, europske vođe poput Angele Merkel nude drugim europskim zemljama izgradnju “Sjedinjenih Država Europe” s jakim institucijama u Bruxellesu, a to nitko ne želi. Švicarska, Norveška, Velika Britanija su odvojene od Europske unije, ali nisu ništa manje uspješne od drugih. Naprotiv.

U tom kontekstu, nisu slučajne posljednje međusobne optužbe Marine Le Pen i novog njemačkog ministra vanjskih poslova Sigmara Gabriela. Dakle, prema riječima marine Le Pen, “za Francusku, kao i za Italiju, Španjolsku, Grčku i druge zemlje EU, krajnje je vrijeme da se zajednički suprotstave eurozoni na čelu s Njemačkom”.

Sigmaru Gabrielu je dobro poznato da unutar EU ne smije postojati virus koji će uništiti Europu, nego samo jedna verzija EU, koju Njemačka želi pretvoriti u svoj “Četvrti Reich“.

Naravno, sve navedeno je samo mali dio proturječja unutar EU u provedbi koncepta nove centralizirane Europske unije, gdje nisu navedene implikacije na Sjedinjene Države i Rusiju, odnosno na njihovo, iako teško, ali ipak moguće zbližavanje u stavovima oko nekih pitanja.

Ali ako ovu ideju Njemačka i dalje bude nametala, mogu nastati nove okolnosti u kojima bi Rusija i Sjedinjene Države mogli podržati ovaj novi dizajn, iako će on dovesti do raspada ne samo EU u svom sadašnjem obliku, nego i NATO pakta, što bi u potpunosti zadovoljilo interese Rusije, a možda i američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Koji od spomenutih trendova prevladati u budućnosti, veliko je pitanje, a još veće kojem će se bloku u nesigurnoj budućnosti unutar Europske unije i uoči njezina mogućeg raspada prikloniti Hrvatska. Naša predsjednica je tijesno povezana s Trilateralnom komisijom, Atlantskim vijećem i NATO paktom, a u mogućem sukobu Berlina s anglosaksonskim blokom bi najcrnji scenarij za Hrvatsku bio ostati na liniji “NATO međumorja” ili “Uspravnice Jadran-Baltik-Crno more“.

Vezani članci:
Die Presse otkrio prave grobare europske ideje – To su Orban i Poljaci
Zagovornici Sjedinjenih Država Europe obećavaju novi svjetski poredak