Njemačka je u recesiji – Za EU je ovo „nulta godina“

Njemačko gospodarstvo, koje već usporava, blizu je recesije, nakon što je u drugom kvartalu ove godine zabilježio ciklično smanjenje od 0,1%, a identičan se pad očekuje u trećem kvartalu. I jedina je zemlja eurozone koja ima ovakve negativne rezultate, a slijedi je samo Italija, koja je stagnirala na kraju drugog tromjesečja.

Potrebno je dubinski proučiti što se događa u Njemačkoj da bismo shvatili da li su to konjunkturni fenomeni ili su simptom strukturnih promjena u unutarnjem i međunarodnom okviru.

Idemo po stupnjevima. S obzirom na odrednice gospodarskog rasta u drugom tromjesečju, Eurostat je utvrdio da je eurozona u cjelini pretrpjela negativan doprinos zbog inozemne komponente. Naime, dok izvoz nije pretrpio značajne promjene, uvoz je porastao je za 0,2%.

Podaci koje je objavio njemački statistički institut Destatis pojašnjavaju dinamiku koja karakterizira komercijalne odnose Njemačke s inozemstvom. Kontrakcija proizvodnje koja je zabilježena u drugom kvartalu proizlazi iz sve dosljednijeg usporavanja izvoza u odnosu na uvoz. Naime, prilagođen cijenama i sezoni, izvoz se smanjio za 1,3% u odnosu na prethodno tromjesečje. S druge strane, uvoz je pao za samo 0,3%.

Ti bi se ekonomski podaci mogli smatrati zanemarivima kada ne bi postojao dugoročni trend, obzirom na to da je međunarodna trgovina pridonijela usporavanju njemačkog rasta i na godišnjoj razini. Realno, prilagođen cijenama, izvoz je pao za 0,8%. S druge strane, uvoz robe i usluga porastao je za 1,8%.

Njemačka proizvodnja, do sada slavna ratna mašinerija, zaglavila je. U odnosu na drugi kvartal 2018. godine realno je zabilježila pad od 4,9%, a to je sektor od ogromne važnosti, obzirom na to da predstavlja petinu cjelokupne njemačke ekonomije.

Ako se u dvanaest mjeseci proizvedena dodana vrijednost u Njemačkoj smanjila za samo 0,1%, to je samo posljedica zasebnih pozitivnih pokazatelja građevinskih sektora od +2,8%, te sektora komunikacijskih i informacijskih usluga s rastom od +3,3%. Ali imamo dva negativna trenda, pad izvoza i pad proizvodnje.

Po pitanju raspodjele dohotka, koji se u Njemačkoj u istom godišnjem razdoblju povećao u novčanom iznosu za ukupno 2,7%, postoje dva potpuno različita trenda. Dok su naknade za rad porasle za 4,5%, dobit i korporativni profit su smanjeni su za 1,9%.

Stoga se čini da je uspjeh njemačkog merkantilizma posljednjih godina, zasnovan na stalnom rastu proizvodnog izvoza i na vrlo strogoj kontroli troškova plaća, priveden kraju.

Treba uzeti u obzir i drugi aspekt, a to je nagomilavanje strukturnih bilanca koji su aktivni u inozemstvu i dugoročno vodi do neodržive izloženosti dugu. Unutar eurozone, nakon krize 2010. godine, nepodmirivanje državnog duga ili default bankarskog sustava jedne od mnogih zemalja koje su strukturno deficitarne u pogledu bilance tekućih plaćanja i financijskih odnosa sa stranim zemljama doveli bi do propasti eura.

Unutar tog područja postignut je proces općeg uspostavljanja ravnoteže u trgovinskim i financijskim odnosima, što je smanjilo prostor za rast Njemačke na temelju strukturnih sredstava. Saldo za robu smanjio se sa 128 milijardi eura u 2007. na 56 milijardi 2018. Suprotno tome, mnoge su zemlje, uključujući Poljsku, Grčku i Španjolsku, drastično smanjile svoje obveze. Samo su Francuska i Velika Britanija pretjerivale u svojim trgovačkim obvezama unutar EU i više su ih nego udvostručile. Prva je prešla s -53 na -103 milijardi eura, a druga sa -51 na -107 milijardi.

Italija je, unatoč nekim nasilnim fluktuacijama, ostala u suficitu koji je iznosio oko 8 do 10 milijardi eura godišnje. Međutim, Njemačka je u velikoj mjeri obnovila strukturnu komercijalnu imovinu, usredotočujući se na zemlje izvan eurozone.

Sada, međutim, izgledni Brexit, novi američki politički kurs koji podrazumijeva ne samo slobodne, već i uravnotežene trgovinske odnose, te dovršetak transformacije kineske ekonomije u proizvodnom sektoru, predstavljaju toliko nepoznanica za njemačku ekonomiju i za merkantilni model na kojem je prosperirao.

Stoga imamo trend koji strukturno blokira njemačku ekonomsku dinamiku, merkantilni mehanizam rasta temeljen na strukturnim komercijalnim sredstvima je osakaćen i drugi na izvoznom frontu, zbog procesa uravnoteženja trgovinskih odnosa.

Unutar eurozone je to trend koji povećava uvoz od drugih glavnih neeuropskih partnera zbog povećanja unutarnjih plaća.

Postoje još tri pitanja, uvijek strukturna

Prvo, njemačko gospodarstvo je snažno povezano s tradicionalnom proizvodnjom, a posebno sa automobilskom industrijom, koja prolazi kroz duboku transformaciju zbog električnih automobila i autonomne vožnje. Nove tehnologije će razbiti njemačku konkurentsku prednost nakupljenu tijekom desetljeća ulaganja u mehaničke tehnologije.

Kancelarka Angela Merkel, koja je u prošlosti tako snažno odgovorila na ultimativne zahtjeve američkog predsjednika Donalda Trumpa za trgovinskim balansom u automobilskom sektoru, hvaleći se neusporedivom izvrsnošću njemačkih proizvoda, ovih je dana morala priznati, inaugurirajući u Frankfurtu Sajam automobila, „kako ova vitalna industrija za Njemačku mora razviti nove tehnologije i povratiti izgubljeno povjerenje među potrošačima“. Pogotovo nakon „Dieselgatea“ koji je vidio kako divovski Volkswagen lažirao test za emisiju plinova za 11 milijuna vozila koji kruže svijetom.

Krećemo se po vrlo osjetljivom grebenu, čak i za industrije partnerskih zemalja poput Italije.

Drugo, u Njemačkoj je postotak proizvodnje energije iz fosilnih izvora, uključujući i ugljen, još uvijek vrlo visok i zahtijevat će vrlo značajne napore da bi se postigao prijelaz na obnovljive izvore i postizanje ciljeva smanjenja emisije CO2.

Konačno, segment usluga je i dalje vrlo slab. U razdoblju od siječnja do srpnja ove godine tekuća platna bilanca Njemačke u tom je sektoru zabilježio deficit od 11,4 milijarde eura, pogoršavajući se u usporedbi s istim razdobljem prethodne godine, kada je ta brojka bila 9,9 milijardi.

Njemačka se suočava s nizom strukturnih problema s ogromnim kašnjenjem. I sam guverner Europske središnje banke, Mario Draghi, tijekom tiskovne konferencije održane prošlog četvrtka, pozvao je zemlje koje imaju “fiskalni prostor” da ga odmah iskoriste za suzbijanje recesijskih tendencija, same od sebe, jer ova monetarna politika nije dovoljna.

Svima je bilo jasno da govori o Njemačkoj i procurila je o odluka njemačke vlade da odlučno intervenira, kroz institucije i instrumente koji se kreću paralelno s javnim proračunom.

Instrumentalna strategija je ne dovoditi u pitanje Fiskalni ugovor. Ovaj ugovor je čelični kavez za cijelu Europu, koji nije spriječio samo ulaganja u javnu infrastrukturu, već je prije svega osujetio potporu inovacijama u području zaštite okoliša i tehnološkom napretku zbog kojih sada trpimo nenadoknadive štete.

Njemačkoj je služilo održavanje tradicionalne proizvodne strukture i model merkantilne konkurencije koji je danas kažnjavaju, više od ostalih zemalja. Taj je model služio Berlinu i da dužnike i konkurente drži pod kontrolom.

Sada postoji rizik da će se Fiskalni sporazum i dalje koristiti, ali samo kako bi Njemačka mogla ići u korak s rekonstrukcijom i produktivnim restrukturiranjem. To bi, s obzirom na strukturnu neravnotežu njemačke ekonomije, bio veliki rizik.

Uvijek se vraćati na iste probleme koje treba riješiti, a to je prije svega jaz između različitih zemalja eurozone u pogledu javnog duga i naknada u vezi s njegovom otplatom,  što su problemi koji datiraju još iz vremena Ugovora iz Maastrichta, a koji su, nakon deset godina kriza u eurozoni, postali još gori.

Ne samo da treba otvoriti pitanje Fiskalnog sporazuma, već i europske financijske, fiskalne i monetarne arhitekture koja lebdi u stratosferi još od Ugovora iz Maastrichta. Nije samo stvar uklanjanja mnogih zabrana razbacanih posvuda, koje, na primjer, sprječavaju Europsku središnju banku da preuzme funkciju zajmodavaca u krajnjoj instanci ili da intervenira na tržištu kako bi se suzbile špekulacije s državnim obveznicama u proračunu, nego da se prethodno ustanove institucije i instrumenti pogodni za održavanje nove faze održivog i uravnoteženog rasta na cijelom europskom kontinentu, a ne samo u tradicionalno jakim zemljama.

U pitanju je socijalna kohezija, ekonomska i financijska stabilnost eurozone, kao i politički opstanak same Europske unije na ravnopravnoj osnovi. Od deglobalizacije, koja je u tijeku, do dezintegracije je korak zaista mali.

Ovo je nulta godina za EU, koja s ovim pokazateljima neće preživjeti kao zajednica neravnopravnih naroda. Ako se i raspadne, nikakva šteta, ali neka Berlin onda nikoga ne krivi za neizbježnu sudbinu.