Njemačko etičko vijeće oštro kritizira nekritičko izvještavanje korporativnih medija tijekom ere Covida

Rhoda Wilson piše o stavu njemačkog etičkog vijeća u kojem se oštro kritizira nekritičko izvještavanje korporativnih medija tijekom ere Covida (German Ethics Council Releases Draft Report Which Sharply Criticises Uncritical Reporting by Corporate Media During the Covid Era). U svibnju prošle godine najveće njemačke novine Bild iznijele su ispriku zbog izvještavanja o pandemiji Covida koja je bila “kao otrov” i “natjerala vas da se osjećate kao da ste smrtna opasnost za društvo”. U prosincu je, napisala je Neues Deutschland, objavio empirijsku studiju o novinarskom izvještavanju tijekom ere Covida po privatnoj narudžbi pod naslovom ”Jednostrano, nekritično, blisko vladi?”. Autori opisuju “vrlo jasan rezultat ove studije” da je izvještavanje “istovremeno bilo blisko vladi i kritično prema njoj”: “Bila je bliska vlasti jer su mediji, kao i političari, uglavnom zagovarali oštre mjere. No, istodobno je bila kritična i prema Vladi jer mediji često te mjere nisu smatrali dovoljno oštrim ili su dolazili prekasno.”

Sada, početkom travnja 2022., Njemačko etičko vijeće objavilo je svoj nacrt izvješća na 161 stranici „Ranjivost i otpornost u krizi – etički kriteriji za odluke u pandemiji” u kojem se oštro kritizira nedostatak kritičkog izvještavanja „masovnih medija”. “Novinarstvo koje je sebe smatralo ‘konstruktivnim’ ili ‘osjetljivim za opće dobro’ jedva da je s potrebnom jasnoćom obrađivalo očite nepoželjne događaje… Previše afirmativno ili jednostrano izvještavanje masovnih medija ne potiče stvaranje mišljenja … Kritika nije samo legitimna, ona je i nužna”, navodi se u nacrtu izvješća.

Konstatirano je kako korporativnim medijima nedostaje kritička analiza. Različita javna mnijenja nude važne referentne točke za odluke državnih organa, a posebno parlamentarnog zakonodavstva. Javni diskurs zahtijeva mjesta ili prilike za živu polemiku. Svi procesi donošenja odluka državnih institucija u konačnici se temelje na resursima civilnog društva, na slobodnoj političkoj kulturi i prosvijećenoj političkoj socijalizaciji, prije svega na inicijativama udruga koje stvaraju mišljenje.

Tijekom pandemije, mnogim uobičajenim prilikama i mjestima na kojima bi se mogla odvijati deliberativnija komunikacija nije se moglo pristupiti zbog ograničenja koja su postavljena društvu kao odgovor na pandemiju Covida, posebno ograničenja kontakta i mobilnosti. S obzirom na ta ograničenja, funkcija ne samo društvenih medija nego i masovnih medija za političko promišljanje je sve važnija. Komunikacija masovnih medija omogućuje strukturirano formiranje mišljenja u vrlo raznolikoj javnosti. Uspijeva u argumentiranim raspravama u kojima se razlozi za različita gledišta iznose i međusobno važe u razgovoru. Masovni mediji, a posebno javne radio i televizijske postaje, osobito u vrijeme krize, imaju neizostavnu zadaću emitirati sporna pitanja. Učiniti prednosti i nedostatke mjera čujnim i vidljivim za obrazloženje.

Kritični dio ovog zadatka nije uvijek bio prisutan na početku Covid krize ili na poželjnoj razini. Nesklonost da se oštra kritika usmjeri na svaki detalj s obzirom na veličinu, novost i “iznenadnost” problema pandemije mogla je biti razumljiva i opravdana. Međutim, kako je pandemija napredovala, čak i očiti nepoželjni razvoji teško su bili obrađeni s potrebnom jasnoćom od strane novinarstva koje je sebe smatralo “konstruktivnim” ili “osjetljivim na opće dobro”.

Izvještavanje masovnih medija koje je previše afirmativno ili jednostrano ne uspijeva potaknuti formiranje mišljenja i, u demokratskom društvu s nužnim protuvizijama, neće u određenom smislu biti samokritično. Članak iz Neues Deutschland slaže se: “Kriza i izvanredno stanje ne smiju se koristiti kao prilika za odustajanje od kritičkog novinarstva. Jer tada je on potreban! Mora prikazati političke i društvene sukobe koji su pod ‘prioritetom borbe protiv pandemije’, ali su u opasnosti da budu zaboravljeni. Održavati živu svijest o proturječnostima i ponuditi im forum bio bi obrazovni zadatak usred sve medijske gužve.”

Manje je u očima javnosti, ali i zabrinjavajuće sa stajališta teorije demokracije, narušavanje političkog angažmana civilnog društva putem ograničenja kontakta s Covidom. Rasprava i suradnja bili su mogući samo digitalno i stoga su bili ozbiljno ograničeni. Nadalje, postojala je zabrana ili stroga ograničenja javnih događanja i okupljanja. Osim toga, pandemija Covida dominirala je dnevnim redom medija. Organizacije civilnog društva i druge inicijative jedva da su imale priliku čuti svoju zabrinutost.

Pregovarački procesi o tome kako se nositi s specifičnim rizicima moraju se voditi otvoreno i uz široko uključivanje društveno relevantnih pozicija. Važnu ulogu u tome imaju mediji, što nosi posebnu odgovornost. U javnoj komunikaciji treba izbjegavati svaki oblik zastrašivanja motiviran ekonomijom pažnje, kao i trivijalizaciju i „sve jasno“ bez valjanog razloga.  (Napomena: Ekonomija pažnje je pristup upravljanju informacijama koji tretira ljudsku pažnju kao oskudnu robu.)

Potreban je kritičan pregled upravljanja kriznim situacijama kako bi se otkrilo osobno loše ponašanje, sustavni nedostaci, nefunkcionalni oblici organizacije i/ili neprikladni postupci te omogućili ispravci. Visoko razvijena kultura pogrešaka također je izraz otpornosti. To pogađa prije svega područje politike, ali i, primjerice, znanost, medije i političko savjetovanje. (str. 137)

Kritika nije samo legitimna, ona je nužna… U demokraciji – u granicama slobode izražavanja – moraju se izjasniti svi relevantni glasovi, kako onih na koje se to odnosi, tako i stručnjaka iz različitih disciplina. Radnja koja je osjetljiva na razlike moguća je samo tamo gdje se čuju i vidljiva različita mišljenja. (str. 138).