Nova eugenika ili zločinački eksperiment na čovječanstvu

Teško se oteti dojmu da ogromna većina ljudi stvarnost gleda tek površno i da nije posve svjesna mnogih stvari koje se događaju. Zašto je to tako zaslužuje posebno promišljanje. Najmasovniji eksperiment nad ljudima u povijesti čovječanstva provodi se upravo sada nad svima nama. U gotovo svim državama svijeta na snazi su mjere zatvaranja i izolacije. Slijede još oštrije mjere zabrane sve do onih najdrastičnijih.

Dana 11. kolovoza Jutarnji list kao glavni naslov svoje naslovnice ističe „I Hrvatska se sprema za novi val pandemije. Od jeseni mjere kao u Francuskoj?“  Nema tu nikakvog novog vala pandemije. Ako ima kakav val onda je to novi i još jači val državnog i globalističkog terora. Države svijeta postale su podružnice svjetske naddržave, novog svjetskog poredka.

I drugi mediji „navikavaju“ pučanstvo, da ne bi bilo iznenadnog šoka, da se bez COVID propusnica neće moći ni u trgovinu. Koji kolosalni „demo(N)kratski“ doseg!? Kada se o takvim mogućim rezultatima pLandemije govorilo prije nekoliko mjeseci onda su svi režimski mediji u faktografskom stilu jednoglasno etiketirali, omalovažavali, prozivali, sotonizirali sve ljude koji su se usudili drugačije i pomisliti od propisanog recepta mišljenja. Gdje su sada? Opet će, naravno, iznaći sofističke formule kako sve to „opravdati“ za navodnu dobrobit ljudi. Mediji su, naravno, u službi svih odluka „svjetskih božanstava“. O zločinačkom karakteru takvih odluka malo kasnije.

Cjepiva protiv COVID-19 imaju barem dvostuku ulogu. Jedna je da se cijepljeni covid infekcijom još više razbole, tj. da se smanji svjetska populacija. Da to nije tako onda bi svaki zdravi razum i normalni um te dobronamjerna savjest odustali od cijepljenja kada je već sada više nego jasno da su cijepljeni podložniji zarazama COVID-19, ali i drugih bolesti nego necijepljeni. Cijepljeni i dalje nose maske; zašto ih nose ako ih cjepivo štiti od bolesti; ako ih ipak nose onda znači da ih cjepivo ne štiti; ako ih ne štiti zašto se cijepe? Očito da ih ne štiti što dokazuju činjenice da su se cijepili, a imaju više nus pojava i više umiru od necijepljenih; pritom bolest prenose na necijepljene što znači da su opasniji za širenje bolesti nego necijepljeni. Cijepljeni su privilegirani jer mogu dobiti covid propusnicu i putovnicu i „slobodno“ se kretati kamo žele; pri tome su još opasniji od onih koji nemaju mogućnost izlazaka u restorane, kazališta, sportske priredbe i sl. Nije uopće važno što su postali širitelji bolesti, važno je da imaju covid propusnicu. Opasni su ne samo za druge nego i za sebe jer im je u opasnosti vlastito zdravlje. Iako ih sve to „štiti“ od zaraze (maske, dezificijensi, cjepivo) oni su u kritičnijem položaju od necijepljenih ali im nisu kriva cjepiva nego oni koji su necijepljeni, koji  nemaju bolest, a ipak navodno prenose upravo tu bolest koju nemaju. Da bi se njihova „krivnja“ opravdala imputira im se da su asimptomatski bolesni. Medicinska „logika“ doživjela je svoju kulminaciju: zdravi su bolesni, a bolesnici su zdravi. Nalogodavci sve to znaju ali svejedno ustraju na cijepljenju, kao i kod PCR testova. Nakon dovoljnog broja cijepljenih (govori se o 70-80% cijepljenih u čovječanstvu) priznat će se da je i cijepljenje bilo pogrešno kao što su priznali da su i PCR testovi krivotvorine. Šteta je nepovratno učinjena i, kako narod kaže, „prošla baba s kolačima“ ili „ujeo vuk magare“. Druga uloga cijepljena je kontrola  pučanstva.  Da tzv. covid cjepivo služi protiv bolesti onda bi ga odmah ukinuli zbog posljedica koje su oko 60 puta gore nego od svih dosadašnjih cjepiva u posljednjih nekoliko desetljeća. Ako ga ipak ne ukidaju, onda to znači da cjepivo ne služi protiv covida nego služi covidu, tj. nečemu sasvim drugomu, a to je dobivanju covid propusnica svake vrste, a to dalje znači općoj kontrolom čovječanstva.

Eksperiment kao znanstvena metoda

Općepoznato je da su tzv. cjepiva protiv COVID-19 eksperimentalna.  Kao takva ona ne mogu biti odobrena za upotrebu, a kamoli da se propišu kao obvezna. Ona, prema tome, nikoga ne obvezuju na prihvaćanje. Što to znači kada se kaže da je nešto  eksperimentalno? To znači, rečeno najjednostavnijim i najrazumljivijim jezikom,  na probu. A proba može biti iz raznih motiva. Latinska riječ experimentum prevodi se na hrvatski kao pokus, gdje se nešto pokušava, izkušava da se dođe do spoznaje nečega ili se provjerava ono što se predpostavlja ili zna (neka hipoteza, teorija). U empirijskim znanostima eksperimentalna metoda je jedna od temeljnjih metoda spoznaje. Eksperimentom se može ispitivati što će se dogoditi s predmetom ili pojavom ako su podvrgnuti određenim kontroliranim uvjetima pa čak i bez postavljanja posebne predpostavke ili očekivanja rezultata.

Eksperimentalna metoda je karakteristična za novovjekovnu prirodnu znanost od 16./17. stoljeća naovamo. Ne ulazeći u pojedinosti valja samo pripomenuti da se u zapadnjačkom svijetu javlja već u 13. stoljeću s Rogerom Baconom i drugima, a svoju primjenu počinje nalaziti kod Francisa Bacona i Galileo Galileja u 17. stoljeću da bi se snažno razvijala sve do naših dana. F. Bacon je bio uvjeren da će eksperiment poslužiti za kontrolu prirode i za njezino iskorištavanje (Prirodu se pokorava tako što ju se spoznaje). Najprije je eksperimentalna metoda bila ograničena na fizikalne znanosti, potom se sve više počela upotrebljavati u biološkim znanostima da bi u drugoj polovici 19. stoljeća postala i jedna od metoda u psihologiji, a onda i u sociologiji.

Eksperiment je trebao osigurati tzv. objektivno znanje o svijetu pa se došlo do uvjerenja da se ništa ne može znati što nije iskustveno, a onda i eksperimentalno provjerljivo. Znanost, i to eksperimentalna, je jedini pravi način znanja. Tako misle scijentisti i empiristi. A što je onda s matematikom koja nije eksperimentalna znanost? U to pitanje sada ne želim ulaziti. Znanstvenici su stvorili norme koje znanstvenu zajednicu razlikuju od svih drugih ljudskih zajednica. Te norme su (R. K. Merton): univerzalizam, komunalnost, nesebičnost i organizirani skepticizam. Univerzalizam kaže da je znanstveno znanje opće i nije ovisno o individualnim oznakama (osobnim, društvenim, nacionalnim, rasnim, religijskim…). Komunalnost kaže da znanstveno znanje vlasništvo svih, tj. znanstvene zajednice i javnosti u cjelini, a ne vlasništvo pojedinaca ili skupina. Nesebičnost kaže da se znanstveno znanje treba i mora biti dostupno svima. Organizirani skepticizam kaže da se u znanosti mora sumnjati u njezine rezultate i to organizirano, tj. sustavno sumnjati i provjeravati ne obazirući se na „autoritete“ (u znanosti nema autoriteta; autoritet su argumenti i razum). Pokazalo se da u praksi idealne norme znanosti ne funkcioniraju. Zato se govori o protunormama u znanosti (I. I. Mitroff): nasuprot univerzalizmu je partikularizam (znanje se procjenjuje prema pojedinim znanstvenicima, skupinama i njihovim partikularnim interesima), nasuprot komunalnosti je individualizam (individualna i interesna povezanost znanstvenika i skupina), nasuprot nesebičnosti je sebičnost (konkurentsko natjecanje i prestiž koji je isključivo stvar sebičnosti i karijerizma) i nasuprot organiziranom skepticizmu je organizirani dogmatizam (znanost zadobiva dogmatska obilježja i oni koji drugačije misle postaju protivnici i neprijatelji znanosti).

Dva su najpoznatija „neprijatelja“ znanosti u 20. stoljeću: to su filozofi Paul Feyerabend i Thomas S. Kuhn, ali ih ima još. Ne uspijevajući oponirati njihovim argumentima o znanosti neki su vrhunski znanstvenici skrenuli u pseudo-religiju, tj. scijentizam kao vjeru u znanost (npr. fizičar nobelovac Sheldon Glashow ali i mnogi noviji znanstvenici). Do kojih je granica dospio današnji scijentizam i znanstveni dogmatizam najbolje nam govori današnja medicina, koja zapravo i nije znanost nego je konglomerat spoznaja i vještina te koja koristi spoznaje drugih znanosti (ovo nije nikakvo vrijednosno klasificiranje ni (dis)kvalificiranje medicine). Prevladavajući dio medicinske struke  danas je, nažalost, postao dogmatski, a znanost, ako je prava, nipošto ne smije biti dogmatska; ona ne smije biti vjera iako je, nažalost, mnogim znanstvenicima znanost „prava“ i jedina vjera. Za pravu znanost je poniženje u nju vjerovati.

Etičko-pravni aspekti eksperimenata

Eksperimenti u znanosti, čak i onda kada izravno ne uključuju ljude, imaju etičke i moralne posljedice kao npr. zloupotreba atomske bombe, izrada nuklearne bombe, rizici od upotrebe nuklearne energije, geoinženjering, ekologija, ljudski zahvat u klimatske promjene i sl. Posebno su etički osjetljivi eksperimenti koji su izravno povezani s ljudima, bilo s  pojedincima, skupinama ljudi ili s čitavom ljudskom vrstom. Eksperimenti s ljudima nisu posve nova stvar, posebno ne s djecom. Tako npr. da bi se otkrio prajezik kojim su ljudi govorili u početcima ljudskoga roda, bebe su izolirane i hranjene bez ikakve komunikacije s njima, čak ih se u nekim slučajevima nije smjelo ni dodirivati. Bebe su umirale od zapuštenosti. Učenik Ivana Pavlova Nikolaj Krasnogorski ponovio je Pavlovljev eksperiment na djeci tako što je na zvuk zvona kod njih izazivao refleksno slinjenje za hranom, ali i izazivanje neuroze (kao i Pavlov kod pasa – Pavlovljev refleks). Poznata američka znanstvena ustanova Massachusetts Institute of Technology (MIT) 40-ih godina 20. stoljeća izvodio je eksperimente na stotinjak siromašne i mentalno hendikepirane djece dajući im zobenu kašu u kojoj su se nalazilo radioaktivno željezo. Javnost je obmanjivana da se to radi s najboljim namjerama (naravno, radi zdravlja djece) i da je sve provjereno i sigurno. Istraživanja je financirala tvrtka Quaker Oats. Eksperimenti su bili opasni i ugrozili su živote djece na što su slijedile tužbe i visoke kazne zbog tih tužbi. Za vrijeme Dugog svjetskog rata kanadska je vlada u tajnosti provodila eksperimente u rezervatima na indijanskim domorodcima, uključujući i njihovu djecu, uskraćujući im nužne hranjive tvari da bi se ustanovilo koliko mogu živjeti bez nekih namirnica. Tijekom epidemije meningitisa u Nigeriji Pfeizer je na djeci provodio eksperimente (1996) s eksperimentalnim antibiotikom Trovanom. Od 200 djece koja su bila predmet eksperimenta oko 50 ih je smrtno stradalo, a ostali su imali teške fizičke i mentalne posljedice. Na optužbe je Pfeizer odgovarao tvrdnjom da su djeca umrla od meningitisa. Pokušaj eksperimenta da žene zatrudne sa spermom orangutana nije uspjela iako je bilo pet dobrovoljki za provedbu eksperimenta. Američko Ministarstvo obrane financiralo je istraživanje, provedeno na Sveučilištu u New Yorku, o daljinskim upravljanjem štakorima tako da im je u mozak ugrađen uređaj pomoću kojega se moglo kontrolirati i upravljati ponašanjem životinja.  Navodna namjera eksperimenta opet je predstavljena kao korisna pomoć za spašavanje ljudi. Ima još mnogo eksperimenta provedenih na ljudima.

Iz svih tih primjera se vidi da su eksperimenti provođeni iz znatiželje ludih znanstvenika psihopata ili su ih finacirale farmaceutske tvrtke s raznim namjerama, očito ne časnim nego vrlo opasnim. Pokazuje se da je znanost vrlo opasna kada je u rukama zlikovaca i luđaka ili nemoralnih trgovaca koji su spremni novcem kupiti i veliki broj nemoralnih i prostituiranih znanstvenika i pseudoznanstvenika. Za to je najbolji dokaz Pfizer. Eksperimenti s ljudima su sve više u modi. Znanost 20. stoljeća bila je fizika koja ne eksperimentira s ljudima nego sa stvarima i pojavama. Znanost 21. stoljeća je biologija, točnije biotehnološke i biomedicinske znanosti. Na to se sve više skretala pozornost koncen 20. stoljeća. Osnovni objekt eksperimentiranja tih znanosti su živa bića, a posebno čovjek. Znanost je krenula putem eksperimenata na ljudima.

Prije šest godina (2015) objavljen je znanstveni rad pod naslovom Eksperimenti na ljudima kao zločin protiv čovječnosti: od nürnberškog medicinskog suđenja do predmeta Pfizer čiji su autori Sunčana Roksandić Vidlička i Vinko Galiot. Ne sluteći što će se dogoditi za pet godina autori su s pravnog aspekta analizirali zločine protiv čovječanstva uspoređujeći zločine koji su učinjeni na poticaj i izravno sudjelovanje Pfeizera sa zločinima u Trećem Reichu u doba Drugog svjetsklog rata. Sudski procesi protiv Pfeizera uspoređuju se s procesom u Nürnbergu 1947. godine. Ako se tome doda sadašnja Pfeizerova uloga u covid cjepivima onda je slika o Pfeizeru više nego potpuna. Nürnberški proces je jedan od najvažnijih sudskih procesa o zločinima učinjenim protiv čovječanstva i tiče se nedopuštenog eksperimentiranja s ljudima bez njihova pristanka. Nacistički su liječnici osuđeni u Nürnbergu, kako navode autori spomenutog članka, „za provođenje eksperimenata bez pristanka subjekata eksperimentiranja, uslijed čega su počinili ubojstva, brutalnosti, okrutnosti, mučenja, zvjerstva i ostala nehumana djela“.  Nedvojbeno je da su nedopušteni eksperimenti bili u žarištu cijelog sudskog procesa.

Podsjetimo da su medicinski eksperimenti provođeni na logorašima kao na ljudima „nevrijednim življenja“. Ideja „života nevrijednih življenja“ nije izvorno nacistička; potječe od eugeničara 19. stoljeća, ali je kulminirala u doba nacizma. Novu i još veću kulminaciju doživljava upravo danas. Eugenika je znanje / znanost o ljudskoj genetici s ciljem utjecaja na zdravstvenu politiku i kontrolu stanovništva da bi se poboljšala ljudska vrsta uklanjanjem negativnih i potenciranjem pozitivnih gena, tj. ljudskih svojstava, obilježja, karaktera. Danas je eugenika postala najdjelotvornije oružje. Pojam eugenike uveo je britanski znanstvenik i jedan od promicatelja soocijalnog darvinizma, znanstvenog rasizma i eugenike, Francis Galton. U doba fašizma eugenika se koristila za eutanaziranje „života nevrijednih življenja“,  tj. osoba s fizičkim i duševnim smetnjama, zatim neistomišljenika (komunista, zarobljenika, homoseksualaca i sl.) te pripadnika drugih naroda tj. „nižih rasa“ (Židova, Slavena, Cigana). Služila je i za steriliziranje žena, ali i muškaraca da bi se pronašli načini najbržeg i najlakšeg istrebljenja nekih naroda. Danas se eugenika koristi za masovno izvođenje pobačaja da bi se navodno spasilo novorođenčad od nasljednih bolesti te za plansko smanjenje svjetskog pučanstva. A jednako tako i za steriliziranje ljudi što svjedoče primjeri u siromašnim afričkim i američkim državama. „Života nevrijedni življenja“ danas nisu samo siromašni, nepismeni, starci, crnci, bjelci i sl. nego svi oni za koje se kaže da imaju nizak IQ, a to su svi oni koji prihvaćaju načelo opreza, informiranog pristanka, koji misle svojom glavom i koji žele biti slobodni te se zbog svega toga ne žele cijepiti.

U nacističkoj Njemačkoj nacisti su nastojali provesti u praksu program eutanazije nazvan T-4 (od 1939) koji se temeljio na ideji „života nevrijednog življenja“; pojam potječe od njemačkog pravnika Karla Bindinga koji je smatrao da osobe s duševnim smetnjama nemaju vlastitu volju te da je samoubojstvo posve legalan čin; njihov život je nevrijedan i o njemu može odlučiti netko drugi. Taj drugi je država, vlast, režim ili neki pojedinac koji je u ime sustava „savjesno“ obavljao svoj posao. Sve se to radilo bez trunke poštovanja ljudskog dostojanstva i bez osobnog pristanka žrtava u eksperimentu, a često i bez njihova znanja. Slično je vrijedilo i za eutanaziranje zločinaca. I ljudi sa smetnjama i kriminalci koji su, kao abnormalni, štetna bića koja koče napredak tzv. normalnih, teret su za društvo te je njihovo držanje u zatvorima gubitak za državu pa je ekonomičnije lišiti ih života, kako je mislio francuski nobelovac (1912) Alexis Carell na kojega se pozivao Binden u svojoj pravničkoj teoriji. Posao ili „smrt iz milosrđa“ obavljali su liječnici. Ako bismo danas procjenjivali koliko ima „života nevrijednih življenja“ onda bismo mogli doći do 70% svjetskog pučanstva kako navode promicatelji novog svjetskog poredka. Posao opet „savjesno“ obavljaju liječnici i drugo medicinsko osoblje radeći samo „svoj posao“. Hipokritski političari-mafijaši postali su im uzor, a hipokratski čestiti ljudi prezir.

Vratimo se nacističkim eksperimentima. Njihov je cilj bio da na zatočenicima logora nađu djelotvorna sredstva za istebljenje naroda „nevrijednih življenja“. To je nedvojbeno zločin. Na suđenju u Nürnbergu postavljeni su temelji za pravnu kvalifikaciju medicinskih eksperimenata kao zločina protiv čovječanstva. Nürnberški kodeks danas postaje vrlo aktualan jer daje mogućnost procesuiranja medicinskih eksperimenata kao zločina protiv čovječanstva.  Dok su u nacističkoj Njemačkoj eksperimenti na ljudima vršeni u doba ratnih oružanih sukoba, poslije Drugog svjetskog rata slični su eksperimenti provođeni u mirno doba. Međunarodno pravo je došlo do zaključka da masovni nedopušteni eksperimenti na ljudima bez njihova informiranog pristanka predstavljaju zločini protiv čovječanstva bez obzira jesu li počinjeni u oružanom sukobu ili u doba mira. Jer za pristanak na eksperimentiranje nužno se predpostavlja da subjekt eksperimentiranja mora biti u mogućnosti imati pravo izbora bez bilo čije obmane, nagovaranja, ucjene, prisile. Da bi sam mogao odlučiti, subjekt mora imati dovoljno znanja o svim okolnostima eksperimenta (svrha, trajanje, učinci na njegovo zdravlje, povlastice koje dobiva, štete koje ga očekuju i sl.) da bi mogao donijeti informiranu odluku. Ta je odluka isključivo osobno pravo i dužnost pojedinca i ne može se prenositi na drugu osobu. Neuvažavanje tog načela jest zločin protiv čovječanstva jer se smatra da je eksperimentiranje bez pristanka oblik mučenja.

A u zločine protiv čovječanstva ubrajaju se „okrutnosti i zločini, istrebljenje, porobljavanje, deportiranje, zatočenje, mučenje, silovanje, ostala nečovječna djela počinjena prema bilo kojem civilnom stanovništvu, progoni na političkoj, rasnoj ili religijskoj osnovi, neovisno o tome predstavljaju li to kršenje unutarnjeg prava zemlje u kojoj su počinjeni.“ To znači da svaka osoba koja počini kazneno djelo „po međunarodnom pravu je odgovorna te podliježe kazni; činjenica da domaće pravo ne predviđa kaznu za čin koji predstavlja kazneno djelo po međunarodnom pravu ne oslobađa tu osobu odgovornosti po međunarodnom pravu.“ To se odnosi i na predsjednike država i vlada i na državne dužnosnike koji također ne mogu biti oslobođeni odgovornosti. Ako je osoba djelovala u skladu s naredbama vlade ili nadređenog, ne oslobađa je odgovornosti po međunarodnom pravu, pod uvjetom da je moralni izbor bio moguć.“

Masovni eksperimenti danas se provode u doba mira i navodno u ime zdravlja čovječanstva. Takvih slučajeva bilo je i prije. Pfeizer je u Nigeriji provodio nedopuštene medicinske eksperimente bez pristanka subjekata, ali uz dopuštenje i odobravanje državnih dužnosnika i službenika. Godine  2007. pokrenuta je tužba protiv Pfeizera za naknadu štete, ali stvar je „zaboravljena“ nakon što je postignuta nagodba da Pfeizer isplati odštetu od svega 75 milijuna dolara umjesto traženih nekoliko milijardi. U svemu tome je važnu ucjenjivačku ulogu prema državnim vladajućim strukturama Nigerije odigrao glavni državni odvjetnik. Pfeizer nije jedina farmaceustka tvrtka koja provodi slične eksperimente. Glavni financijeri su uvijek ista pokvarena i zločinačka „elita“ koja i danas finacira sve te tvrtke, državne vlade, medicinske institucije i ljude u njima, istraživače i sl. Masovni eksperimenti ne mogu biti provedeni privatno bez uključenosti državnih struktura u njih.

Dok su u Trećem Reichu eksperimenti provođeni za ostvarivanje „viših“ državnih ciljeva, današnji eksperimenti s cijepljenjem protiv COVID-19 provode se također u ime nekih „viših“ ciljeva. Kojih i čijih?  Prije je eksperimente planirala i provodila država, a danas to rade multinacionalne farmaceutske kompanije ali uz dopuštenje i suradnju država i njihovih vlada iako je deklarativno prihvaćena zabrana eksperimentiranja bez pristanka subjekta  “gotovo beziznimno od strane država diljem svijeta”. Dobre ideje često se prometnu u svoju suprotnost i zloporabu. Nekoć je to bilo u ime nacije, nadčovjeka, a danas u ime navodnog očuvanja mira, zdravlja  i sigurnosti čovječanstva. A sve je zapravo prevara i laž. Vrlo je čudno da se, posebno danas, farmaceutska industrija i medicinska struka toliko brinu za zdravlje ljudi. Posebno kada su u pitanju masovni eksperimenti s ljudima, kao što su današnja pseudo-cjepiva. I prije pojave COVID-19 pravnici su stali na stajalište da ni „plemenita želja za suzbijanjem teških bolesti ne smije biti ostvarena kršenjem temeljnih prava subjekata istraživanja, bez obzira koristi li njima samima samo istraživanje ili ne, odnosno bez obzira radi li se o terapeutskom istraživanju, kao što je slučaj s ispitivanjem cjepiva protiv ebole, ili neterapeutskom.“ Danas izraz „cjepivo protiv ebole“ treba zamijeniti „cjepivo protiv COVID-19“. Ono je eksperimentalno i po svojoj prirodi još nije konsenzualno jer se o njegovoj djelotvornosti i smislu vode znanstvene i druge rasprave. „Kako kod nekonsenzualnog eksperimentiranja povrijeđeno pravno dobro nije samo zdravlje pojedinca, već i njegova autonomija, trebalo bi inkriminirati i one eksperimente bez pristanka koji neće rezultirati pogoršanjem zdravlja, odnosno kazneno djelo eksperimentiranja bez pristanka bi trebalo biti formalno kazneno djelo.“

Namjera je da se u današnje doba u čitav svijet uvedu mjere koje vode na prisilno cijepljenje, tj. na čovječanstvu se provodi eksperiment. Kao što su nacisti i farmaceustke kompanije eksperimetirale koje sve torture čovjek može izdržati pod utjecajem zračenja, primanja otrova u hrani, izglađivanjem i dr. tako se i sada eksperimentira koliko je čovjek nesposoban htjeti biti slobodan, a to znači koliko je uopće čovjek. Što bi se dogodilo kada bi na cijepljenje pristalo 70-80% svjetskog pučanstva? Hoće li se tada ukinuti propusnice za prijelaz granice, ulazak u restorane, trgovine i sl.? Još uvije bi bilo 20-30% necijepljenih. Ako im se ne bi ukinule prisilne mjere, znači li to da bi oni i dalje bili neslobodni ljudi? A ako bi im se ukinule onda znači da bi oni bili nepravedno privilegirani jer bi, kao necijepljeni, imali ista prava kao i cijepljeni? Zašto se onda ta prava ne bi već sada osigurala i cijepljenima i necijepljenima? Neka se cijepljeni nastave cijepiti koliko god hoće puta tjedno, mjesečno, godišnje; to je njihovo pravo, ali i necijepljeni imaju pravo ne sudjelovati u prisilnim eksperimentima.

Ugovori koje su s Pfizerom i drugim farmaceutskim tvrtkama, proizvođačima tzv. cjepiva potpisale vlade svih zemalja (one koje su to odbile snosile su drastične osobne i kolektivne sankcije) oslobađaju proizvođače bilo kakve odgovornosti; odgovorne nisu ni države ni vlade nego samo pacijenti koji su spremni (dragovoljno iz uvjerenja ili prisilno iz kompromisa) primiti cjepivo. Za interese korumpiranih kompanija države su postale svjetski policijski odredi koji silom (a sve tobože u ime zakona) pritišću građane svojih zemalja gurajući ih u najluđi masovni eksperiment bez njihova informiranog pristanka. Pritom im pomaže i vojska. Nemojmo biti naivni da sadašnje stanje u Australiji ne čeka uskoro i sve nas. Krupni kapital pokazuje da mu pojedine države, a ni država kao institucija, više ništa ne znači, a ljudi još manje. Nema tu humanizma, ljudskosti, prava, pravde, slobode.

One koji ne žele primiti cjepivo, a takvih je još uvijek preko polovice čovječanstva, ne smije se na to prisiljavati. Inače se radi o zločinu protiv čovječanstva. Zločin protiv čovječanstva je, između ostalog, i mučenje glađu pa i sama prijetnja mučenja. A uvjetovanje odlaska u trgovinu kupiti hranu je zločin. Upravo je zato potreban novi nürnberški sudski proces (Nürnberg 2 koji se priprema) koji ovaj puta ne smije obuhvatiti samo 23 kaznene prijave  (koliko ih je bilo na procesu u Nürnbergu 1947. godine) nego stotine i tisuće njih, tj. sve one koji su znali i podpisivali ugovore s Pfizerom i drugim institucijama i pojedincima a sve su tajili svojim građanima; svi su oni odgovorni za nametnuti masovni eksperiment protiv čovječanstva što se mora kvalificirati kao zločin za koji se moraju snositi drastične sankcije. Stoga čovječanstvo mora nešto poduzeti da se ograniči siledžijska moć kompanija, promijeniti način stvaranja i upravljanja novcem te je potrebno jačati državni i narodni suvrenizam.

Samo suvereni narodi i njihove države imaju mogućnost riješiti ovaj golemi svjetski problem koji predstavlja novi izazov za čovječanstvo: izbor između dobra i zla, slobode i ropstva, istine i laži.