Nova hegemonija ili harmonija? – Kako će u bliskoj budućnosti izgledati svijet pod dominacijom Kine?

Dvadeseto stoljeće je bilo obilježeno hegemonijom Sjedinjenih Država i zapadnog svijeta. Osim što je Amerika bila zemlja s najvećim gospodarstvom i najmoćnijim oružanim snagama, nametnula se i kao najutjecajnija u kulturnom smislu.

No, ovakav odnos snaga je počeo pucati u XXI stoljeću. U sve složenijem i multipolarnom svijetu, se sve većim unutarnjim problemima, Amerika je izgubila sposobnost i učinkovitost da utječe na međunarodni poredak.

Nasuprot američkoj slabosti, svi u ovom trenutku gledaju na Kinu. Azijski ekonomski div, čije gospodarstvo je u porastu proteklih 30 godina, sada je i službeno druga zemlja na svijetu po bruto društvenom proizvodu, ili prva ako u obzir uzmemo paritet kupovne moći. Veze Kine s ostatkom svijeta postaju sve jače i utjecaj te zemlje se sve više širi i na globalnoj razini.

Je li moguće da će u desetljeću koje dolazi Kina postati novi svjetski hegemon? U čemu bi se takav sustav hegemonije razlikovao od onog kakvog pamtimo proteklih nekoliko desetljeća?

Kina – Sila koja to ne želi biti

“Ako sve prođe dobro i ne bude većih problema, Kina će, bez sumnje, biti glavna gospodarska sila u svijetu. Međutim, u području kulture postoje značajna ograničenja. SAD su oduvijek razmišljale kako imaju mesijansko poslanje i na taj su način također učvršćivale svoju dominaciju u svijetu. Ali Kina ne namjerava nametnuti globalnu hegemoniju, nego uspostaviti multipolarni poredak u kojem će ta zemlja imati značajnu ulogu i primat”, objašnjava politički analitičar Xulio Rios, direktor španjolskog Opservatorija za politiku Kine.

“Čak i najambiciozniji Kinezi su odustali od želje da njihova zemlja postane hegemonistička sila, što će u budućnosti u novom međunarodnom sustavu biti čak nemoguće. SAD više ne mogu biti ono što su bile, a Kina ne može i ne želi ih zamijeniti u toj ulozi. Kina ima veliku moć i velike regionalne ambicije. Želi biti središnja zemlja u Aziji, ali su na istoj razini takve globalne želje u potpunosti zanemarene“, kaže Fernando Delage, direktor Glavnog instituta za međunarodne odnose međunarodne odnose iz Madrida i ekspert za geopolitiku Azije.

“Nije da je njihova kultura slabija, ali im je njihova posebnost toliko važna, tako da će svijetu trebati desetljeća da upozna pravu Kinu. Njihovi aksiomi i vrijednosti općenito imaju duboko azijsku dimenziju i stoga mislim da Kini nedostaje univerzalna vizija. Umjesto toga, tijekom prošlog stoljeća su se Sjedinjene Države nametnule u obliku kulturnih vrijednosti za koje Amerikanci danas smatraju da su „univerzalne“. Kineska povijest je vrlo različita od bilo koje povijesti zapadnih sila koje su se razvile šireći utjecaj u svijetu. S druge strane, Kina je provela većinu svog života u unutarnjoj izoliranoj potrazi“, nastavlja Fernando Delage.

„Velika promjena koja se dogodila s politikom reformi nije toliko bila otvaranje tržišta koliko otvaranje prema van kineskog društva i civilizacije, koja je stoljećima živjela u svom svijetu, vjerujući da je njihova civilizacija bila superiorna nad ostalima. Danas se u Kini raspravlja o tome koja je njihova uloga u svijetu s geopolitičkog stajališta i koje odgovornosti mora preuzeti“, pojašnjava Xulio Rios.

“Po prvi puta u povijesti situacija u Kini ovisi i o vanjskim okolnostima, dok je sve do nedavno to uvijek bilo vrlo samodostatno društvo. Prije opijumskog rata 1840. je car Daoguang rekao da ne treba ništa od bilo koga, jer su imali sve. Tada su britanski vojnici sa svojim topovnjačama otvorili kinesko tržište. Ta situacija se dramatično promijenila i danas Kina treba svijet, njegovu energiju i tržište. Stoga mora utjecati i na stabilnost, te rješavati međunarodne krize koje mogu ugroziti njen gospodarski razvoj”, dodaje Rios.

Jedan od razloga zašto je za Kinu teško da postane dominantna sila u narednim godinama su ozbiljne unutarnje manjkavosti. Unatoč tome što ima ekonomsku moć, ta bogata zemlja ipak ima i vlastite društvene probleme.

“Glavni unutarnje slabosti Kine su regionalne i društvene nejednakosti, ekološki problemi i tehnološki nedostatci. Budući da je to sada drugo gospodarstvo po veličini, zemlja napreduje u smislu ljudskog razvoja, a njezin dohodak po stanovniku je 10 153 američkih dolara”, kaže politički analitičar i ekspert za Kinu, Xulio Rios.

No. ove brojke se ubrzano mijenjaju. Početkom ovog desetljeća je BDP po stanovniku iznosio 6700 dolara, dok je u smislu ljudskog razvoja, prema nekim izračunima, Kina bila na 98. Mjestu u svijetu, prije svega zbog zapuštenih sela i zapadnih pokrajina. Iako ova područja još uvijek zaostaju za jugoistočnim provincijama, slika Kine se ubrzano mijenja, posebno nakon velike agrarne reforme za koju se partijski vrh odlučio pokrenuti tijekom „petoljetke“ koja je počela 2013.

Svijet po mjeri u Kine?

Kina je uvijek odbacivala intervencionizam u vanjskim poslovima, ali se proteklih godina raspravlja o tome kakav bi trebao biti njen odnos u suzbijanju terorizma, koji već ima značajan utjecaj unutar kineskog društva, a ta borba traži međunarodnu suradnju, što može dovesti i do intenzivnijih intervencija.

“Ja mislim da će ta sila biti drugačija i neće biti aktivnog intervencionizma koji karakterizira vanjsku politiku Sjedinjenih Država. Kina će biti sve opreznija i opreznija. Unutarnja situacija će ostati prilično složena i krhka sljedećih nekoliko desetljeća. Zato Kina ne može preuzeti previše međunarodne odgovornosti”, pojašnjava Rios.

U studenom 2013. je Centralni komitet Komunističke partije Kine, najviše tijelo vlasti, objavilo paket od 200 reformi za promjenu ekonomskog modela za nekoliko desetljeća, stoga treba uzeti u obzir i taj proces. Promjene stvarno imaju za cilj Kinu pretvoriti u prvu zemlju svijeta.

“Kineska vlada je priznala da će i dalje rasti i da mora napustiti model iz proteklih 30 godina. To će učiniti na temelju izvoza proizvedene robe, stranih ulaganja i kapitala, onoga koji će biti pokretač rasta unutarnje potražnje. Tada su odlučili da treba poticati potrošnju, koja je oduvijek bila vrlo niska, prestati biti svjetska tvornica i ubrzano jačati uslužni sektor, napredovati u inovacijama i tehnologiji”, kaže španjolski stručnjak za Kinu i Aziju, Fernando Delage.

“Vrlo delikatno je htjeti provoditi reforme, a istovremeno zadržati snagu političkog režima. Takav proces traži cenzuru, kontrolu ideološkog diskursa i socijalnu stabilnost, što može biti vrlo teško”, dodaje Delage.

Politički izazovi KP Kine se sve više suočavaju sa željama građana koji žele biti povezani s ostatkom planeta. Ako se pokrenu reforme, uskraćivanje nekih temeljnih sloboda koje postoje u zapadnima zemljama bi mogla postati neodrživa praksa.

“Bilo je rasprava o tome treba li pokrenuti demokratske reforme, ali je sve stalo na tome, jer je u Kini duboko ukorijenjen strah da se ne pojavi zapadni model, koji bi samo doveo do nestabilnosti. Dakle, politički pluralizam je apsolutno izvan svake rasprave“, tvrdi Xulio Rios.

Za razliku od onoga što su Sjedinjene Američke Države bile tijekom većeg dijela svoje povijesti, Kina vjerojatno neće izvoziti svoj model društva u druge zemlje. Njihova kultura je takva da ljudi prihvaćaju i traže stvari koje su nezamislive Zapadu.

“Većina kineskog društva ima koristi od proteklih godina rasta, ali to nije društvo koje izgleda kao zapadno, niti će automatski zahtijevati veća politička prava. Građani koji prosvjeduju na ulicama zahtijevaju da im se priznaju njihova građanska prava, ali se ne odriču svoje odgovornosti. Općenito, demokracija u zapadnom smislu u Kini nije društveno poželjna”, zaključuje Delage.

“Ljudi su u središtu ovog političkog procesa, ali Kinezi sami imaju druge vrijednosti, kao što su poštivanje autoriteta, koncept grupe, a kolektivni interes je iznad individualnih prava. Tu su nacionalistička ideja i patriotizam koji imaju veze sa svime onim što je Kina kao civilizacija. Kineski nacionalizam i patriotizam dramatično povezuju stanovništvo. To je etnički i kulturno vrlo jedinstvena i kohezivna zemlja”, dodaje Fernando Delage.

“To je jedan skroz drugačiji planet. Ključ opstanka KP Kine je da sa svojim ogromnim kapacitetom prilagodi i kombinira tradiciju i kinesku kulturu sa svojim povijesnim projektom modernizacije. Ta je stranka postala prva organska dinastija u povijesti, a njeni lideri i časnici bi se mogli smatrati novim mandarinima“, zaključuje Xulio Ríos.

Kina i Latinska Amerika

Najpoznatije zemlje koje surađuju s Kinom su Venezuela, Nikaragva, Ekvador, ali i Brazil, gdje je Kina za vrijeme predsjednica Dilme Rousseff pokušala ojačati suradnju u svim sektorima, a dogovoreni su poslovi vrijedni na desetine milijardi dolara. Iako je novi predsjednik Jair Bolsonaro veliki obožavatelj Trumpa i Sjedinjenih Država, kineska ulaganja i interese u Brazilu se nije usudio dovesti u pitanje. Konačno, Brazil je zemalja koja ima najveće koristi od američko-kineskog trgovinskog rata, a veliki zemljoposjednici imaju ogroman utjecaj na brazilski Kongres, što pojašnjava neutralnost službene Brazilije u ratu između Washingtona i Pekinga.

“Kina se nametnula ne samo kao ekonomska sila i strategija Pekinga obuhvaća različite aspekte promocije. Možemo govoriti i o interesima u kulturnom smislu. Dovoljno je pratiti porast kineskih instituta u Latinskoj Americi, „Institutos Confucio“, kao i želju u regiji da se uči mandarinski kineski“, kaže čileanska analitičarka i politolog na Sveučilištu u Berlinu, specijalizirana za odnose između Kine i Latinske Amerike, Pamela Aróstica Fernández.

“Kina ima različite ciljeve. Traži sigurnu opskrbu sirovinama, ali i napominje da je Latinska Amerika geostrateška točka i važna za rješavanje problema sa Sjedinjenim Državama. Trenutno je trgovinski partner mnogim zemljama, ali i jedan od glavnih kreditira, primjerice, Venezueli”, dodaje Pamela Fernández.

U regiji koja je povijesno obilježena kao „američko dvorište“ raste prisutnost Kine, što predstavlja veliku promjenu, jer razlike između Kine i SAD-a nisu zanemarive.

U ovom trenutku znamo da Kina ne namjerava izvoziti svoju revoluciju niti nametati svoje vrijednosti ostatku svijeta. Konačno, to bi bila nemoguća misija. Kina trenutno prodire u svijet kupnjom industrija, luka i infrastrukture po cijelom svijetu. Drugi dio su kreditiranja zemalja takozvanog Trećeg svijeta, a iznos tih kredita je od 2000. do 2017. premašio 5000 milijardi dolara. Znakovito je da je kroz Banku za međunarodna poravnanja, MMF i Svjetsku banku proknjiženo manje od pola ovih zajmova. Zbog toga Washington grmi „kako Peking dužničkim diplomacijom namjerno daje prekomjerne kredite drugim zemljama u nastojanju da izvuče gospodarske ili političke ustupke“.

No, zemlje koje sukorisnici ovih kredita do sada imaju malo toga za ponuditi Kini. Izuzetak je Džibuti, gdje je Kina otvorila prvu inozemnu vojnu bazu. S druge strane, ovi krediti su izrazito povoljni, uz male kamate i cilj im je razviti lokalnu infrastrukturu, obrazovati stanovništvo koje će kasnije podići na noge ekonomije svojih zemalja, a zauzvrat će kupovati kineske proizvode. Složit ćemo se da ovaj model ima malo zajedničkog s modelom zapadnih multinacionalnih korporacija, po kojem je dovoljno podmititi lokalne političke elite i tako dobiti slobodan pristup resursima.

“Kina ima novi način u pristupu međunarodnih odnosima. Velik naglasak se daje na skladno društvo i borbu za mir. Međutim, naglašavati važnost mira i da Kina nema intervencionističke namjere u povijesno podjarmljenoj Latinskoj Americi ne znači da su postupci Kine bezopasni. Ipak su mjere opreza koje poduzimaju zemlje u regiji niže nego ranije, ili bi se moglo reći da su drugačije. U svakom slučaju, zemlje Latinske Amerike su već vezane za Kinu, kao Venezuela koja se zadužuje u Pekingu ili Čile, čija cjelokupna proizvodnja bakra ovisi o izvozu na kinesko tržište. Potrebno je analizirati kako će se Kina pozicionirati kasnije, kada postaje prva zemlja u svijetu“, završava Pamela Aróstica Fernández.

Hoće li Kina zaista napraviti „radikalan zaokret“ jednom kada se pozicionira kao prva zemlja u svijetu, teško je reći. Međutim, trenutno se sa sigurnošću može reći da je jamac da se klatno povijesti ne zanjiše i zaglavi na strani Washingtona, unipolarnog svijeta i „univerzalnih ljudskih vrijednosti“, kako ih tumače američki neokonzervativci.