Nove Erdoganove neootomanske ambicije i realne mogućnosti njihove provedbe

Erdoganova geopolitička strategija ugrožava europske interese, najviše zemlje Mediterana i jugoistočne Europe. Međutim, Erdogan je kriv samo djelomično, jer on nikada nije krio svoje neootomanske snove, koje je u suradnji s bivšim kolegom i ministrom Davutogluom opisao u knjizi „Strateška dubina“, svojevrsni „road map“ turske geopolitike XXI stoljeća. Europa je kriva zbog

nedostatka pravedne i zajedničke strategije, koja je ponizila južne zemlje zabranivši im plinsko povezivanje s Rusijom, da ne govorimo o favoriziranju suludih akcija Francuske i Sjedinjenih Država u eliminaciji Muammara Gaddafija.

U svim kriznim žarištima, od Libije do Sirije, od Tunisa do Somalije, čemu ćemo posvetiti posljednji dio ove analize, Erdogan ima svoje prste. Ali tu je i kurdski problem, te ne tako čvrsto savezništvo s Washingtonom i upitno je može li Turska sve to izdržati? Ali to je pitanje koje si moraju postaviti Turci, jer ambiciozni projekti širenja turskog utjecaja Ankari nisu donijeli ništa dobro, što se vidi na primjeru ekonomske suradnje s Rusijom, gdje se Erdogan ne usuđuje uplitati u poslove Tatara, ne samo krimskih, već u Autonomnoj Republici Tatarstan, niti sklapati saveze s Čečenima, a najviše koristi ima upravo od suradnje s Rusijom.

Dokaz je i upravo dogovoren posao s Alžirom, gdje se Ankara ne usuđuje miješati u unutarnje poslove zemlje koja zabranjuje politički angažman kroz fundamentalističke stranke, uključujući one iz galaksije Muslimanskog bratstva. Ovo su samo dva primjera uspješne suradnje sa zemljama koje je turski predsjednik izuzeo iz svog plana „Strateške dubine“, jer su prejake i vrlo dobro naoružane da bi dopustile jednoj Turskoj, čak iako ima drugu najveću vojsku u NATO paktu, da šalje svoje izaslanike da im po zemlji promoviraju ideje Hassana Bane i Muslimanskog bratstva. Ali za Erdogana nije dovoljno biti ekonomska sila s jakom vojskom, neprimjetna poput Alžira, čija je vojska u nekim segmentima jača od turske. Turski vođa želi da se na Tursku  gleda kao na lidera u sunitskom svijetu, barem u dijelu bivšeg osmanskog carstva, iako je do sada na bojnom polju izgubio sve bitke, osim nekoliko dobivenih protiv sirijskih Kurda, najnaivnije nacije u proteklih 20 godina, koja je povjerovala obećanjima Amerike i Izraela da će im osigurati neovisnu državu.

Ali ako bolje pogledamo situaciju, političke krize koje su se pojavile u posljednjih nekoliko tjedana, nisu ništa drugo do povratak odavno utabanih staza, iako one dovode do alarmantnih situacija za Balkanski poluotok, Italiju i Europu u cjelini. Neuspjeh političkih pregovora u Libiji ukazao je na nikad skrivene interese Turske na mediteranskoj šahovskoj ploči, što se, otkad je Erdogan na čelu Turske, nazvan zove “neootomanski projekt”. Ne zato što je Ankara ikada razmišljala o pravom kolonijalnom statusu nakon 1911. godine, već zbog toga što je zbrka bliskoistočnog islamskog svijeta imala učinak na cijeli arapski svijet, uzdrmavši južnu obalu Sredozemlja.

Danas se, osim vojnih bitaka, vode i one za  energiju. Erdoganova najava i slanje vojnog kontingenta u znak potpore takozvanoj Vladi nacionalnog sporazuma u Tripoliju, koju vodi marioneta Muslimanskog bratstva Fayez Al-Saraj, sublimacija je geopolitičkog mozaika koji poprima oblik i koji se smiješi Turskoj. Idemo redom, geografski povlačeći rutu od Alžira, preko Libije sve do Somalije, nove mete turskog ekspanzionizma.

Alžir

U Alžiru, zapadno od libijske Tripolitanije, Erdogan je igrao na ekonomsku kartu, ali nema sumnje da će mu ugovoreni posao poslužiti da nadzire situaciju u Libiji, iako Fayez Al-Sarraj ima sve manje šanse da zadrži vlast u glavnom gradu i Misrati, jedina dva preostala gara koja islamističke milicije drže pod kontrolom.

Početkom tjedna je Hürriyet izvijestio kako Turska i Alžir žele uspostaviti jače poslovne veze kako bi povećali obim bilateralne trgovine na 5 milijardi dolara, istovremeno pristajući zajednički graditi petrokemijski kompleks u turskoj provinciji Adana.

„Odlučili smo povećati obim bilateralne trgovine na 5 milijardi dolara što je prije moguće. Također, zajedničkom izjavom koju smo potpisali uspostavili smo vijeće za suradnju na visokoj razini između naše dvije zemlje“, rekao je Erdoğan 26. siječnja obraćajući se na Tursko-alžirskom poslovnom forumu održanom u Alžiru.

Erdoğan je 26. siječnja posjetio Alžir u sklopu svoje trodnevne turneje po Africi koja također pokriva Senegal i Gambiju.

„Alžir vidimo kao prijateljsku i bratsku zemlju, kao i jednog od naših strateških partnera u sjevernoj Africi. Alžir je jedan od najvažnijih turskih prolaza do Magreba i Afrike”, kazao je Erdoğan.

Naglašavajući potrebu za sporazumom o slobodnoj trgovini između Turske i Alžira, Erdoğan je rekao: “Vjerujem da bi bilo dobro započeti pregovore o sporazumu o slobodnoj trgovini radi daljeg produbljivanja naših ekonomskih odnosa.”

Istaknuvši napredak Turske u obrambenoj industriji, Erdoğan je također izrazio želju Turske za daljnjom suradnjom s Alžirom u tom sektoru.

Posljednji podaci Turskog zavoda za statistiku iz 2018. govore o obimu bilateralne trgovine od 3,2 milijarde dolara.

„Turska i Alžir zajednički će uspostaviti postrojenje za petrokemijsku proizvodnju u Adani na obali Sredozemnog mora“, rekao je alžirski ministar energetike Mohammed Arkab državnoj agenciji Anadolu, a gradit će ga turski Rönesans Holding i alžirska državna energetska kompanija Sonatrach. Procjenjuje se da će petrokemijski pogon koštati oko 1,4 milijarde dolara. Izgradnja postrojenja bit će završena za dvije godine, a očekuje se da će pogon početi s radom u srpnju 2022., rekao je alžirski ministar energetike Arkab.

Ali osim ugovorenog posla, Erdogan u Alžiru želi graditi operativne baze za kontrolu operacija u Tripoliju, zbog čega je insistirao na sporazumima s Alžirom, od kojeg Italija, kroz TransMed plinovod, crpi 32% potreba prirodnog plina. ENI ima sporazum na snazi sa Sonatrachom do 2027., ali nije sigurno da će se u budućnosti oživjeti nepovoljnije scenarije, politički i ekonomski, što je s turskom prisutnosti u Alžiru vrlo mlako moguće.

Ipak, nade u destabilizaciju arapske zemlje su male, jer ima jaku vojsku i moćne obavještajne službe, što se vidjelo tijekom Arapskog proljeća 2011., kada je sad već ostarjeli i bivši predsjednik Abdelaziz Bouteflika jasno dao do znanja Parizu u Washingtonu da će bilo kakav oblik pobune ugušiti još u začetku, a inozemni agresor, tko god bio, mora računati da su alžirski sustavi protuzračne obrane modernizirani ruski sustavi S-300, plus stotine tenkova i zrakoplova, najboljih što je Rusija nudila prije petnaestak godina, a Alžir je sve kupio. Dakle, ekonomska suradnja da, ali bilo kakva politička destabilizacija ne dolazi u obzir, zbog čega je i bilo pokušaja prošle godine da se u Alžiru na vlast dovedu prozapadne marionete, za sada neuspješnih. Ali, kao što smo rekli, Erdogan razmišlja i kako ojačati pozicije u Alžiru i traži načine kako to ostvariti, uz ekonomske ugovore kao odskočnu dasku.

Libija

Ovdje smo već pisali mnogo toga. Fayez Al-Sarraj je Tripolitaniju već ustupio Ankari. Nepotrebno je reći da je za južnu Europu, posebno za Italiju, to područje od vitalne važnosti, odakle dolaze desetine tisuća migranata i gdje ENI uma ugrožene interese još od 2011., prije svega zbog francuskog ekspanzionizma i, naravno, eliminacije Gaddafija.

Fezzan, regija južno od Tripolitanije, bogata je ugljikovodicima i Erdogan ne samo da želi spasiti Fayeza Al-Sarraja kao marionetskog premijera, već osvojiti naftna i plinska ležišta. Međutim, ove želje ovise o „raspoloženju“ Vladimira Putina, a pitanje je želi li ruski vođa pod znak pitanja dovesti 20 godina karijere da udovolji Erdoganu i s njim podijeli  libijsku pustinju.

Ruska prisutnost je već konsolidirana i Cirenaici kroz podršku generalu Haftaru. Iako general ne želi postati vazalska vlast u Tripolija, mogući dogovor stranaka bi sigurno stvorio  novi politički poredak u Libiji u kojem bi Erdogan našao svoje mjesto, a račun bi platila Italija, koja bi bila izbačena iz Libije. Ovo nije nemoguć scenarij, jer Rusija i Francuska dobro posluju kroz suradnju Novateka i Totala, ali je za Moskvu biznis jedno, a podrška Sarraju i islamističkim milicijama nešto sasvim drugo, što je scenarij koji apsolutno ne dolazi u obzir. Ako Erdogan to shvati, tim bolje po Tursku, ako ne, libijska šahovska ploča će mu donijeti poraz.

Turski tok

8. siječnja su Putin i Erdogan najavili su otvaranje Turskog toka, projekta rođenog nakon otkazivanja Južnog toka. Tom prilikom je Europa vršila pritisak s navodnim ciljem „energetske neovisnosti od Moskve“ i europskih sankcija protiv Gennadija Timčenka, čelnika Novateka, koji je trebao provesti dobar dio posla u Bugarskoj, koji je na kraju otkazan. Do danas 30 milijardi kubnih metara plina teče kroz Turski tok, a 15 od toga ostat će u Turskoj. Ostatak će se, umjesto da prođe kroz južnu Europu i dalje prema Italiji, preko Bugarske, Srbije i Mađarske preseliti u austrijsko čvorište Baumgarten.

Istočno Sredozemlje

U istočnom Sredozemlju su se Izrael, Egipat i Grčka nedavno složili da će započeti projekt plinovoda EastMed, faraonski projekt potpuno podmorskog plinovoda, dug 1900 kilometara, koji će prirodni plin transportirati u Italiju.

Ali se ovo pitanje zakompliciralo nakon strateškog sporazuma potpisanog između Turske i „libijske“ vlade Fayeza Al-Sarraja o priznavanju recipročnih teritorijalnih voda, otvaranja “koridora” u središtu Sredozemlja, upravo rutom kroz koju bi trebao proći plinovod „EastMed“.

U trenutnom scenariju, bilo bi poželjno da tih 20 milijardi kubnih metara plina dođe u Italiju, prije svega zbog sve vidljivijeg njemačkog monopola nad ruskim plinskim putovima u Europi.

Njemačka, udvostručenjem Sjevernog toka, uz Austriju, gdje se slijevaju sve ostale balkanske rute, danas su pobjednici plinske igre u EU.

Tursko-libijski sporazum prirodno osporava Grčka, koja na ovom području potražuje 40 000 četvornih kilometara „libijskog“ mora, a višedesetljetni spor zbog turske okupacije sjevernog Cipra ne olakšava odnose. Problem je u tome što uz ovu politiku nijedna cijev neće moći proći kroz taj dio mora ako Ankara ne da pristanak.

Turska je s Erdoganom na vlasti izgradila perspektivnu geostratešku šahovsku ploču s ciljem korištenja mediteranskog energetskog čvora, a nemiri i ratovi na Bliskom istoku pogoduju ovoj strategiji Erdogana, koji istovremeno dijeli s Rusijom sjeveroistočna područja Sirije, barem za sada, koči saudijsku namjeru da kontrolira područje sjevernoj Africi i nameće se svugdje gdje Europa nije stigla.

Potreba da svaka zemlja EU, ali ne samo, zasebno oblikuje nacionalnu energetsku politiku proizlazi iz činjenice da europska diplomacija nije zainteresirana za obranu ničijih regionalnih interesa, stoga svatko mora djelovati u svom najboljem interesu, od Bugarske do Italije, od Srbije do Mađarske Austrije i Njemačke. Kako će proći Grci u savezu s Izraelom i Egiptom, to je pitanje na koje nitko nema odgovor.

Prijelaz prema dekarbonizaciji ima za cilj osigurati strukturu energetske politike koja može i mora biti sigurna, autonomna i neovisna o političkim odlukama onih koji pretendiraju biti nove regionalne sile, a Erdogan je sebi odredio ulogu da bude arhitekt sudbina mnogih naroda.

Somalija

Nije li to ipak pretjeran zalogaj za Tursku, bez obzira na njezinu važnost i težinu? Turski vođa misli da nije i da Turska to može, što se vidi iz nove mete turske geopolitike – Somalije.

Nakon što je zagarantirao svoju podršku u Libiji Fayez al Sarraju, Turska bi u skoroj budućnosti mogla proširiti sferu gospodarskog utjecaja na Somaliju. Recep Tayyip Erdogan posljednjih je dana dobio na ponudu projekte koji se, između ostalog, odnose na potragu za naftom kod somalijske obale. Ankara sa svoje strane pod svaku cijenu želi uzeti izvor zarade susjednoj Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, za koje se vjeruje da u Somaliji podržavaju separatistički teroristički pokret Al-Shabaab. Stoga je Erdogan pristao poslati inženjere u to područje na prva istraživanja. Vijest, koju je priopćio televizijski kanal NTV, a prenio Der Spiegel, stigla je nakon odlaska turskog čelnika s Berlinske konferencije o Libiji. To znači da se turskom komercijalnom ekspanzionizmu otvara novi put. Hoće li ga pratiti onaj islamistički? Moguće, jer bi vlada u Mogadišu rado prihvatila pomoć Turske u borbi protiv Al-Shababa, koji je odnedavno skloniji simpatijama „Islamskoj državi“ nego Al-Qaedi i Muslimanskom bratstvu.

Turska prisutnost u Somaliji

Turska prisutnost na somalskom teritoriju datira iz 2011. godine, kada je snažna glad pogodila lokalno stanovništvo. Ankara je kroz karitativnu mrežu Muslimanskog bratstva, alta utjecaja ove organizacije među siromašnim ruralnim stanovništvom sunitskih zemalja, među prvima pomogla somalskom narodu, zadobivši povjerenje visokih političkih sfera, prateći i razvoj infrastrukture u tom području.

Turska je tako mogla postaviti temelje za komercijalnu suradnju sa zemljom čiji su resursi trenutno nedovoljno iskorišteni, iako posljednjih godina privlače zanimanje Rijada i Abu Dabija. Formiranje lokalne vojske pod nadzorom turskih vojnih timova bilo je u konačnici neophodno zbog pooštravanja odnosa među državama, čime je Erdogan udario temelje za trajnu suradnju tijekom nadolazećih godina.

Jaka veza s vladom nacionalnog jedinstva uvjerila je Somaliju da se okrene Turskoj kao partneru za istraživanje mogućnosti i eksploatacije nafte u morima zemlje. Ovo je bila prilika koju je Erdogan odlučio iskoristiti, jer je već imao kvalificirano osoblje u Mogadišu s kojim je mogao započeti prve radove na istraživanju.

Odnosi Turske i Al Shabaaba

Duboki odnosi između Ankare i priznate vlade stvorili su snažnu mržnju prema Turskoj kod terorističke organizacije Al-Shabaab, koja se okomila na turske snage prisutne na tom području. Teroristički napadi protiv turskih inženjera su bili redovita pojava tijekom godina, sa snažnom eskalacijom posljednjih mjeseci. Najnoviji napad datira od 20. siječnja, a mogao bi se povezati upravo sa željom za suradnjom u polju istraživanja nafte između dviju zemalja. Slijedom toga, svaku komercijalnu aktivnost će pratiti veće razmještanje turskih trupa u Somaliji.

Unatoč snažnoj radikalizaciji kojom Erdogan vodi turski narod u usporedbi s godinama koje su prethodile njegovoj vladavini, odnosi između Ankare i Al-Shabaaba su loši, također i zbog podrške i naoružanja koje teroristička organizacija dobiva s Arapskog poluotoka, čije su zemlje zainteresirane za somalsko tržište.

Po priznanju turskog predsjednika Erdogana, posao koji Ankara namjerava izvesti u Somaliji ogledalo je projekta u Libiji. U ovom bi se slučaju inženjerima pridružili vojni eskadroni sa zadaćom da jamče sigurnost radnika i suprotstave se odmazdi Al-Shabaaba.

Pojedinosti će se definirati s razvojem situacije, kao i u slučaju Tripolija. Za sada ne postoji ništa što bi sugeriralo da Turska može promijeniti svoj akcijski plan, obzirom na teški građanski rat kakvog godinama proživljava Somalija.

Nakon Libije, Turska je, dakle, pogleda bacila na Somaliju, ali tamo nije samo nafta, već govorimo o Afričkom rogu i području koje njegovim gospodarima, u ovom slučaju Turskoj, jamči da ne dopusti Rijadu i Abu Dabiju da s pretjeranom lakoćom gomilaju ogromno bogatstvo.

Tome dodajmo, kao što smo naveli na početku, istraživanja nafte na istočnom Sredozemlju i podršku Sarraju u Libiji, ugovore s Alžirom i već možemo iscrtati kartu turskog okvira širenja u narednim godinama, uz s Erdogane koji sada izgleda da sve više namjerava vratiti Tursku na vrh tržišta i zemlji u stvoriti svjetsku silu koja će projicirati utjecaj od Magreba do Bliskog istoka i Afričkog roga.

Za ostvariti ove snove, koji su donekle revidirani „neootomanski projekt“, Erdogan treba saveznike, a EU i SAD to nisu. London, vječni saveznik Istanbula, sada ima svojih briga i malo može pomoći turskom vođi, što znači da turskom predsjedniku ostaju samo Rusija i Iran. To je dobra vijest za Siriju, ali Moskva i Teheran moraju paziti da ne „pretjeraju i igrati taktički i strateški da Erdogan ne prijeđe „crvenu liniju“, nigdje, ne samo u Siriji ili Libiji, već i jugoistočnoj Europi, gdje Rusija štiti svoje interese, dok se Iran mora fokusirati da, uz male ustupke, ograniči utjecaj Ankare i Iraku i  Azerbejdžanu, što izgleda da ide dobrim putem, jer su Armenija i Azerbejdžan upravo održali „maratonske i plodne pregovore o međusobnom sukobu na Kavkazu“. Čini se da Europa nije bila u stanju zadržati Erdogana, dok Rusiji i Iranu to polazi za rukom, srećom po islamski i svijet u cjelini.