Novi bezlični financijski kapitalizam i nacionalne države

“Kapital nema domovinu”, napisali su prije 150 godina Marx i Engels i nisu pogriješili. Razvoj kapitalizma pokazao je svu dubinu ove istine.

Kapital, koji nije ništa drugo do akumulirani rad, živi izvan granica nacionalizama, sentimentalnosti ili subjektivnih preferencija. Stvara vlastite zakone temeljene na akumulaciji i reprodukciji, pa je njihova “prirodna” tendencija da se širi. Za kapital patriotizam nema nikakvu vrijednost, jer su njega pravila hladni odnosi ponude i potražnje, gubitka i dobitka. Nacionalističke strasti su relikt prošlosti i nešto što treba iskorijeniti.

“Zločin je opljačkati banku, ali je još veći zločin osnovati”, napisao je Bertolt Brecht, tumačeći financijski kapitalizam, najokrutniji oblik eksploatacije i uništenja zemalja i naroda.

Početni europski kapitalizam je nastao u renesansi i postao je punoljetan s engleskom industrijskom revolucijom i francuskom revolucijom 1789. Međutim, on nikada nije prestao jačati i širiti se.

Početkom ove vrste globalizacije svijeta se može smatrati dolazak Europljana u Ameriku, koju je pratila prvobitna akumulacija kapitala, proces u kojem su bili potrebni  crni robovi da rade u “Novom svijetu”, kojem su pokradeni njegovi primarni resursi za izradu industrijskih proizvoda za Europu i tada već svjetsko tržište, koje je komercijalizirano modernim trgovačkim flotama. Zatim je uslijedio klasični imperijalizam. Dva velika svjetska rata bila su krvavi odraz tog razvoja, za kojeg je trebalo masakrirati milijune ljudskih bića i podijeliti planet između nekoliko sila.

Danas, nakon dva desetljeća od simboličnog rušenja Berlinskog zida, čime je označen kraj sovjetskog socijalističkog iskustva, svijet je apsolutno globaliziran. Kažemo “apsolutno” ističući trend, jer je proces globalizacije započeo mnogo ranije, dolaskom Europe u Ameriku, a ne 1989. godine.

“Specifični zadatak građanskog društva je uspostavljanje svjetskog tržišta i proizvodnju na tom tržištu. Kako je svijet okrugao, čini se da to ima globalno značenje”, govoreći o onome o čemu danas svjedočimo je Marx govorio 1858. godine.

Govoriti o “globalizaciji” danas znači gotovo pobjednički uzviknuti da je socijalizam poražen i da nema alternative. Kapitalizam ili kapitalizam!  Međutim, ovaj proces ide ruku pod ruku sa samim sustavom. Dakle, klasici političke ekonomske misli su prije jednog i pol stoljeća s pravom tvrdili kako da “kapital nema domovinu”.

I doista je nema. Kapital želi profitirati, ništa više. To je njegova suština. S dolaskom moderne industrije su se stvorila sve veća nacionalna tržišta, pretvarajući svakodnevni život u trgovačku robu, izmišljajući nove potrebe, promičući neobuzdani konzumerizam, dostižući istovremeno apsurdnu proturječnost programiranog zastarijevanja. Na taj se način skupila ogromna količina novca. Ali proces akumulacije nikada ne stao, jer smo već nekoliko desetljeća svjedoci eksponencijalnog rasta financijske sfere.

Možda da bolje dočaramo o čemu je riječ, spomenimo scenu francuskog filma o burzovnom špekulantu, prikazanog prije nekoliko dana, koji u jednom trenutku “kupuje” pet milijuna dolara američkih vrijednosnih papira i prati Obamin govor na televiziji. Odgovarajući kućnoj pomoćnici što radi, pokušava objasniti “kako crvena linija raste i sa stopostotnom sigurnošću će doseći željenu točku sa završetkom govora američkog predsjednika”, a on će u tom trenutku prodati “dolare” i zaraditi oko 70 000 eura u nekoliko minuta. Danas je to glavno kapitalističko tržište i globalizacija.

Ali svijet očito ne može bez materijalne proizvodnje i imamo nevjerojatan proces industrijalizacije kojeg je također stvorio kapitalizam, iako sve do prije nekoliko godina, u Trećem svijetu i danas, bez  ikakve kontrole zaštite okoliša, uzrokujući ekološku katastrofu.

Ovaj je proces doveo do stvaranja carstava koja su se u potrazi za sirovinama i tržištima borila za dominaciju na planeti. Pobjednik tog natjecanja bio je američki kapitalizam. Europa i Japan su preživjeli kao manji partneri, ne bez većih unutarnjih napetosti.

Maršalov plan, koji je uslijedio nakon Drugog svjetskog rata, nametnuo je vazalskim europskim zemljama i Japanu unakrsne veze između glavnih gradova, kako bi se osiguralo da se oružani sukobi između velikih dominantnih nacionalnih država nikada ne bi ponovili. Ovo nema veze s ljubavi prema čovječanstvo, kako se propagira, nego isključivo zbog činjenice da bi zbog velike vatrene moći suprotstavljanih zemalja došlo do uzajamnog uništenja i svijeta u kojem kapital ne bi značio ništa.

Kao što smo spomenuli, proteklih nekoliko desetljeća je produktivni kapitalizam potisnut kapitalizmom koji se sve više temeljio na financijskim špekulacijama. Svijet špekulativnog novca gušio je stare i industrije u razvoju, baš kao što je industrija u  osamnaestom stoljeću potisnula poljoprivrednu proizvodnju, koja je bila glavni izvor feudalnog načina proizvodnje dobara i kao takva je dominirala društvenom i političkom scenom. Danas definirajuću nadmoć imaju financijske prijestolnice i one obilježavaju planetarni kurs.

Kapitalizam, naravno, nije monolitan  ni jednoznačan sustav. U njegovoj unutrašnjosti, osim temeljnog proturječja s radničkom klasom, postoje i druge kontradikcije.

Na primjer, proizvodnja stvarnih dobara nije uvijek saveznik financijskih špekulacija. Naprotiv, mogu se sukobiti, a to je oino što vidimo da se sada događa u glavnoj kapitalističkoj sili – Sjedinjenim Državama. Tamo se predsjednik Donald Trump zalaže za revitalizaciju dotrajalog industrijskog sektora, koji je raseljen diljem svijeta zbog komparativnih prednosti zemalja s mnogo jeftinijom radnom snagom. Trump je zbog toga u sukobu s financijskim sektorima, koji ga pokušavaju smijeniti i bez njegovog upliva nastaviti provoditi svoj špekulativni plan.

Tu je i sukob špekulativnih metropola s naglim razvojem produktivnih ekonomija poput Kine ili Rusije, ali to čine s kapitalističkim pristupima. Kina je specifični “tržišni socijalizam”, uz prisutnost privatnog kapitala u okviru državnog planiranja. Kineska Komunistička partija, koja kontroliraju 51% bruto proizvodnje, bori se za razvoj usmjeren na fizičku proizvodnju, a ne na financije.

Istina je da te globalizirane financijske prijestolnice uopće nemaju domovinu. Premještaju se vratolomnom brzinom, bez sjedišta u bilo kojoj državi. U tom smislu može se govoriti o globalnoj financijskoj oligarhiji bez lica i bez nacije.

Kapitalizam je u početnoj fazi, pa čak i kada je postajao imperijalistički, uvijek ciljao određenu nacionalnu državu. Zastava neke sile bila je ono što mu je bilo nametnuto. Jedno vrijeme je to bila Velika Britanija ili Francuska, kasnije SAD, Japanu i Njemačka, koja je stigla kasno u podjelu svijeta, jer se morala oporaviti od ludila nacističke avanture.

No trenutni globalni financijski kapital nema zastavu. Djelovanje banaka je apsolutno. Nema više vidljivog kapitalističkog obrasca i postoji samo globalna vladajuća klasa, a njeno bogatstvo se temelji na špekulacijama, na apsolutno dereguliranim tržištima nametnutim neoliberalnim politikama temeljenim na svemoćnom trijumfu kreditnih agencija iz Breton Woodsa, Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, te ratnoj industriji.

Ako ovaj kapitalizam nešto proizvede, to je samo uništenje. Naime, to je još jedan veliki posao – uništavati zemlje, a zatim ih obnavljati.

Davanje nenaplativih kredita je druga velika akumulacijska “vještina” financijskog kapitalizma. Ekonomska carstva su zainteresirana za promicanje zaduživanja vlada. Što je veći dug, veće su kamate. Istovremeno od predsjednika raznih država mogu tražiti fiskalne povlastice, monopole na usluge, ugovore o unosnim poslovima, itd. Ako ta vlada ne prihvati ponudu, oni će uzrokovati njen pad, raspirujući nerede i štrajkove koji će dodatno osiromašiti ciljanu naciju i na kraju će “buntovni vladari” biti prisiljeni popustiti pred njihovim zahtjevima.

Ratni poslovi su uvijek bili jedna od grana poslovanja ovih monumentalnih metropola, iako im ništa nije mrsko, kao što je visoko profitabilno pranje novca, bez obzira na njegovo podrijetlo. Tako su narkokarteli pronašli raj u poreznim utočištima, a njihov novac iz njih izlazi potpuno čist. Za veliki kapital to uopće nije važno, jer novac je uvijek novac, bez obzira odakle dolazi.

Kapitalistička elita, koja dolazi iz financijskog  sektora, imaju sve veći utjecaj u izgradnji arhitekture globalnog sustava. Ova je elita transnacionalna, kreće se vratolomnom brzinom i nema osjećaja ni duh solidarnosti. Uvlači se u sve rastuće sektore u svijetu. Često ulaže i u proizvodnju, što se ne može poreći,  prije svega u tehnologije, usluge i integralni sustav kojeg čine trgovina sirovina, prerada, marketing i distribucija, što im donosi veliki iznos novca potreban za generiranje proizvodnje u cjelini.

Oni se mogu predstaviti i pod nekom nacionalnom zastavom, što zna biti  slučaj, ali kao sile općenito djeluju izvan nacionalnih država. U velikim prijestolnicama, koje financiraju, kupuju i prodaju profitabilne tvrtke, špekuliraju na burzama na kojima utječu na cijene primarnih proizvoda, prije svega energije, hrane i sirovina. U realni sektor se često ubacuju velike financijske injekcije s novcem koji dolazi od ne baš časnih “zanimanja”, kao što su trgovina drogom  i oružjem, a sve se čini mimo državnih propisa i kontrola.

Međutim, stare “stare” nacionalne države istovremeno trebaju da kontroliraju stanovništvo i kako bi imali kome davati lavovske kredite, a siromašne zemlje zadržati u dužničkom ropstvu i vezane za međunarodne financijske organizacije. Ratovi se proizvode kako bi se osiguravao protok kapitala u vojnu industriju. I na kraju sve završava razaranjem i ponovnom obnovom razorenih zemalja.

Ovakve financijske kapitalističke hobotnice trebaju države i da im pokriju gubitke u slučaju krize, kao što je bio slučaj sa saniranjem velikih gubitaka u bankama ili velikim bankrotiranim kompanijama, kao što su bili Lehman Brothers, General Motors, Merryll Lynch i druge.

Drugim riječima, “države” ostaju, ali ne kao društveni projekt, već da zatvaraju rupe koje je kapital napravio svojim špekulativnim poslovanjem. To znači da se dobit privatizira, a gubici postaju društveni.

U svemu gore navedenom postaje vrlo teško identificirati fizičke neprijatelje koje bi se moglo napasti. Imperijalizam je bio puno jasniji, jer su “ubojiti Yankei” bili lako prepoznatljivi. Spaljivanje zastava Sjedinjenih Država tijekom dvadesetog stoljeća je bilo jasan izraz nezadovoljstva usmjeren protiv vidljive sile. Ali tko su sadašnji lutkari? Gdje su skriveni vlasnici suvremenog svijeta? Tko odlučuje o povećanju ili smanjenju udjela na burzama kako bi odredio cijenu nafte ili gdje će buknuti sljedeći rat? Uncle Sam je danas samo “loš film”, a situacija je postala složenija.

Apsolutna disperzija i poraz radništva na globalnoj razini i neuspjeh državnog socijalizma u XX stoljeću, praćen krizom teorijskih paradigmi koje su održavale te borbe i političke programe, spriječili su nesigurne “nove radnike” koji su se pojavili u svim područjima ljudskog života. Jasno je da se kapitalizam i kapitalistička akumulacija i dalje temelje na iskorištavanju određene klase i na prisvajanju proizvoda rada velikih masa svjetskog radništva koji stvaraju višak vrijednosti. Ali sadašnji razvoj megakapitala otežava, možda i onemogućava, da se jasno identificira neprijatelj. To je, naravno, kapital, ali tko su njegovi vlasnici?

Kapital je globalan i kreću se globalno. Tko je vlasnik takve gigantske kompanije? Možda banka koja ima matičnu tvrtku u drugoj zemlji, gdje deponira impresivne svote novca, da nitko ne zna sa sigurnošću odakle potječe, a to ulaže u najrazličitije poslove, diktirajući uspone i padove na burzama, određuje vrijednosti i djelovanja s planetarnim kriterijem, daleko izvan nacionalne logike prijašnjih kapitalizama.

Prije svega, svjetskoj radničkoj klasi je teško otkriti tko joj je očito neprijatelj. Zna se da je to kapital, ali on sam nema lice, čak ni zastavu. Možda je velika tvrtka u nekoj siromašnoj zemlji ujedno dioničar u europskoj banci ili zajedničkom japansko-američkom kapitalu koji ulaže u rudarstvo, hidroelektrane ili usjeve za biodizel upravo u istoj toj siromašnoj zemlji, a dobit od te operacije završi u poreznim oazama s bankarskom tajnom ili industriji naoružanja koje služi tako da zapadna vlada napada istu tu zemlju, da bi je kasnije obnovila s kreditima koje nikad neće platiti? Ovo je vrlo složena slagalica. Protiv koga se boriti?

To je pitanje kojem nije cilj ugasiti borbu i širiti defetizma, nego tu borbu učiniti mogućom. Ne tražiti konformizam, već jasnoću. Danas su to ključna pitanja o kojima treba razmišljati i na temelju dobivenih odgovora izgraditi onaj drugi mogući svijet, koji je sve više potreban i neodgodiv.