Novi ruski proračun je dokaz da je liberalni ekonomski model iscrpljen

Prema podacima Međunarodnog monetarnog fonda, nakon financijske krize je svjetski dug ponovno dosegao rekordno visoku razinu. Kao što smo naveli, to je posljedica eksperimenta bez presedana tijekom kojeg je uloženo više od 20 000 milijardi dolara u gospodarstvo, a kamate su pale na najniže razine u posljednjih nekoliko desetljeća.

Bilanca središnjih banaka dosegla je dosad neviđenu razinu. Saldo Banke Japana iznosi 100% BDP-a zemlje, Europske središnje banke 40% BDP-a eurozone, a Federalne rezerve imaju saldo od samo 20% u odnosu na BDP Sjedinjenih Država. Dakle, neoliberalni model gura nekad najveće ekonomije svijeta u ponor duga. No, kako tvrde mnogi, dug nije ni stvoren da bi se otplatio, već da zemlje budu vječni dužnici. Ali sada svjedočimo trendu da najrazvijenije zemlje svijeta stanovništvu više ne mogu osigurati pristojan životni standard.

Takozvani „quantitative easing“ i nulte ili negativne kamatne stope idu na ruku financijskom sektoru nauštrb realnog, zbog čega pada produktivnost i sve dublje se tone u začarani krug dužničkog ropstva. Grčka, nakon godina odricanja, ima veći dug nego prije „pomoći EU“ i iznosi 181% BDP-a. Talijanski dug je dosegao 134%, portugalski 123%, belgijski i ciparski s dugom 105% bruto domaćeg proizvoda, a slijede Francuska s 99,7%, Španjolska 98%, Velika Britanija 85%, Hrvatska sa 74%, Austrija 72% i tako dalje. Dug Sjedinjenih Država je 106%, a Japan je rekorder s 238 duga u odnosu na BDP zemlje.

Zaista impresivno. S druge strane, ekonomije s jakim utjecajem države i državom kao vlasnikom  ključnih sektora gospodarstva, kao što su Kina, Vijetnam, Rusija, pa čak i „tamo neki“ Kazahstan ili Azerbejdžan“, da uzmemo samo neke od primjera, već su dokazale koliko su robusnije i otpornije na potrese izvana.

Na primjer, kako se ovdje „bavimo“ Rusijom,  zemljom čiju ekonomiju vrijedi pratiti zbog sankcija Zapada, ovog je tjedna upravo usvojila trogodišnji proračun.

Usredotočit ćemo se na neke ključne točke, čisto zbog usporedbe prioriteta i zbog točnih informacija u smislu brojki.

Prvo, proračun je u suficitu. Očekuje se da će višak od 2020. do 2022. iznositi 0,8%, 0,5% i 0,2% BDP-a. To znači da država ne živi u dugovima, što je suprotan trend proračuna SAD-a i EU, koji sve dublje tonu u dugove, a to je u geopolitičkom smisli važnije nego ikad.

Drugo, proračunski rashodi znatno su veći nego u prethodnim razdobljima. Očekuje se da će proračunski rashodi porasti na 19 503 bilijuna rubalja u 2020., 20 634 bilijuna rubalja u 2021. i 21 763 bilijuna rubalja u 2022. godini.

Više troškova i ulaganja ide u gospodarstvo i za socijalne programe, odnosno za medicinu, obrazovanje, kulturu, sport i tako dalje.

Osim toga, povećalo se financiranje nacionalnih projekata, onih koji bi s jedne strane trebali potaknuti gospodarski rast, a s druge poboljšati socijalni i ekonomski položaj stanovništva.

U 2020. godini će nacionalni projekti dobiti 2000 milijardi, što je 200 milijardi više od tekuće godine, 2021. će dobiti 2200 milijardi, a 2022. godine 2700 milijardi.

I da, novac će se sada neće dodjeljivati  krajem godine, kao da asfaltirate snijegom i ledom okovanu cestu, već na početku.

Deset regija koje trpe najveći pritisak dobit će značajne proračunske subvencije koje će im omogućiti bolji razvoj.

Općenito, ovo je definitivno razvojni proračun, gdje se puno novca izdvaja ne za potrošnju samu po sebi, već za ulaganja. I to od strane države. Zemljo otvori se, reći će neoliberalni ekonomisti i takozvani „libertarijanci“.

Privatizacija?

I još jedna posebno važna stavka. Naime prihodi od privatizacije za sljedeće tri godine osiguravat će iznosu od oko 3,5 milijardi rubalja ili oko 50 milijuna dolara godišnje.

Za usporedbu, takvim tempom rusku ekonomiju možete privatizirati nekoliko milijuna godina.

Nema govora o bilo kakvoj „širokoj privatizaciji“ i „konačnoj rasprodaji domovine“. To jest, na raznim zapadnim forumima ruski dužnosnici obično kažu „Moramo privatizirati, ali ćemo za sada pričekati“, držeći figu u džepu. Onda se vraćaju kući i nastavljaju poslovati kao i obično.

Rusi se čak šale i tvrde kako mogu samo suosjećati sa zajedničkim zapadnim suputnicima, iako je jasno tko će se morati izvlačiti iz neugodne situacije. Ali nakon izjava kako je “veliki američki javni dug dobar” i “visoke ruske zlatne rezerve su loše”, zapadne vođe će sigurno nešto smisliti.

Općenito, što vlada više izdvaja novac za socijalne programe, petokolonašima u zemlji je teže urlati „revolucionarne“ slogane „kako je sve izgubljeno“.

I dok se Zapad ponovo priprema za Veliku depresiju, što su predviđanja europskog i američkog tiska, Moskva usvaja razvojni proračun, i to s gospodarskim rasom većim od predviđenog.

Logično je zaključiti da „monetarni programi“ i „strukturne reforme“ EU, koja se tiče nas, vode u pogrešnom smjeru. Znaju to ekonomisti i „nobelovci“ poput Josepha Stiglitza i Paula Krugmana vrlo dobro. Toga su svjesni i ministri financija i ekonomija svih europskih zemalja, osim ako ne pripadaju dogmatskim krugovima religije Miltona Friedmana i njegovih „Chicago Boysa“. Zašto se ništa ne mijenja i zašto čak i Hrvatska srlja u eurozonu, kao da nam o tome ovisi opstanak, to je pitanje koje ne da traži raspravu, nego hitan odgovor, čak i ako to znači prihvaćanje učinkovitih modela upravljanja ekonomijom. Da,… kad bi se samo usudili?