Novinarstvo kakvo ne želimo

Već dugo televizijske informativne emisije gledam samo sporadično, tek ako mi se čini da ima nešto posebno zanimljivo za vidjeti. Tako sam učinio i prošle večeri.

Dan prije su bili prosvjedi u Zagrebu vezani za uvođenje novih mjera ograničavanja slobode kretanja građana pa sam želio vidjeti šta su to prosvjednici tražili i kakav su odgovor dobili. Izabrao sam jednu informativnu emisiju, namjestio se udobno u fotelju i pažljivo slušao. Prosvjedi su bili prva, udarna vijest, kako to i dolikuje jednoj informativnoj emisiji, jer takvi događaji nisu svakodnevica; kad se pokrene tolika masa ljudi, to nešto znači i tome se mora posvetiti dužna pažnja.

Malo mi je neobično što emisija kreće u neočekivanom pravcu, ali nadam se da je to samo uvod u ono glavno. Prvo jedan predstavnik Policije izjavljuje kako se još istražuje ko je bio organizator prosvjeda. Naglašava se kako je prosvjed bio protuzakonit jer nije bio prijavljen; da je na njemu počinjeno niz kaznenih djela, a zabilježena je čak i jedna prijava napada na novinara. Uz to nije bilo vidljivih redara, što je također problematično, i tako dalje. Policija pregledava brojne snimke kako bi otkrila sve počinitelje kaznenih djela. Potom se daje riječ „struci“. Jedna sestra se ne može načuditi kako je moguće da se ljudi bune protiv zdravlja kad je „dokazano da je vakcina jedino rješenje“? Tu su i još neki zdravstveni radnici, predsjednik jedne udruge, koji osuđuju neodgovorne prosvjednike, jer bolnice će kolabirati ako se ovako nastavi. Citira se i izjava presjednika države kako ne odobrava napad na novinara, a iz udruženja novinara također izražavaju zabrinutost za svoju sigurnost.

Ima i specijalni gost, sociolog, koji odgovara na pitanja novinarke o temi prosvjeda iz svog ugla. Novinarka ga pita uglavnom sve osim glavnih pitanja: kako je moguće da se na jednom mjestu okupe tako heterogene skupine ljudi koji nose slike Majke Božje, Davidove zvijezde, i druga nespojiva obilježja? Kakvi su to ljudi koji se bore protiv mjera koje ih štite? Zar je moguće da ne razumiju opasnost koja se nad njima nadvila? Imaju li tu svoje prste neke političke strukture? Kako je moguće da se u svemu tome okrivljuju i novinari? Spominju se i teorije zavjere, i lijekovi za životinje koje neki naivni ljudi veličaju. I tako je pola emisije bilo posvećeno temi prosvjeda sve u tom stilu, nema šta nema, osim što nema pravih pitanja.

A prava pitanja bi bila ona zbog kojih sam i odlučio pogledati emisiju: šta su to prosvjednici zahtijevali i koji su odgovor dobili? U takvoj emisiji ne bi trebao biti gost sociolog kom bi se postavljala pitanja o socijalnoj strukturi prosvjednika, nego bar dva gosta – jedan iz reda prosvjednika, a jedan iz reda vlasti. Tada bismo mogli čuti i zašto su građani u tolikom broju izašli na trg i hoće li se i zašto ispuniti njihovi zahtjevi, a ako neće, zbog čega neće. U jednoj takvoj emisiji bi možda i Policiju trebalo pitati šta misle o tome zbog čega im skup nije prijavljen i pitati nekoga ko ne prijavljuje skup zašto to ne čini, a novinare posebno pitati misle li da među njima ima onih koji zaslužuju da im gledatelji ne vjeruju i pitati nekoga od građana zašto im ne vjeruje? Naravno, ova pitanja ne znače da se unaprijed opravdava neprijavljivanje skupa ili bilo kakav napad na novinare, jer niko razuman ne želi nered, nego znači samo da se svi trebamo preispitivati i da trebamo čuti obje strane. Samo mala opaska: taj isti novinar u javnom nastupu nakon napada za koji kaže da je upravo doživio, izvještava kako se na trgu okupila masa od 5.000 ljudi. U tom trenutku trg je pun, a kad je bio pun u drugim prilikama, recimo kad su dočekivani generali nakon puštanja iz zatvora iz Den Haagha, spominjanlo se 120.000 ljudi, a u nekim prilikama i više. Zar tako različite procjene broja prisutnih ne bodu u oči i zar jedan od ovih novinara, ili obojica, nisu pretjerali?

Zamišljam situaciju u kojoj bi bio veliki prosvjed rudara. Masovno su se okupili i izrazili svoje nezadovoljstvo jer, recimo, misle da nisu dobili plaće zato što je država uzela njihove pare za kupovinu aviona, a oni su zbog toga ostali bez plaća. I sutradan se posveti pola dnevnika tome štrajku, a razgovara se o tome, jesu li rudari trebali doći na prosvjed sa rudarskim kacigama na glavi, je li uredno prijavljen skup, jeli bilo pristojno što je jedan rudar rekao da je predsjednik lopov, i kako je moguće da na skupu budu i oni s nanižim i s najvišim primanjima? Da se na ulici anketiraju građani i u program puste samo oni koji osuđuju rudare i iščuđavaju se kako oni ne razumiju koliko su nam potrebni ti avioni? I još da se dovede neki psihijatar da analizira mentalni profil prosvjednika, a da nigdje nema ni jednog rudara niti ikoga iz vlasti da progovori bar jednu riječ i objasni zbog čega se dogodio prosvjed niti kakav su odgovor rudari dobili od vlasti? Šta bismo mislili o takvoj informativnoj emisiji?

I tako, odgledao sam do kraja ovu “informativnu” emisiju i nisam saznao ništa od onoga što sam želio. Saznao sam samo, po ko zna koji put, da je ovakvo novinarstvo jadno. Nekad su mi novinari bili uzori, a sad je sve manje onih kojima se divim.