Kineski predsjednik Xi Jinping je 2012. popularizirao pojam “kineski san”, što je učinio u jednom od svojih prvih javnih govora upućenih naciji kao glavni tajnik Komunističke partije Kine.
Kineski san kojeg je Xi idealizirao bio je i jest san o planetarnoj hegemoniji koja se temelji na ključnoj ulozi ponovno rođenog zmaja i marginalizaciji Zapada. U kontekstu ovog sna su nakon 2012. najavljena dva ambiciozna projekta, „Made in China 2025“ i inicijativa „Jedan pojas, jedan put“, poznatija kao “Novi put svile”. U prvom slučaju radi se o strateškom planu usmjerenom na emancipaciju kineske industrije od vanjske ovisnosti, u drugom slučaju je to inicijativa usmjerena na stvaranje gigantske interkontinentalne mreže međusobne povezanosti od Pekinga do Rotterdama, koja prolazi kroz Srednju Aziju, Rusiju, Bliski istok i Balkan.
„Novi put svile“ je poprimio heterogeni oblik i zapravo se smatra velikom razvojnom prilikom za afričke i azijske zemlje, koje same nemaju resurse potrebnih za pokretanje vlastitih programa modernizacije infrastrukture. U geopolitičkom smislu, kineska inicijativa na globalnoj razini je prijetnja američkom liberalnom poretku, izgrađenom nakon Drugog svjetskog rata i koji se širio u nadolazećim desetljećima na sve svjetske kontinente.
Do sada su SAD najveću pozornost posvetile takozvanom ratu protiv terorizma, koji je gotovo u cijelosti preuzeo monopol nad političkim i strateškim diskursom u Sjedinjenim Američkim Državama, što je dovelo do podcjenjivanja stvarnih kineskih sposobnosti. U Washingtonu nije bilo protuinicijative na kineske aktivnosti, barem do dolaska Donalda Trumpa.
Trump je najjasniji izraz američke „izuzetnosti“, čvrsto uvjeren kako postoji “očita sudbina” vodeće zemlje slobodnog svijeta, koja opravdava, čak i moralno, američke policijske akcije u svakom kutku planeta.
Bilo je jasno od početka njegove izborne kampanje da će Kina biti u središtu američke pozornosti. Peking je optužen za iskorištavanje nedostataka globalizacije na štetu američkih interesa i za opasne hegemonijske ambicije u Euroaziji. Tako je Trump postavio temelje za sukob stoljeća, započinjući Hladni rat koji jeste trgovinski, ali ne samo, jer je to je utrka u naoružanju u stilu Reagana, svemirska utrka, međunarodna špijunaža, informacijski rat, manipulacija psihologije javnog mnijenja, vojne i diplomatske provokacije, povratak ratničkoj i šovinističkoj retorici, histerična atmosfera od lova na vještice i „žuti strah“ u neomakartističkom umaku, te sabotaža inicijative „Jedan pojas, jedan put“ islamističkim terorizmom, koji je odustao od vjerskog rata kako bi vodio rat protiv kineskog kapitala, od Pakistana do Šri Lanke i šire
Ovdje se uopće ne radi se o uravnoteženju trgovinske bilance Sjedinjenih Država i prisiljavanju Kine da ne dira u „tuđe“ intelektualno vlasništvo, da izbjegava damping i neugodne, ali ipak pravne, monetarne politike kao što je devalvacija. Ili barem nije samo to cilj.
Ono što Trump čini je pokušaj rebalansa ravnoteže Amerike kao svjetske sile, koja zbog nezaustavljivog rasta Kine sve više gleda prema Dalekom istoku. Taj rebalans, naravno, mora biti u korist Sjedinjenih Država, kako bi se izbjegla zamjena uloga i što je više duže moguće zaštitila unipolarnost.
U siječnju 2018. neki potezi najavljuju prekretnicu u odnosima s Kinom, kao što je produbljivanje Kvadrilateralnog sigurnosnog dijaloga i uspostava američke Međunarodne razvojne financijske korporacije (USIDFC), iako nije jasno je li ona „američka“ ili je „međunarodna“, jer ime sadrži oba prefiksa.
Međutim, samo nekoliko mjeseci kasnije je Washington počeo nametati carine na niz proizvoda, kao što su solarni paneli, perilice rublja, čelik, aluminij i druge, bez navođenja određenog cilja, iako je bilo jasno da je to direktna akcija kojom se želi naškoditi Kini, vodećem svjetskom izvozniku tih proizvoda. Nakon tih carina slijedi pravi početak antikineskog trgovinskog rata, uz primjenu novih za 250 milijardi dolara kineske robe, na što je Peking brzo odgovorio carinama na američku robu za 110 milijardi dolara.
Sve to u pozadini pregovora pod okriljem dvaju predsjedništava, koji su propali zbog uvjeta koje je tražio Trump, a koje je Kina samo djelomično prihvatila. Sukob se ubrzo preselio na druge fronte i visoku tehnologiju, odnosno na plan „Made in China 2025“ i „Novi put svile“.
U prvom slučaju su Sjedinjene Države potaknule međunarodnu kampanju demonizacije protiv Huaweija, privatne kineske tvrtke koja proizvodi telefone najnovije generacije i prvog rivala Applea i Samsunga. Huawei je optužen za špijunažu korisnika, da je blizak Komunističkoj partiji i oružanim snagama Kine, te da potiče saveznike i partnere Washingtona na izgradnju mreža 5G bez da se američka strana o tome išta pita.
Malo po malo, američki sateliti su se odazvali pozivu, čak i oni čije gospodarstvo značajno ovisi o odnosima s Kinom, kao što je Poljska. Te su se zemlje pridružile kampanji bojkota i opravdavaju nezamislive stvari kao što je uhićenje u Kanadi Meng Wanzhou, kćer osnivača tvrtke Huawei i financijske direktorice tvrtke.
Ove godine na Gospodarskom forumu u Sankt Peterburgu je rat protiv Kine bio jedna od tema o kojoj su sudionici najviše raspravljali. Ruski predsjednik Vladimir Putin govorio je o “tehnološkom ratu” koji je pokrenut kako bi se zemljama u razvoju onemogućilo da postanu samodostatne i emancipirane od ovisnosti zapadnog znanja. Putin je dao snažnu poruku svijetu, najavljujući da će upravo Huawei graditi 5G mrežu u Rusiji . Ovo je snažna poruka jer prisiljava sve zemlje povezane sa Zapadom i Kinom da razmisle do koje će granice slijediti sulude politike američkog carstva na umoru, pokazujući kako je ruskom medvjedu i kineskom zmaju dosta „dvostrukih igara“ i da žele znati tko će se ili neće zajedno s njima boriti u hegemonijskom sukobu stoljeća.
Ostatak svijeta će da pati zbog ovog “sukoba”.
Umjesto da zajedničkim snagama rade na poboljšanju suživota na Zemlji.
.Malo pretjerano. Proruski novinar (bez ironije) etiketira Kinu kao “wannabe” hegemona u rangu sa USA. Jedinu kinesku hegemoniju vidim u jeftinim sitnicama koje kupujem preko ebaya.
?Orwel je dobro predvidio, svaka mu cast. Normalno da ce svi nastradat, barem ljudi koji zive od rada, ostalima se nece puno promjenit.
Da, novi Hladni rat je sve očigledniji. Ekonomski sukob je jasno vidljiv, trka u naoružanju je počela odavno – šta nedostaje? Ideološki sukob. Ovo je polje gde SAD nema previše uspeha: kako optužiti Rusiju ili Kinu za “neprihvatljivu ideologiju” kad je svima jasno da je tamo kapitalistički način proizvodnje. Putin je na pitanje novinara bezbroj puta ponovio kako ne postoje ideološke razlike između Rusije i Zapada. Sada zapadno stanovništvo ne strepi od “komunističke nemani” koja će da im menja život. Međutim, suštinska ideološka razlika zaista postoji i sve je vidljivija – tačnije, Rusija i Kina se sve manje trude da je sakriju. Ta razlika se za sada najbolje vidi u pristupu međunarodnoj saradnji ali kako sukob bude napredovao tako će sve više otkrivati kakve promene žele za svoje stanovništvo. Zapad nameće svom stanovništvu ulogu radne snage za elitu, Rusija za sada forsira kapitalizam sa vrhunskim obrazovnim sistemom i jakom socijalnom… Čitaj više »
I Kineski San pobeduje.
Zasto je zapravo nestala SFRJ? Zato sto su prestali verovati u nju. Zato sto je Americki San bio jaci od Jugoslovenskog.
Sada se sama Fabrika Snova, Holywood, ulizava Kini. Jasno je kako duva vetar.
Stvaranje novih tehnologija, novih financijskih i trgovačkih veza i produkata, ulagaja u infrastruturu, nikako se ne može nazvati hegemonijom. Ulaganja u manje razvijene dijelove svijeta, mogu samo doprinijeti ukupnom razvoju i unapređenju istoga.
Stolječa zapadne dominacije proizvele su tako bijedan efekt, ratove i sirotinju.