Novo lice američkog imperijalizma je nužnost Trumpove uprave, jer Amerikanci ne žele ratove

Nakon Vijetnamskog rata, američke imperijalističke intervencije prolaze kroz nekoliko faza. Odmah po sramotnom porazu američkih trupa od strane vijetnamskih oslobodilačkih snaga i pod pritiskom američke javnosti, koja je bila umorna i zgrožena tim ratom, imperijalističke vojne intervencije, špijunaža protivnika i uobičajena praksa svrgavanja vlada bilježi pad.

No, tijekom predsjedničkog mandata Geralda Forda i posebice Jimmya Cartera imperijalistički apetiti polako doživljavaju preporod, ali ne izravnim intervencijama, već kroz podršku vojnim surogatima u Angoli, Mozambiku, Guinei Bissao i neoliberalnim profašističkim vojnim huntama u Latinskoj Americi. Prva velika vojna intervencija je provedena tijekom Carterovog drugog predsjedničkog mandata. Tada SAD pružaju snažnu potporu pobuni mudžahedina protiv sekularne vlade u Afganistanu, a iste islamističke frakcije podržavaju Saudijska Arabija i dijelom Pakistan.

Tom ratu slijedi izravna američka invazija Grenade 1983. godine, a za predsjedništva Ronalda Reagana se 1989. napada Panama. Irak na red dolazi 1991. godine, za predsjedništva Busha starije, a pod Clintonom se provodi bombardiranje tadašnje SRJ 1999.

U početku nanovo oživljen imperijalizam Ameriku ne košta previše ni financijski, a i nema ni toliko ljudskih žrtava u svojim redovima, pa otpor domaće javnosti izostaje. Kako nema protivljenja niti u parlamentu niti u američkoj javnosti, ’90-ih imperijalistički apetiti im rastu, a sve kulminira 11. rujna 2001.

2000. godine je čvrsto ustrojen kompletan ideološki i vojni aparat za izravne vojne intervencije i slijedi duga serija ratova na različitim geografskim područjima. U ove pothvate su uračunate velike dugoročne obveze u smislu gospodarskih resursa i vojnog osoblja,  sve potpuno neometano od strane Kongresa i bez protivljenja javnosti. Barem u početku.

Ciljevi ove serije ratova su jasni i definirani od političkih i vojnih arhitekata. To su uništavanje vlada i država, snaga sigurnosti i državne birokracije svih onih koji se protive aneksiji Palestine od strane Izraela.

Drugi na listi prioriteta su ciljevi svrgavanje vlada i država koje promiču politiku nacionalne neovisnosti i u sukobu su sa zaljevskim monarhističkim režimima.

Zaslijepljeni svojom imperijalističkom ohološću ili naprosto rasizmom, ni cionisti ni civilni militaristi u američkoj administraciji nisu očekivali da će otpor u napadnutim zemljama potrajati. Nisu očekivali pregrupiranje vojnih snaga ni širenje terorističkih napada na europske i ostale agresorske zemlje. Kada su u potpunosti uništili državnu strukturu Afganistana i Iraka, devastirali ekonomiju, te vojne i policijske kapacitete tih zemalja, morali su se suočiti s beskonačnim otporom naoružanih civila i etnoreligijski plemenski orijentiranog stanovništva.

Rastući broj žrtava u američkim trupama, kao i sve veći financijski troškovi u domaćem proračunu, dovodi ih u bezizlaznu situaciju. Imperijalne snage ne uspijevaju uspostaviti stabilnu i lojalnu vladu s jedinstvenim državnim aparatom za održavanje mira. To je bilo nemoguće, jer su se namjerno, još tijekom rane faze okupacije, uništili sve državne strukture, od policije i birokracije do civilnih službi.

Taj „politički vakuum“ nikada nije zabrinjavao cionistički lobi koji se duboko integrirao u američku administraciju. Njihov je cilj ionako bio samo destabilizirati neprijateljsko okruženje. Izraelske snage su bile vrlo ohrabrene američkom vojnom invazijom, jer same nisu izgubile niti jednog vojnika.

Cionisti unutar Busheve administracije su čak uspjeli okriviti Pentagon za sve veći oružani otpor i ostale probleme proizašle iz okupacije, prije svega u Iraku. No, za njih je misija bila završena. Cionisti napuštaju Bushevu vladu i pokreću unosne karijere u privatnom financijskom sektoru.

Iako su ga i prije ulasku u Bijelu kuću svi zvali „čovjekom mira“, po dolasku Obame na mjesto predsjednika je već bila spremna nova postava čiji je zadatak bio pripremiti SAD za novi rat u ime Izraela. Onaj protiv Irana.

Ipak, do kraja prve dekade XXI stoljeća, kada je Barack Obama imenovan predsjednikom Sjedinjenih Država, politička, gospodarska i vojna situacija su se promijenile. Okolnosti su se drastično promijenjene od vremena rane administracije Busha mlađeg. Period od 20 godina, od 1980. do 2000., odnosno pokretanja agende „serijskih ratova“ koji kratko traju i malo koštaju, je završio. Izrael tada napada Libanon, okupira Zapadnu obalu i napada Siriju.

Najveći američki rat kratkog trajanja i  s malim brojem žrtava je Prvi zaljevski rat u Iraku. Tim ratom uspješno se oslabila vladavina Sadama Husseina, zemlja se fragmentirala, uvode se „zone zabranjenog leta“ i na sjeveru zemlje se gradi kurdska klijentelistička država, dok se policijske ovlasti prepuštaju ostacima iračke države, a sve to bez potrebe da se okupira zemlju. U međuvremenu je američka ekonomija još relativno stabilna, a trgovinski deficiti se još daju popraviti. Prava ekonomska kriza uslijedit će tek kasnije.

Vojni rashodi su još uvijek pod kontrolom. Američka javnost, isprva protivna Zaljevskom ratu, biva umirena njegovim kratkim trajanjem i povlačenjem američkih trupa. Irak ostaje pod nadzorom, a čim iračka je vlada pokušala povratiti kontrolu nad sjeverom zemlje, bila je bombardirana i redovito zasipana projektilima.

Tijekom tog perioda je Izrael bio prisiljen voditi svoj rat i održavati vrlo skupu okupaciju južnog Libanona, pritom trpeći gubitke u svojim redovima. Tako se do druge dekade XXI stoljeća sve promijenilo.

SAD su zapele na mrtvoj točki u beskonačnom ratu i okupaciji Afganistana, uz nikakve šanse za uspostavu stabilne marionetske vlade u Kabulu. Sedmogodišnji godišnji rat protiv Iraka, ili Drugi zaljevski rat, uz opću okupaciju zemlje, pobune naoružanih skupina i nanovo oživljavanje etnoreligijskih sukoba, znatno opterećuju američki vojni proračun. Proračunski i trgovinski deficiti eksponencijalno rastu, dok američki udio na svjetskom tržištu bilježi pad.

Kina uspješno istiskuje SAD iz tržišta Latinske Amerike, Azije i Afrike, gdje mnogim zemljama postaje glavni trgovinski partner.

SAD pokreću novi niz „niskobudžetnih“ ratova u Somaliji, Jemenu i Pakistanu, koji ne dozvoljavaju da se trend pražnjenja vojnog i saveznog proračuna, zaustavi. Američko stanovništvo zbog toga trpi znatan pad životnog standarda i konačno obraća pozornost na troškove prekomorskih ratova. Amerikanci počinju shvaćati uzročno-posljedičnu vezu između vojnih pohoda i pada vlastitog životnog standarda.

Tijekom 2008. i 2009. su u banke na Wall Streetu injektirane tisuće milijardi dolara, samo kako bi se spasile one koje su bile „prevelike da propadnu“. To je dodatno potkopalo potporu javnosti u financijsku elitu, ali i onu militarističku, koja ih je ispraznim frazama o američkoj izuzetnosti i kako se SAD brane u udaljenim zemljama neumoljivo gurala u nove imperijalističke pohode.

Uglavnom od financijskog sloma 2008. godine, SAD više ne mogu pokriti troškove ratovanja, a jaz između vladajuće „elite“ i stanovništva se produbljuje.

Uzroci pobjede Donalda Trumpa na izborima 2016. su bili poznati godinama ranije

Tada se pozornost javnosti okreće gospodarskim pitanjima i problemima kod kuće. Prijetnja terorističkih napada konačno pada u drugi plan, a ratovi na Bliskom istoku postaju financijski bezdan.

Istovremeno Azija postaje središte svjetske trgovine, rastu investicije, ali u Washingtonu vlada uvjerenje da su  azijski divovi u usponu jedan od glavnih izvora američkog profita. Dok Washington i dalje uporno ignorira mišljenje svojih građana, pritužbe i pritisci javnosti se akumuliraju i počinju imati sve veći utjecaj na politiku.

To je uspješno prepoznao Donald Trump, koji je u javnom mnijenju prepoznao što Amerikanci žele. Obećao im je prekid vojnih avantura i obuzdavanje Kine. Iako nije pokrenuo novi rat, uvijek pod pretpostavkom da govorimo isključivo o izravnoj vojnoj intervenciji, Pentagon i dalje uvećava vojni proračun, a Afganistan i Bliski istok u cijelosti, isključivo zbog Izraela, iscrpljuje američki proračun.

Trump istovremeno pokreće trgovinski rat protiv Kine, koji za sada ne donosi ništa dobro američkoj ekonomiji, posebno ne Trumpovoj biračkoj bazi, ruralnoj Americi. No, predizborna kampanja Donalda Trumpa je općenito, bila obećavajuća. Ako izuzmemo odanost Izraelu, naravno. Ali to nije bilo teško postići. Naime, izvješće Pew Researcha Centra, objavljeno krajem 2013. godine, potvrđuje velike razlike u mišljenju između „elite“ i javnog mnijenja. Podsjetimo, Pew Research je tijelo koje provodi ankete tako da izbjegne značajnija politička pitanja. Ipak, rezultati prikazani u izvješću su značajni. Velikom većinom od 52% prema 38% se javnost slaže kako se SAD moraju okrenuti svojim gospodarskim interesima i unutarnjim pitanjima. 2002. se samo 30% građana protivilo američkim vojnim intervencijama, pa skok na 52% predstavlja značajan pomak.

Pratitelji anketa i savjetnici američkog Vijeća za vanjske poslove ističu jaz koji se između američke javnosti i vladajućih sve više produbljuje. Pew Research Centar opisuje „elitu“ kao izrazito imperijalističku i intervenističku.

Američka javnost također jasno vidi razliku između „trgovine“ i globalističkog imperijalizma. 81% građana se izjasnilo za „trgovinske odnose“ kao izvor za nova radna mjesta i poslove. 73% građana se izjasnilo protiv globalizacije, koju su već 2013. vidjeli kao prijetnju, jer kompanije izmještaju proizvodnju u druge zemlje, zbog čega Amerikanci gube radna mjesta.

Američka javnost odbija imperijalističku ekonomsku ekspanziju, te ratove koji štete domaćoj ekonomiji i negativno utječu na srednju klasu, umanjuju primanja radnika i općenito pogoršavaju socijalnu sigurnost građana.

Članovi američkog Vijeća za vanjske poslove (CFR), za razliku od građana, i dalje insistiraju na „globalizaciji“. Samo 29% članova CFR-a zapošljavanje građana vlastite zemlje smatra prioritetom. Oligarhija je svjesna razlike u interesima, vrijednostima i prioritetima između javnosti i imperijalne države i znaju zašto je do tog sraza došlo.

Ali SAD tada još uvijek podupiru francusku vojnu intervenciju u Maliju i Centralnoafričkoj Republici. Tu je još barem 11 većih ili manjih konflikata u kojima SAD imaju svoje prste. Trenutni interesi Washingtona uključuju Ukrajinu, trokut Kina-Japan-Južna Koreja, Iran i zaljevske monarhije, Izrael, Siriju, Venezuelu, palestinsko pitanje, Libiju, Afganistan i jačanje utjecaja u Egiptu.

Od najvećeg strateškog interesa za SAD je sukob na granicama Kine, možda puno manje od onoga u Ukrajini. Spor oko Senkaku otoka, na prvi pogled nebitan, traje već godinama, a  odnosi se na teritorijalni spor oko skupine nenastanjenih otoka u Istočnom kineskom moru. Kao i u Južnom kineskom moru, SAD tvrde kako tamo žele osigurati slobodu međunarodne plovidbe, iako je jasno da SAD žele vojno okružiti Kinu, zbog čega potiču Japance i Južnu Koreju, svoje saveznike, na konfrontaciju s Kinom. Okupacijski ugovori Washingtona s Japanom se koriste kao adut da se Japan u toj igri iskoristi kao saveznik.

SAD daje podršku ekspanzionističkim pretenzijama Japana, što je bio znak strateškog pomaka u američkoj politici od vojnih angažmana na Bliskom istoku ka vojnim i gospodarskim paktovima u Aziji, koji bi trebali oslabiti Kinu.

Obamin režim je najavio „zaokret prema Aziji“, što je učinjeno u gotovo očajničkom pokušaju da se nosi s Kinom, svojim najvećim ekonomskim suparnikom. Njegov nasljednik je vojnom angažmanu dodao ništa manje opasan trgovinski rat, za kojeg se, barem za sada, ne vide pomaci u približavanju stavova Pekinga i Washingtona.

Kina je kao druga najveća ekonomija na svijetu,već istisnula SAD u Latinskoj Americi i Aziji. Također ubrzano ulazi na afričko tržište i ulaže u razvoj afričkih prirodnih resursa. SAD odgovara tako da otvoreno šalje svoje zrakoplove u kineski zračni prostor i prkosi Kini i njenim strateškim interesima u Istočnom i Južnom kineskom moru. Nadalje, Južna Koreja se potiče na proširivanje svog obrambenog zračnog prostora, koji bi se u tom slučaju preklapao s kineskim.

Ali sve ove akcije, uključujući politiku prema Rusiji, Iranu, Venezueli i drugim zemljama, nisu ono što je Donald Trump obećao obiračima. Proračun Pentagona je dosegnuo basnoslovnih 700 milijardi dolara, a Kongres će morati ponovno odobriti probijanje stropa duga.

Povijest nas uči da nepopustljiva želja za dominacijom etabliranih imperijalnih sila protiv rastućih dinamičnih gospodarstava dovode do sukoba, pa čak i katastrofalnih ratova. SAD vjeruju kako će dokazivanjem svoje vojne i ekonomske nadmoći pokoriti Kinu, a sebi osigurati stratešku prednost u eventualnom vojnom sukobu.

Takozvana „Obamina doktrina“ okretanja prema Aziji je dizajnirana tako da okruži i oslabi kineske kapacitete za potiskivanje Amerike sa svjetskih ekonomskih tržišta. No, militaristi Washingtona kao da ne uzimaju u obzir kineske strateške poluge, osobito preko 1000 milijardi dolara američkog duga kojeg drži Kina, a koji bi, ako ga Kina plasira na tržište, čak i samo djelomično, doveo do pada vrijednosti američke valute, panike na Wall Streetu i možda najdublje gospodarske krize koju su SAD ikada vidjele.

Imperijalističke ambicije i ogorčenje zbog gubitka tržišta, statusa i nadmoći gura Washington u ponor u kojem sve stavlja na kocku u konfrontaciji s Kinom. U Washingtonu uvijek postoje dvije struje s potpuno različitim gledištima. Jedni su ekonomski realisti, svjesni da su SAD i previše ovisne o kreditima i financijskim prihodima iz inozemstva. Oni znaju da se ne mogu uključiti u nove vojne intervencije u Aziji, naročito nakon katastrofalnih posljedica ratova na Bliskom istoku. U ovim okolnostima čak ni ratovi protiv Irana i dobro naoružane Venezuele ne dolaze u obzir.

Trenutna američka politika je nejasna, iako bi stalne promjene u Trumpovoj upravi mogle biti odraz unutarnjih neslaganja između neokonzervativaca i imperijalista i branitelja isključivo gospodarskih interesa. Zagovaratelji tržišne politike tvrde kako se besmisleno suprotstavljati Kini, kada je dokazano da je gospodarska međuovisnost dviju sila daleko veća od svih prijepora. Te sukobljene perspektive se daju iščitati i iz izmjenično ratoborne i pomirljive retorike čelnika Bijele kuće, ne samo o „kineskom pitanju“, već općenito o odnosima sa svim „rivalima“ u svijetu.

Drugo područje od velikog značaja za SAD je Perzijski zaljev, isključivo zbog Izraela i Saudijske Arabije. Tamo je za američkog „neprijatelja“ proglašen Iran i njemu odane naoružane skupine na Bliskom istoku.

Nakon što je prošao kroz skupe i katastrofalne ratove u Iraku i Afganistanu, te potpuno svjestan da su američke obavještajne agencije podbacile kada nisu pronašle dokaze o iranskom nuklearnom programu, Obamina administracija je na kraju postigla sporazum s Iranom.

No, već tada su američki stratezi bili u potrazi kako bi sklapanjem ugovora oslabili iranske obrambene sposobnosti, prije svega u balističkom programu, te potkopali iransku podršku šiitskim skupinama na Bliskom istoku. Pokušalo se izolirati i predsjednika Bashara Al-Assada u Siriji i olakšati dugogodišnju američku prisutnost u Afganistanu.

Tada se računalo da bi sporazum SAD-a i Irana i ukidanje teških ekonomskih sankcija omogućio američkim naftnim tvrtkama povratak na iranska naftna polja.

Međutim, sklopljeni sporazum je bio kratkog vijeka i Trump ga je raskinuo, što je obećao da će učiniti u predizbornoj kampanji. Ukratko, Izrael je preuzeo izravnu ulogu u postavljanju uvjeta koje će SAD potraživati od Irana.

Saudijska Arabija je odmah rekla da se osjeća ugroženom sporazumom SAD-a i Irana i nastojala je utjecati na američku politiku unosnim ugovorima za ugovorima kupnju oružja. Osim toga, Rijad je dopustio gradnju američkih vojnih baza na svom teritoriju i održava bliske veze s investicijskim kućama na Wall Streetu. Stoga je u raskidu nuklearnog sporazuma svoju ulogu odigrala i vehabijska monarhija, koja je obećala Trumpu da će razmotriti kupnju 110 milijardi vrijednog američkog oružja. Ovo još nije finaliziran ugovor, već takozvani „memorandum o razumijevanju“ s kojim Rijad ima utjecaj na donošenje odluka u Washingtonu.

Imamo i sukob na relaciji EU-Rusija oko pitanju Ukrajine, iako je to interes Sjedinjenih Država, a ne Europe. Ako Ukrajina ikada i uđe u EU, postat će samo još jedna u nizu država pod diktatom bankara i birokrata u Bruxellesu. SAD su prvenstveno htjele Ukrajinu u NATO paktu, kao dio svoje politike okruživanja Rusije, ali su ujedinjenje Krima s Ruskom Federacijom i ustanak u Donbasu razbili iluzije o Ukrajini u Sjevernoatlantskom savezu.

Libija, Mali, Centralnoafrička Republika i ostale zemlje su od sekundarnog interesa za SAD. Washington ih ostavlja Europskoj uniji, osobito Francuskoj i Velikoj Britaniji i saveznicima, da tamo vode svoje vojne operacije, sami ili preko opunomoćenika. SAD su „umorne od intervencija“ i trpe žestoki pritisak domaće javnosti, ali Trump ima vrlo malo manevarskog prostora da se izvuče iz postojećih ratova. U tu se situaciju doveo isključivo zbog podaničkog odnosa prema cionističkom lobiju i političarima u Izraelu.

Iako je bilo kakva intervencija u Siriji doživjela još veće protivljenje javnosti od prethodnih, Trump je ipak bombardirao arapsku zemlju, što je pravdao navodnim „kemijskim napadom Assadovog režima na male bebe u Khan Shaykunu“. Protiv tog napada su bili gotovo svi, od javnosti do Kongresa, osim, naravno, izraelskog i saudijskog lobija.

Čak i tamo gdje ima značajne imperijalne interese, Washington se sve više oslanja na lokalne moćnike koji djeluju u njegovo ime. Tako se može pohvaliti da ne sudjeluje u ratovima i sukobima, iako bez američke podrške ne bi bilo ni rata u Jemenu, umirili bi se Venezuela, Pakistan, Afganistan i sve zemlje u kojima se podržavaju podanički režimi i naoružani opunomoćenici.

Amerika ih pomaže slanjem specijalnih postrojbi u tajnim operacijama ili slanjem dronova u ubojite misije diljem svijeta. U Afganistanu se kombiniraju akcije specijalnih postrojbi, NATO pakta i domaćih snaga. U Latinskoj Americi se provode institucionalni državni udari,  namještaju izbori ili se odaberu oporbeni akteri za neustavno preuzimanje vlasti, kao što je slučaj u Venezueli.

U ovom trenutku se sa sigurnošću može reći da su graditelji američkog imperijalnog carstva za vladavine Obame ušli u čak više vojnih intervencija nego njegov prethodnik George W. Bush, koji je, kako se čini, pažljivije birao prioritete za intervencije.

Washington se sve više oslanjao na svoje europske saveznike, naročito Francusku. Tu je i pomak u prioritetima prema Dalekom istoku, posebno u zemljama koje graniče s Kinom, što je dio američke strategije ograničavanja kineskog gospodarskog rasta, ali u tome neće imati puno uspjeha. Američki prodor na azijsko tržište je ponovo kombinacija trgovinskog rata i vojnog okruženja.

Kontrola Perzijskog zaljeva i potkopavanje Irana su i dalje visoko na listi američkih prioriteta. No, poučeni iskustvom Busha mlađeg i katastrofalnom okupacijom Iraka, Washington sve manje želi vojne sukobe s Teheranom i vjeruje da će Teheran popustiti pod pritiskom sankcija.

Strateška slabost američkog carstva trenutno leži u nedostatku potpore domaćeg stanovništva, koje zbog avantura sve više trpi pad životnog standarda.

Imperijalistička Amerika je na prekretnici. Po prvi put u povijesti su Sjedinjene Američke Države, svjetska velesila, usamljene i sve praznije državne blagajne. Hoće li Donald Trump ispuniti barem dio svojih predizbornih obećanja i „Ameriku opet učiniti sjajnom“, ali ne na štetu drugih nacija, teško je reći. Gotovo cijeli prvi mandat je utrošen na vođenje starih ratova i otvaranje novih, iako se vode drugim sredstvima. Reći da trgovinski rat protiv Kine nije rat ili da sankcije i embargo nametnuti Iranu i Venezueli također nisu rat, iako zbog manjka nekih lijekova odnose ljudske živote jednako kao i projektili, također je pogrešno. Američki predsjednik ima još vremena popraviti stvari, posebno sada kada se riješio Johna Boltona, ali budimo iskreni. SAD ovu politiku, bez obzira na uprave, republikanske ili demokratske, vode od kada su se etablirale kao svjetska supersila. Stoga, očekivati promjene u vanjskoj politici od ove administracije je iluzija. Dao Bog da je ovo pogrešna procjena, iako sumnjam.