“Nürnberg 2” protiv komunista kao ključni korak u rehabilitaciji nacizma

Ideja o nekakvom međunarodnom sudu koji bi sudio komunizmu nije nova, ali su je sada aktualizirale baltičke države, koje svoju praksu pokušavaju podići na međunarodnu razinu. Što bi u praksi značio takav sud? Je li on s pravne točke gledišta uopće moguć? I što pokušavaju sakriti baltičke zemlje koje lobiraju za tu ideju?

Prvo, pođimo od nedavnih događaja kada se u Rigi maršu veterana nacističkih postrojbi Waffen SS pridružilo 3000 građana glavnog grada Latvije, što nije nimalo bezazleno.

Iako naizgled besmislena rasprava, ipak je mađarski parlament prije dva dana počeo raspravljati o zakonu koji bi od iduće godine, čak i za komercijalnu uporabu, kao kazneno djelo definirao korištenje simbola kao što su svastika, strelasti križ, srp i čekić i crvena zvijezda petokraka.

Tvrtke koje koriste ove simbole bi mogle biti kažnjena i do 7 milijuna dolara, a uposlenici zatvorskom kaznom.

Mađarski parlament tvrdi kako ima “moralnu obvezu” da zabrani komercijalno korištenje ” simbola tiranije”. Stručnjaci kažu da će, ako bude donesen, zakon prisiliti Heineken da biti promijeniti svoj logo, koji ima crvenu zvijezdu petokraku, koju koristi od druge polovice 19. stoljeća, a mijenja boju u crvenu 1930.

Crvene zvijezde su također u logotipu američkog lanca robnih kuća Macy i talijanske mineralne vode San Pellegrino.

Prema Reutersu, glasnogovornik mađarske vlade Zoltan Kovacs je izjavio da bi na temelju novog zakona Heineken pivo sa svojim trenutnim logo moglo biti zabranjeno.

No, u usporedbi s paradama i bakljadama starih nacista i njihovog podmlatka u baltičkim zemljama, mađarski slučaj doslovno izaziva podsmijeh. Uz sve to, baltičke zemlje već dugi niz godina razmišljaju kako organizirati nekakav “Nürnberg 2”, na kojem bi se zločini počinjeni tijekom sovjetskog realnog socijalizma izjednačili sa zločinima njemačkog nacizma, budući da za razliku od ovih drugih nije dobili odgovarajuću kaznu na međunarodnoj razini.

Tako bi se baltičke države na sudu pojavile u svojstvu “oštećenika“.

Prvi konkretni prijedlozi za osnivanje “antikomunističkog suda” su u javnost izašli 2015. godine, tijekom konferencije održane u okviru estonskog “Muzeja okupacije“, uz sudjelovanje gostiju iz Latvije, Litve, Poljske, Češke, Slovačke, Mađarske i Gruzije. Tada je profesor litavskog Instituta za međunarodno pravo i pravo na Sveučilištu Europske unije Justinas Žilinskas rekao da bi “uspostavljanje međunarodnog suda za istragu zločina komunizma bio simboličan čin u smislu konsolidacije povijesnog pamćenja”.

Međutim, prema profesoru, “malo je vjerojatno da bi takav sud pomogao da se stvarno privedu pravdi oni koji su provodili komunističku represiju, jer takvih osoba, barem u Litvi, više gotovo da nema među živima”.

Sada je to pitanje je preselio na razinu ministarstava pravosuđa Litve i Latvije, koji su od estonskih kolega dobili prijedlog za početak konzultacija o uspostavi “Međunarodnog suda za istragu zločina komunizma”.

Nema sumnje da će se inicijativi pridružiti i neke zemlje regije, te druge s područja bivšeg Sovjetskog Saveza i Varšavskog ugovora.

Povjesničar Vladimir Simindej, rodom iz Rige i voditelj znanstvenih programa od fonda “Povijesnog pamćenja”, smatra da će Latvija, Litva i Estonija u nekoj mjeri iskoristiti antirusku histeriju i pokušati nametnuti svoje političke i povijesne tvrdnje.

“Djelovanje pravosuđa u baltičkim državama je potrebno da izmisle nešto čime bi se osudila njihova zajednička povijest s Rusijom, što je ozbiljna stvar. Nemojmo zaboraviti da je u baltičkim zemljama uvijek moguće da mobilizirati političke snage koje koriste rusofobiju i antikomunističku retoriku”, rekao je Povjesničar Vladimir Simindej.

S druge strane, doktor političkih znanosti i izvanredni profesor sa Sveučilišta u St. Petersburgu, Natalija Eremin, podsjeća da su upravo međunarodni sudovi postavili pravila za vođenje vojnih operacija.

“Ovdje vidimo da su inicijatori opet s europske periferije, čije mišljenje Europska unija ne uzima posebno u obzir. U zemljama, pokretačima ovog suda, nije bilo rata u Sovjetskom Savezu, koji utjelovljuje komunistički sustav. Osim toga, kako baltičke zemlje mogu tražiti status “oštećenika”, ako tamo nije bilo vojnih akcija i osnovane su na teritoriju neprijatelja. U tim zemljama se toliko pažnje posvećuje drugim vojnim jedinicama i legionarima postrojbi Waffen SS, koji su se borile protiv sovjetske vojske, očito u pokušaju da se dokaže da se radilo o pravednom ratu. Naravno, Estonija, Latvija i Litva su sebi dali zadaću dokazivanja da su se bavili pravednim ratom i ovo vide kao šansu da obrane svoju navodnu nevinost od komunističke ideologije, iako su mnogi baltički političari potekli izravno iz redova Komunističke partije. Uzmite, na primjer, predsjednicu Litve, Daliju Grybauskaite, koja je bila visoka komunistička dužnosnica i preživjela “čistku”. U tom smislu, zahtjev za uspostavu međunarodnog suda je politički čin, povezan s izgradnjom etnonacionalnih država u Baltiku. Oni vjeruju da se presudu nitko neće usuditi osporiti”, rekla je Natalija Eremin.

Prema njezinim riječima, pitanja priznavanja statusa “oštećenika” i osude komunizma su usko povezana.

“Ove teme za cilj imaju razvoj etnocentričnih država, ali su i ekonomski instrument pritiska na Rusiju. Imajte na umu da se na uspostavu suda poziva i kako bi se tražile naknade za bol i patnju zbog prisilnog rada u Sovjetskom Savezu. Baltički narodi još uvijek računaju da mogu dobiti naknadu od nasljednika Sovjetskog Saveza, to jest, Rusije. Istovremeno, njih uopće ne zanimaju patnje i gubici, te prisilni rad brojnih članova ruskog i drugih naroda. Osim toga, Estonija, Latvija i Litva su već osudili Rusiju za širenje komunizma i “štetu” u baltičkim zemljama”, upozorava Natalija Eremin.

“Vilnius, Riga i Tallinn su već uspostavili Dan sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, PACE rezolucija je osudila totalitarni komunistički režim, donesena je Rezolucija Parlamentarne skupštine OESS-a o ponovnom ujedinjenju podijeljene Europe, i uz sve te deklaracija, usvojene i u zemljama istočne Europe, oni osuđuju komunizam i još uvijek raspravljaju o ideji uspostave međunarodnog suda”, nastavlja Natalija Eremin.

Međutim, ako bude osuđen komunizam, iako su komunisti bili glavni povijesni protivnici i stvarni neprijatelji nacizma i fašizma, automatski će dovesti u istu poziciju kao i nacisti.

“Komunizam i nacizam su u mnogim rezolucijama i deklaracijama izjednačeni, iako je riječ o dva različita fenomena. Nacizma je prije svega ideja ultranacionalizma i agresivnog nacionalizma, dok je komunizam, naprotiv, bio ideja internacionalizma. Postoji ozbiljna opasnost ako se povuče paralela između ova dva režima. A, po mom mišljenju, ne postoji bolji način da se komunizam u potpunosti diskreditira nego putem međunarodnog kaznenog postupka na posebnom tribunalu”, zaključuje stručnjakinja.

Poznati estonski ustavno-pravni stručnjak Sergej Seredenko podsjeća Rezoluciju PACE Br. 1481 od 25. siječnja 2006. godine o “Potrebi za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih režima”.

Ova rezolucija navodi da su “sve totalitarne komunističke režime koji su vladali u XX stoljeću u zemljama srednje i istočne Europe, a na vlasti su u još nekoliko zemalja svijeta, karakterizirala masovna kršenja ljudskih prava, uključujući i individualna i kolektivna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanje, deportacije i pogubljenja, mučenja, prisilni rad i drugi oblici masovnog fizičkog terora, progoni na etničkoj ili vjerskoj osnovi, povrede slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode tiska i nedostatak političkog pluralizma”.

Međutim, prema riječima Sergeja Seredenka, sve od navedenog je samo djelomično bilo prisutno u komunističkoj ideologiji.

“Na primjer, komunistička ideologija je duboko internacionalistička i ne prihvaća progon na etničkoj osnovi. Takve optužbe se mogu prije svega pripisati nacionalističkim ideologijama. Nacionalistička i fašistička ideologija je uspostavila režim rasne diskriminacije, a komunistička ideologija režim društvene i klasne diskriminacije, što vidimo i izrazima “klasna borba” i “diktaturi proletarijata”. Karakteristično je da se u ovoj rezoluciji nije opisala specifična vrsta komunističkog terorizma, kao “crveni teror“. Onda imamo Deklaraciju iz Ženeve o terorizmu iz 1987. godine, koja spominje “državni terorizam“, ali se suzdržala vezati ovaj fenomen za bilo koju ideologiju”, kaže Seredenko.

Podsjetio da su mađarski komunisti od Europskog suda za ljudska prava tražili ukidanje zabrane nošenja crvene zvijezde u njihovoj zemlji. On je također istaknuo važnu činjenicu da, za razliku od nacista, komunizam nije bio poražen u ratu, nego je iz njega izašao dobrovoljno i kao pobjednik.

Istovremeno, teoriju znanstvenog socijalizma još nitko nije demantirao, a mnogi istraživači i javni djelatnici dalje svoja istraživanja temeljiti na marksističkim idejama.

Uglavnom, trenutna ideja o međunarodnom tribunalu je osobna inicijativa čelnika Ministarstva pravosuđa Estonije Urmasa Reinsalua.

“Tijekom posljednjih dvadeset i pet godina estonska desnica nema novih ideja. Prije osamnaest mjeseci su on i njegovi kolege, ministri pravosuđa Litve i Latvije, potpisali pakt da će raditi zajedno kako bi od Rusija tražili naknadu za “štetu”. Ovi ljudi imaju dvije fiks ideje – suditi komunizmu i dobiti naknadu od Rusije. Međutim, Taavi Rõivas, bivši premijer Estonije, rekao je da neće tražiti novac od Moskve”, sjetio se Sergej Seredenko.

“U principu, sva ova retorika o sudovima i naknade je isključivo način za osvojiti glasove. Iskreno sumnjam da će se poduzeti bilo kakvi praktički koraci u ovom smislu”, zaključio je Seredenko.