O čemu se zaista radilo kod Covida-19? Pokretanje globalne dužničke krize od više bilijuna dolara. “Jačanje imperijalističke strategije”?

Covid, kapitalizam, Friedrich Engels i Boris Johnson
“I tako sve više i više postaje očigledna velika središnja činjenica da uzrok jadnog stanja radničke klase treba tražiti, ne u ovim manjim pritužbama, već u samom kapitalističkom sustavu.” Friedrich Engels, Stanje radničke klase u Engleskoj (1845.)

MMF i Svjetska banka desetljećima su gurali politiku zasnovanu na smanjenju javnih usluga, povećanju poreza koje plaćaju najsiromašniji i potezima za potkopavanje radničkih prava i zaštite. MMF-ova politika ”strukturalne prilagodbe” dovela je do toga da 52 % Afrikanaca nema pristup zdravstvenoj skrbi, a 83 % nema sigurnosne mreže na koje bi se mogli osloniti ako izgube posao ili se razbole. Čak je i MMF pokazao da neoliberalne politike potiču siromaštvo i nejednakost.

Godine 2021. Oxfamova revizija MMF-ovih zajmova u vezi s COVIDOM-19 pokazala je da su 33 afričke zemlje bile potaknute na provođenje politika štednje. Najsiromašnije zemlje svijeta trebale bi 2022. platiti 43 milijarde dolara duga, što bi inače moglo pokriti troškove uvoza hrane.

Oxfam i Development Finance International (DFI) također su otkrili da će se 43 od 55 država članica Afričke unije suočiti s rezovima javnih rashoda u ukupnom iznosu od 183 milijarde dolara u sljedećih pet godina.

Prema profesoru Michelu Chossudovskog iz Centra za istraživanje globalizacije, zatvaranje svjetskog gospodarstva (11. ožujka 2020. zaključavanje nametnuto u više od 190 zemalja) pokrenulo je proces globalnog zaduživanja bez presedana. Vlade su sada pod kontrolom globalnih vjerovnika u eri nakon COVID-a.

Ono što vidimo je de facto privatizacija države dok vlade kapituliraju pred potrebama zapadnih financijskih institucija. Štoviše, ti su dugovi većinom denominirani u dolarima, što pomaže jačanju američkog dolara i utjecaja SAD-a na zemlje.

Postavlja se pitanje: o čemu je zapravo bio COVID?

Milijuni postavljaju to pitanje otkako su početkom 2020. započele blokade i ograničenja. Ako se doista radilo o javnom zdravstvu, zašto zatvoriti većinu zdravstvenih usluga i globalno gospodarstvo znajući dobro kakve bi to bile goleme implikacije na zdravlje, gospodarstvo i dug? Zašto pokrenuti propagandnu kampanju u vojnom stilu kako bi cenzurirali svjetski poznate znanstvenike i terorizirali čitavo stanovništvo te upotrijebili svu snagu i brutalnost policije kako bi osigurali poštovanje propisa?

Ove radnje bile su potpuno nerazmjerne bilo kakvom riziku koji je predstavljao javno zdravlje, posebno kada se uzme u obzir način na koji su definicije i podaci o ”smrti od COVID-a” često masirani i kako su PCR testovi zloupotrebljavani kako bi se stanovništvo zastrašilo na pokornost.

Profesor Fabio Vighi sa Sveučilišta u Cardiffu implicira da smo trebali biti sumnjičavi od početka kada su obično “beskrupulozne vladajuće elite” zamrznule globalnu ekonomiju pred patogenom koji cilja gotovo isključivo na neproduktivne (starije od 80 godina).

COVID je bila kriza kapitalizma koja se maskirala kao hitno stanje u javnom zdravstvu.

Kapitalizam

Kapitalizam se treba nastaviti širiti na ili stvarati nova tržišta kako bi se osigurala akumulacija kapitala kako bi se neutralizirala tendencija pada opće stope profita. Kapitalist treba akumulirati kapital (bogatstvo) kako bi ga mogao ponovno uložiti i ostvariti daljnju dobit. Vršeći pritisak na plaće radnika prema dolje, kapitalist izvlači dovoljan višak vrijednosti da to može učiniti. Ali kada kapitalist ne može dovoljno reinvestirati (zbog pada potražnje za robom, nedostatka mogućnosti ulaganja i tržišta, itd.), bogatstvo (kapital) se akumulira, devalvira i sustav ulazi u krizu. Da bi se izbjegla kriza, kapitalizam zahtijeva stalni rast, tržišta i dovoljnu potražnju.

Prema piscu Tedu Reeseu, kapitalistička stopa profita je pala s procijenjenih 43 % u 1870-ima na 17 % u 2000-ima. Iako su plaće i korporativni porezi smanjeni, eksploatabilnost rada bila je sve nedostatnija za zadovoljavanje zahtjeva akumulacije kapitala.

Do kraja 2019. mnoge tvrtke nisu mogle ostvariti dovoljnu dobit. Prevladavali su pad prometa, ograničeni novčani tokovi i bilance s visokom zaduženošću.

Ekonomski rast je slabio uoči masivnog kraha burze u veljači 2020., zbog čega su bilijuni više upumpani u sustav pod krinkom “olakšice od COVID-a”.

Da bi se kriza spriječila do tada, primjenjivale su se razne taktike. Kreditna tržišta su proširena, a osobni dug povećan kako bi se održala potražnja potrošača dok su plaće radnika bile smanjene. Dogodila se financijska deregulacija i špekulativnom kapitalu dopušteno je iskorištavanje novih područja i mogućnosti ulaganja. U isto vrijeme, otkup dionica, ekonomija studentskog duga, kvantitativno popuštanje i golemi paketi spašavanja i subvencije te ekspanzija militarizma pomogli su održavanju gospodarskog rasta.

Došlo je i do jačanja imperijalističke strategije, prema kojoj su domaći sustavi proizvodnje u inozemstvu istisnuti globalnim korporacijama i državama pod pritiskom da se povuku iz područja ekonomske aktivnosti, ostavljajući transnacionalnim igračima priliku zauzimanja otvorenog prostora.

Iako su te strategije proizvele spekulativne balone i dovele do precjenjivanja imovine te povećale osobni i državni dug, pomogle su da se nastavi s osiguravanjem održive dobiti i povrata ulaganja.

Ali 2019. godine bivši guverner Banke Engleske Mervyn King upozorio je da svijet mjesečari prema novoj gospodarskoj i financijskoj krizi koja će imati razorne posljedice. Ustvrdio je da je globalno gospodarstvo zapelo u zamci niskog rasta i da je oporavak od krize 2008. bio slabiji od onog nakon Velike depresije.

King je zaključio da je vrijeme da Savezne rezerve i druge središnje banke započnu razgovore iza zatvorenih vrata s političarima.

To je upravo ono što se dogodilo kada su se ključni igrači, uključujući BlackRock, najmoćniji investicijski fond na svijetu, okupili kako bi razradili strategiju za budućnost. To se dogodilo uoči COVID-a.

Osim produbljivanja ovisnosti siromašnijih zemalja o zapadnom kapitalu, Fabio Vighi kaže da su blokade i globalna obustava ekonomskih transakcija omogućili američkoj Saveznoj riznici da preplavi bolesna financijska tržišta (pod krinkom COVID-a) svježe tiskanim novcem, dok je zatvorila realnu ekonomiju kako bi se izbjegla hiperinflacija. Zatvaranja su obustavila poslovne transakcije, što je iscrpilo potražnju za kreditima i zaustavilo zarazu.

COVID je osigurao pokriće za više trilijuna dolara vrijedno spašavanje kapitalističke ekonomije koja je bila u kolapsu prije COVID-a. Unatoč desetljeću ili više ”kvantitativnog popuštanja”, ovo novo spašavanje došlo je u obliku trilijuna dolara koje je američka Riznica upumpala na financijska tržišta (u mjesecima prije ožujka 2020.) i naknadne ”olakšice u vezi s COVID-om”.

MMF, Svjetska banka i globalni čelnici vrlo su dobro znali kakav bi učinak na siromašne u svijetu imao zatvaranje svjetske ekonomije kroz blokade povezane s COVID-om.

Ipak, oni su to sankcionirali i sada postoji izgled da će više od četvrt milijarde ljudi širom svijeta pasti u ekstremne razine siromaštva samo 2022. godine. U travnju 2020. Wall Street Journal izjavio je da su se MMF i Svjetska banka suočili s poplavom zahtjeva za pomoć od mnoštva siromašnijih zemalja koje traže pomoć i zajmove od financijskih institucija s 1,2 trilijuna dolara za posuđivanje.

Osim što je pomoglo ponovnom pokretanju financijskog sustava, zatvaranje globalne ekonomije namjerno je produbilo ovisnost siromašnijih zemalja o zapadnim globalnim konglomeratima i financijskim interesima. Zatvaranja su također pomogla ubrzati restrukturiranje kapitalizma koje uključuje manja poduzeća koja su dovedena do bankrota ili otkupljena od strane monopola i globalnih lanaca, čime je osigurana kontinuirana održiva dobit za Big Tech, divove digitalnog plaćanja i globalne internetske korporacije poput Mete i Amazona te iskorjenjivanje milijuna radnih mjesta.

Iako se učinci sukoba u Ukrajini ne mogu odbaciti, s globalnom ekonomijom koja je sada ponovno otvorena, inflacija raste i uzrokuje krizu ”troškova života”. S gospodarstvom opterećenim dugovima, postoji ograničen prostor za povećanje kamatnih stopa za kontrolu inflacije.

Ali ova kriza nije neizbježna: trenutna inflacija nije izazvana samo likvidnošću ubrizganom u financijski sustav, već je također potaknuta špekulacijama na tržištima prehrambenih proizvoda i korporativnom pohlepom dok energetske i prehrambene korporacije nastavljaju grabiti ogromne profite na račun običnih narod.

Otpor

Međutim, otpor je plodan. Osim brojnih skupova protiv ograničenja/za slobodu tijekom COVID-a, sada vidimo oštriji sindikalizam koji dolazi u prvi plan, barem u Britaniji, predvođen medijski pametnim čelnicima poput Micka Lyncha, glavnog tajnika Nacionalnog sindikata Željeznički, pomorski i transportni radnici (RMT), koji znaju kako privući javnost i iskoristiti široko rasprostranjeno negodovanje zbog skokovitog rasta troškova života.

Učitelji, zdravstveni djelatnici i drugi mogli bi slijediti RMT u štrajku.

Lynch kaže da se milijuni ljudi u Britaniji suočavaju s nižim životnim standardom i oduzimanjem profesionalnih mirovina.

On dodaje: “COVID je bio dimna zavjesa za bogate i moćne u ovoj zemlji da smanje plaće koliko god mogu.” Baš kao što je desetljeće nametnute ‘štednje’ iskorišteno za postizanje sličnih rezultata uoči COVID-a. Sindikalni pokret sada bi trebao preuzeti vodeću ulogu u odupiranju napadu na životni standard i daljnjim pokušajima da se smanji državna socijalna skrb i privatizira ono što je preostalo.

Strategija potpunog ukidanja i privatizacije zdravstvenih i socijalnih usluga čini se sve vjerojatnijom s obzirom na potrebu obuzdavanja javnog duga (povezanog s COVID-om) i trend prema umjetnoj inteligenciji, automatizaciji radnog mjesta i nezaposlenosti.

To je stvarno zabrinjavajuće jer, sljedeći logiku kapitalizma, rad je uvjet za postojanje radničke klase. Dakle, ako se masovna radna snaga više ne smatra potrebnom, nema potrebe za masovnim obrazovanjem, socijalnom i zdravstvenom skrbi i sustavima koji su tradicionalno služili za reprodukciju i održavanje radne snage koju je zahtijevala kapitalistička ekonomska aktivnost.

Godine 2019. Philip Alston, izvjestitelj UN-a za ekstremno siromaštvo, optužio je ministre britanske vlade za „sustavno siromašenje značajnog dijela britanskog stanovništva“ u desetljeću nakon financijskog sloma 2008.

Alston je izjavio:

“Kao što je Thomas Hobbes davno primijetio, takav pristup osuđuje najmanje imućne na živote koji su ‘usamljeni, siromašni, gadni, brutalni i kratki’. Dok britanski društveni ugovor polako nestaje, Hobbesova predviđanja riskiraju postati nova stvarnost.”

Nakon COVID-a, Alstonove riječi imaju još veću težinu.

Kako se ovaj članak bliži kraju, objavljuju se vijesti da je Boris Johnson podnio ostavku na mjesto premijera. Izvanredan premijer premda samo zbog svog kriminala, nedostatka moralnih temelja i dvostrukih standarda, koji se također primjenjuju na mnoge njegove prijatelje u vladi.

Imajući ovo na umu, završimo gdje smo započeli.

“Nikada nisam vidio klasu tako duboko demoraliziranu, tako neizlječivo obezvrijeđenu sebičnošću, tako nagrizenu iznutra, tako nesposobnu za napredak, kao što je engleska buržoazija. Jer ništa ne postoji na ovom svijetu, osim radi novca, koji sam nije isključen. Ne poznaje blaženstva osim brzog dobitka, nema boli osim gubitka zlata.

U prisustvu ove pohlepe i požude za dobitkom, nije moguće da ni jedan ljudski osjećaj ili mišljenje ostane neokaljano.” (Friedrich Engels, Stanje radničke klase u Engleskoj (1845.), str.275.)