Obrnuti proces u Latinskoj Americi – Vraćaju se odbačene suverenističke stranke i lideri

U Ekvadoru je i dalje izvanredno stanje, a „predsjednik“ Lenin Moreno i „vlada“ zemlju vode sa skrivenog mjesta u lučkom gradu Guayaquil. U prosvjedima je do sada ubijeno pet ljudi, ali se nemiri ne smiruju, dok političari okreću leđa predsjedniku i njegovom paketu mjera koje je nadmetnuo MMF u zamjenu za kredit za izlazak iz krize. Podsjetimo Moreno je takoreći na prijevaru došao na mjesto bivšeg predsjednika Rafaela Corree s obećanjima da će nastaviti njegovu „Građansku revoluciju“, da bi po dolasku u predsjednički ured odmah počeo jačati veze s Washingtonom i provoditi neoliberalne reforme Međunarodnog monetarnog fonda koje su razorile ekonomiju Ekvadora i zemlju uvele u razdoblje teške krize.

Ne baš isti scenarij se dogodio u Argentini, gdje su ljudi, željni promjena, jer se zemlja uvijek može voditi bolje, 2015. glasali za Mauricia Macrija, koji je u uredu od prosinca iste godine. U svom mandatu Macri nije napravio nijednu mjeru koja bi pogodovala stanovništvu i jedino što je činio je bilo da uništi ostavštinu bivše predsjednice Cristine Kirchner, koju je zbog prijateljstva s Chavezom i Castrom optuživao da je „komunista“, iako je njena politika vrlo bliska nacionalističkoj politici argentinskog omiljenog predsjednika Perona.

Nekoliko tjedana uoči predsjedničkih izbora u Argentini, sadašnji stanar Casa Rosade, liberal Mauricio Macri, u velikoj je mjeri zaostaje za izazivačem, peronistom Albertom Fernandezom, koji djeluje u tandemu s bivšom predsjednicom Cristinom Kirchner, koja će mu u slučaju pobjede biti zamjenica.

Predizbori u kolovozu pokazali su svu slabost Macrijevog položaja, što je logično zbog odgovornosti za katastrofalno četverogodišnje razdoblje njegove vladavine.

Macri je pokrenuo zaokret od peronističkog modela, počevši sa zamjenom društvenog i ekonomskog modela s liberalnim sustavom temeljenim na smanjenju javne potrošnje i otvorenosti za strana ulaganja. Macri je ubrzo uništio Argentinu. Prekomjerna ovisnost Buenos Airesa o međunarodnim investitorima, nedostatak odgovarajuće industrijske strukture, iluzija da su porezni štit i ad hoc mjere bili dovoljni za obuzdavanje kapitala, a posebno smrtonosni zagrljaj s Međunarodnim monetarnim fondom bili su jači od Macrijevih sposobnosti da bude predsjednika. To je bilo toliko očigledno da je u kolovozu nadmoćni uspjeh Fernandeza u predizborima, na kojima se mjeri sposobnost mobilizacije biračke baze, stvorio kratki spoj među financijskih tržišta koja su na reforme koje je obećao Macri postavila autopilota.

U Washingtonu su zbog izbora odlučili suspendirati tranšu kredita za rujan od 5,7 milijardi, od ukupno planiranih 57 milijardi dolara. Macri je shvatio da ne može rezati sve javne usluge i provesti sve mjere štednje, jer tako ima minimalne šanse za pobjedu.

Ali njegove godine vladavine su skupo koštale Argentince. Prema podacima ažuriranim u lipnju, 14 milijuna Argentinaca danas živi u siromaštvu, koje je, usput rečeno, predsjednica Cristina Kirchner pokušavala iskorijeniti, a oni koji su ipak živjeli u siromaštvu su barem mogli računati na socijalne usluge.

Uništavanje kupovne moći stanovništva pridonijelo je porastu troškova života i inflacije. Prema podacima Opservatorija argentinskog katoličkog sveučilišta, će krajem godine siromašno biti 40% stanovništva, dok su u posljednjih dvanaest mjeseci njihov broj povećao za tri milijuna ljudi, što je osam posto Argentinaca.

Argentina proizvodi prehrambene sirovine koje bi mogle prehraniti 450 milijuna ljudi, ali neodrživo povećanje troškova života, odsustvo industrije i njezinih primarnih ogranaka u  smislu resursa, što stvara nacionalnu proizvodnju, povećava zaposlenost, plaće i potrošnju, stvorili su probleme u mreži skrbi da polovica djece u zemlji nema zajamčeni obrok.

Ironično je da su regije s najvišim stopama siromaštva regije koje bi imale prostora da ponude zemlji nove mogućnosti rasta, a to je sjever, područja oko Buenos Airesa i patagonske pokrajine Chubut i Santa Cruz.

Kao što ističe list Il Sussidiario ističe, „Patagoniju se dugo naziva “Saudijom” zbog rezervi ne samo ruda i nafte, već i plina i vjetra, čija bi eksploatacija mogla jamčiti struju cijelom latinoameričkom kontinentu.“

„Dok se sjeveru se nalaze nalazišta litija među najvećim na svijetu, što omogućuje proizvodnju ove tvari za globalne potrebe, mi smo u fazi da nemamo budućnosti“, piše argentinski list.

Macri ima sve zasluge za povećanju siromaštva, iako se i peroniste optužuje što nisu predložili nešto što nije bila jednostavna preraspodjela, bolje rečeno u velikoj mjeri pokroviteljstvo. Dakle, iako se brinula o siromašnima, Cristinu Kirchner se optužuje što nije stvorila potpuno novi sustav. Ali po uzoru na koga ili koji bi model morao biti primjenjiv u Argentini  u okruženju ostalih latinoameričkih susjeda.

No, očekivano je da će Alberto Fernandez, unatoč ne baš argumentiranim optužbama na račun njegove mentorice Cristinu Kirchner, računati na glasove zbog katastrofe za koju je odgovoran Macri. Nema čak ni potrebe za nekakvom revolucijom. Argentini je potrebna strategija za inkluzivni rast i politika koja će dati zamah novim ulaganjima i borbi protiv siromaštva u smislu rješavanja problema, ali ne davanjem socijalnih naknada, plaćanjem komunalnih naknada i poklon paketima s hranom. No, to su problemi koji čekaju Alberta Fernandeza, koji je bio premijer pod bivšim predsjednikom Néstorom Kirchnerom i Cristinom Fernández de Kirchner od 2003. do 2008. godine.

Izbori u Argentini će gotovo sigurno označiti početak obrnutog procesa i vraćanja odbačenih suverenističkih stranaka i lidera. Naravno, govorimo o latinoameričkom suverenizmu, koji je u prvom redu antikolonijalni, protivi se neoliberalizmu, a sklon je suradnji s „autokratskim režimima“, bili oni „komunistički“ kao u Kini ili na Kubi, teokratski kao u Iranu ili suradnja s Rusijom, koja je u vrijeme bivše predsjednice bila pouzdan partner Buenos Airesa u raznim područjima.