Od 2006. do 2019. i poraza u Siriji, Iraku, Palestini i Jemenu, Izraelu više nije do rata

Tijekom ljetnog rata 2006. godine, Izrael je uspio uništiti velik broj raketnih zaliha Hezbollaha. U predgrađu glavnog grada Bejruta je razoreno preko 250 zgrada, uglavnom, ali ne isključivo, Hezbollahovih ureda, skladišta i domova oficira. Objekti su sravnjeni s izraelskim preciznim bombama koje su ciljale Hezbollah i mnoge civile u predgrađima Bejruta. Stotine kuća na jugu Libanona bilo je potpuno uništeno. Međutim, Izrael nije bio u stanju ispuniti svoje ciljeve zbog poraza pješadije koja se suočila sa snažnim otporom i nije mogla prodrijeti duboko u unutrašnjost. Štoviše, protutenkovski laserski navođene rakete Kornet i protubrodske rakete Nour, Hezbollaha iznenadili su neprijatelja, što ukazuje na ozbiljan propust izraelske obavještajne službe, potvrđujući snažne borbene sposobnosti Hezbollaha.

Trinaest godina kasnije, neuspjeh američke i izraelske politike u regiji znači da Izrael više ne može razmišljati o izravnom sukobu s Hezbollahom. SAD i Izrael nisu uspjeli postići četiri glavna cilja: svrgnuti vladu Sirije, podijeliti Irak, poraziti Hutije u Jemenu i nametnuti palestinski “dogovor stoljeća”. Uz to, izraelsko-američko odbijanje postojanja bilo kakve palestinske države ojačalo je odlučnost Palestinaca u borbi protiv Izraela.

Izrael je povećao svoju vatrenu moć i vojnu sposobnost, ali je Hezbollah također iz taktičke lokalne organizacije postao strateški akter na Bliskom istoku. Vrhunske borbene sposobnosti skupine poboljšane su novim vojnim hardverom. To je za posljedicu imalo malo vjerojatno izbijanje rata na Bliskom Istoku u skoroj ili srednjoročnoj budućnosti.

Pokušaj SAD-a i njegovih partnera da svrgnu sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada i pretvore zemlju u propalu državu kojom će upravljati grupe ISIL i Al-Qaeda, koji su nadjačali sve ostale pobunjeničke organizacije, prisilili su Hezbollah, Iran i Irak da se vojno uključe u rat u Siriji.

Isti se scenarij ponovio u Iraku kada su SAD gledale kako ISIL postaje jak i da će, prema obavještajnim procjenama, nakon što je zauzeo veliki dio Iraka, prijeći iz Iraka u Siriju. Hezbollah, iračke skupine i iranske snage borile su se u Siriji i Iraku kako bi zaustavili širenje terorizma i spriječili izravnu opasnost za Libanon, Siriju, Irak i Iran.

U Iraku, za razliku od prevladavajuće dezinformacije, ISIL nije zauzeo drugi najveći grad zemlje, Mosul. To je učinila skupina organizacija, zajedno s nekoliko stotina boraca ISIL-a, koji su na kraju ukrali pobjedu drugim sunitskim skupinama. U napadu na Mosul je najveću ulogu igrala armija Naqshabandi, koju je vodio bivši Sadamov general i rođak Izzat Ibrahim Al-Douri.

Sunitske militante, među kojima i ISIL, podržale su i susjedne zemlje, te irački kurdski vođa Masoud Barzani, čije bi je težnje ispunile podjelom Iraka na Kurdistan, „Sunistan“ i „Šiistan“.

Tursko vodstvo htjelo je vratiti Mosul kao dio svog drevnog Osmanskog carstva. Turska je imala koristi od okupacije Mosula i sjevera Iraka od strane skupine poput ISIL-a. Ankara je računala da u bliskoj budućnosti ne bi bilo teško pobijediti takvu organizaciju, kojoj nedostaje teška vojna oprema, zrakoplovstvo, ali prije svega bilo kakvo međunarodno priznanje.

Kurdski vođa Barzani želio je kontrolu nad naftom bogatim Kirkukom i ciljao je na proglašenje samoproglašene države za iračke Kurde, državu koju je kasnije “proglasio”, ali je nije uspio stvoriti, bez obzira na poraz ISIL-a. Doista, Barzani je hvalio ISIL za vrijeme njegove okupacije Mosula kao “sunitsku revoluciju”, ali se nije uspio izboriti s činjenicom da je teroristička skupina također imala za cilj kontrolirati Kurdistan i Kirkuk.

SAD su željele da sjever Iraka bude podijeljen između sunitske i kurdske države. Nikada ne bi dopustile ISIL-u da se proširi izvan Bagdada, kako bi nafta ostala pod američkom kontrolom.

Južni Irak bi preživio kao mali, ali beznadežni šiitski kanton na jugu zemlje, bez obzira na naftno i plinsko bogatstvo, a Irak bi bio eliminiran s karte “iranskih saveznika” i više ne bi bio potencijalna prijetnja Saudijskoj Arabiji i Izraelu.

Popis koristi za SAD i njihove saveznike, nakon što bi se Sirija raspala i pretvorila u sigurna utočišta terorista, bio je vrlo dug. Kao propala država, Sirija bi spriječila Rusiju da preko svog teritorija i Turske naftu isporučuje u Europu. Rusiji bi uskratio pristup toplim mediteranskim vodama i ugasila bi se pomorska baza u Tartusu. Slomila bi se “osovina otpora” koju čine Iran, Sirija i Libanon. Zaustavio bi protok oružja iz Irana prema Hezbollahu u Libanonu i tako bi se spriječilo da se skupina ponovno naoruža i ažurira svoj vojni hardver. To bi izoliralo šiite na jugu Iraka od Sirije.

Tada bi američka koalicija mogla pratiti kretanje džihadističkih takfirističkih skupina iz Sirije u Libanon i držati Hezbollah zauzetim sektaškom borbom koja bi mogla trajati godinama i tako oslabiti neprijatelje Izraela. To bi gurnulo libanonske i sirijske kršćane da se presele u zapadne zemlje i da u budućim desetljećima sektaške borbe napuste Bliski istok.

Teroristi ne bi imali ništa protiv davanja Golana, Izraelu. Uništenje sirijske vojske ostavilo bi Palestince bez ikakve potpore Hezbollaha, Sirije, Irana ili Libanona. Bez straha od sirijskih ili iračkih snaga, uz Hezbollahom koji je zauzet borbama u zemlji i prekinutom opskrbnom linijom oružjem, teroristi bi bili laka meta i izgovor za rat sa Saudijskom Arabijom na svojoj strani. Izrael bi mogao proširiti svoj teritorij na štetu Palestinaca i susjednih zemalja, a nijedna država ili sila mu ne bi mogle stati na put.

Ali ti su planovi propali. Hezbollah se preselio u Irak i Siriju kako bi se borio protiv ISIL-a i Al-Qaede. Uspio je osigurati Libanon porazom Al-Qaede i ISIL-a u Arsalu i uz libanonsko-sirijsku granicu. Osigurao je kopneni i zračni prolaz od Sirije do Libanona za opskrbu oružjem i obnovu arsenala. Stekao je ogromne urbane, gerilske i klasične borbene vještine i uvježbao se u stvarnim scenarijima borbe u kojima je djelovao sam, sa sirijskom vojskom, s Rusima i Sirijcima, koristeći klasične borbene vještine, zajedno sa zračnom i topničkom potporom. Hezbollah, koji se nekada  borio protiv Izraela unutar područja manjeg od 1500 kvadratnih kilometara na jugu Libanona, sada se u Siriji borio na preko 80 000 kvadratnih kilometara teritorija.

Ali to nije sve. Tijekom rata nametnutog Siriji, Hezbollah je izumio i koristio raketu „Burkan“ s tonom eksploziva. Prošao je intenzivne tečajeve za upotrebu svojih bespilotnih letjelica, koristio je precizne rakete, proizveo je tisuće pripadnika visoko obučenih specijalnih snaga i borio se protiv neprijatelja, odnosno Al-Qaede, koji je mnogo motiviraniji da se bori do smrti od bilo kojeg Izraelca iz jedinica specijalnih snaga.

Nadalje, Hezbollah je postavio svoje precizne rakete dugog dometa na dobro zaštićenim libanonsko-sirijskim granicama, kako bi za libanonske gradove i sela ublažio posljedice svakog budućeg rata.

Neuspjeh svrgavanja Assadove vlade zacementirao je položaj Hezbollaha i Irana u Siriji na razinu pune suradnje s državom, razinu koja nikad nije viđena u prošlosti. Iran je ekonomski podržao sirijsku vladu i vojno je štitio iranske, ali i libanonske, iračke i ruske intervencije.

Danas američke snage zauzimaju teritorij s većinom sirijskih naftnih resursa na sjeveroistoku zemlje, a Sirija je pod teškim ekonomskim sankcijama. Samo Iran daje veliku podršku sirijskom gospodarstvu, kako bi spriječio da se ono uruši zbog nestašica nafte, gradi farmaceutske i druge industrije za podršku lokalnom gospodarstvu i ispunjavanje nekih osnovnih potreba.

Američko-izraelska politika pritiska na vladu Damaska samo jača veze Irana, Hezbollaha i Sirije, posebice jer su SAD spriječile arapske i zaljevske države da se vrate u Damask da ponovo otvore svoja veleposlanstva, a Iranu je ostavljen otvoren put i od Rusije, koja zna da će biti ekskluzivno zastupljena u Levantu.

Iran također razvija i raketnu sposobnost Sirije. Trenutne tenzije između Irana i SAD-a dokazale su da se iranski projektili mogu nositi sa superiornom zračnom i pomorskom silom i da su sposobni djelovati gotovo jednako s vrlo malim ulaganjima u usporedbi s cijenama mlaznih zrakoplova i pomorskih fregata.

Doista, rat u Jemenu i iransko-američka kriza pokazali su i kako naoružani bespilotni zrakoplovi i rakete mogu pogoditi daleke ciljeve i ispuniti borbene zadaće.

Upravo je to Hezbollah prebacio u Libanon i duž sirijsko-libanonske granice. 2006. je zapovjedništvo Hezbollaha pogriješilo s izgradnjom strateških skladišta u Siriji. Izraelska zračna superiornost učinila je opskrbu oružjem opasnom, jer je Izrael s neba mogao pogoditi sve što se kreće. Sirijski rat je Hezbollahu osigurao snažnu prisutnost s preciznim raketnim bazama dugog dometa na granicama okupiranog Golana i sada je libanonski pokret u slučaju rata spreman proširiti operativno područje. Stoga nema potrebe da nedržavni akter prebacuje svoje projektile iz Sirije u Libanon.

U posljednjih nekoliko godina je Izrael bombardirao stotine ciljeva u Siriji, uključujući tvornice oružja i konvoje koji su prelazili u Libanon, ali nikada bez prethodnog upozorenja prije napada. Izrael je želio izbjeći ljudske žrtve među oficirima Hezbollaha, potpuno svjestan cijene odmazde.

Bez obzira na opetovane napade, skladišta Hezbollaha su puna, i to prema izraelskoj procjeni. To znači da skupina ima kapacitet svakodnevno ispaljivati tisuće raketa i to tijekom dugog rata. Izrael priznaje svoj neuspjeh u ograničavanju zaliha i mogućnosti grupe u smislu naoružanja.

Lekcije su naučene iz ratova u Iraku, Siriji i Jemenu. Iz američko-iranskog sukoba u Zaljevu izvlači se više vojnih pouka. Rakete niske cijene usmjerene prema naftnim platformama, lukama, tranzitnim brodovima, zračnim lukama, postrojenjima za električnu energiju, stanicama za pitku vodu i vojnim bazama danas su politički i vojno mnogo učinkovitije od udara na civilne ciljeve. Naoružani dronovi i precizni projektili mogu biti smrtonosni za najnaprednije i vrlo opremljene vojske. Rakete se mogu masovno koristiti za zasićenje izraelskih presretačkih obrambenih raketnih sustava.

Deseci raketa mogu se istovremeno lansirati, nakon čega slijedi lansiranje nekoliko preciznih projektila protiv željenih meta. Sustav presretanja bit će zasićen, ne može oboriti sve dolazne rakete i tako će omogućiti da najmanje 30-40% raketa prođe putanju do željene mete, dovoljno da stvore pravu štetu i smatraju se izmjenom ravnoteže snaga. Takve tehnike zasićenja mogu biti izuzetno učinkovite, što priznaju sve strane.

Novi rat je u osnovi ekonomski. To je rat sankcija i ograničavanja slobodnog kretanja brodova širom svijeta. To je rat tankera i naftnih platformi. To je rat izgladnjivanja, gdje nitko ne može prijetiti neprijatelju povratkom u „kameno doba“, jer je vatrena snaga danas univerzalno dostupna.

Jemen je najbolji primjer. Prijetnja bombardiranjem Dubaija prisilila je Emirate na traženje iranskog posredovanja i sporazuma s Teheranom kako bi se spriječio raketni napad na UAE.

Huti su, unatoč godinama saudijskog bombardiranja Jemena, opet uspjeli bombardirati saudijske zračne luke, vojne baze i naftne stanice u srcu Saudijske Arabije, koristeći krstareće rakete i naoružane bespilotne letjelice.

Gaza je, zajedno s Bejrutom, Damaskom i Bagdadom, opremljena od Teherana s dovoljno raketa da nanese stvarnu štetu Izraelu i američkim snagama raspoređenim na Bliskom istoku. Izrael igra uokolo, ciljajući različite ciljeve taktički, ali bez prave strateške svrhe, samo da Netanyahu bude zauzet korištenjem svojih zrakoplovnih snaga i stekne publicitet u medijima. Ubrzo, kad se Sirija oporavi i Irak jači, izraelsko šetalište morat će prestati.

Hezbollah bi u Libanonu također mogao naći način da uskoro zaduži svoju neregularnu, ali organiziranu vojsku ispaljivanjem protuzračnih raketa na izraelske avione i nametne nova pravila u sukobu. Međutim, prerano je izazivati Izrael u zraku, jer savez „Osovine otpora“ djeluje u skladu s prioritetima, a ova faza iransko-američke krize tek počinje. Kako se kriza razvija, novi stabilizacijski učinak smrtonosne i točne generacije bespilotnih letjelica i prijetnji projektila učinit će otvoreni sukob malo vjerojatnim.

E.J. Magnier