Od Gorbačova do Putina, kakva je Ruska sudbina?

Pretpostavljeni, ali omalovaženi nasljednik velike sovjetske moći, Rusija se sada našla na raskrižju. U potrazi za postsovjetskim identitetom u srcu novog svjetskog poretka i pod vodstvom Vladimira Putina, čini se da se vratila. Međutim, na meti antiruske osvetoljubivosti medija i potkopane zapadnom strateškom nesviješću pod američkim tutorstvom, njezin geopolitički povratak i dalje je pun zamki. Strukturno potaknuta intelektualnom nesposobnošću medija, zavjera dominantne misli optužuje Rusiju za sveopće miješanje – ide toliko daleko da utječe na izborne procese najvećih zapadnih demokracija ili koristi zdravstvenu krizu covid-21 kao polugu svoje diplomacije. Postkomunistička Rusija, percipirana kao apsolutna prijetnja, figura je pramca zla, žrtva iscrpljenja žrtvovana na neoliberalnom oltaru demokracije. Teoretski uništen 1989. godine, hladnoratovski zid zapravo nije svima pao na pamet: Rusija je ponovno postala sistemski neprijatelj. Kako smo došli do toga?

Odgovoran za sovjetsku državu između 1985. i 1991. godine, Mihail Gorbačov bio je veliki pokretač kraja hladnog rata. Isprva je posljednji glavni tajnik CPSU-a izvršio radikalni pomak u sovjetskoj diplomaciji u smjeru približavanja Istok-Zapad, napuštajući logiku sukoba koja se temeljila na tezi o neizbježnosti – ideološkom – ratu između dva bloka. U tu svrhu pokrenuo je jednostrano razoružanje zastrašujuće komunističke moći, poduzeo neočekivano političko zbližavanje s Europom kako bi ga proširili “od Atlantika do Urala”, dopustio spektakularni pad “Berlinskog zida” (1989.) i, konačno, odlučio o jednostranom raspuštanju Varšavskog pakta (1990) – „sovjetskog NATO-a“. Zauzvrat, NATO će na ohol i provokativan način iznevjeriti Gorbačovljevo obećanje da se neće proširiti na bivše saveznike sovjetskog bloka – što je vrhunska uvreda Moskvi. Na kraju, pokušavajući reformirati socijalizam kako bi ga spasio svojom Perestrojka politikom restrukturiranja, Gorbačov je nesvjesno ubrzao kraj SSSR-a u prosincu 1991. – “najveća geopolitička katastrofa dvadesetog stoljeća”, prema Putinu. Neuspjeh modela – i kraj pomalo ludog sna.

Potaknut rukom Washingtona iz 1992. godine, a primijenio ga je neoliberalni premijer Yegor Gaïdar, podređen američkim interesima, prelazak na prisilni pohod na tržište znatno je osiromašio postkomunističku Rusiju, spuštajući je na rang jednostavne regionalne moći, povrijeđene i marginalizirane. Na kraju svoje neoliberalne tranzicije Rusija je zabrinjavajuće skočila unatrag i ponovno je, prema izrazu G. Sokoloffa, postala „siromašna sila“: na temelju kriterija BDP-a, tek će se 2007. godine vratiti njezino gospodarstvo na svoju sovjetsku razinu 1991. Namijenjena sprečavanju bilo kakvog povratka komunizma i zasnovana na ekstremnoj liberalizaciji gospodarstva (povlačenje države, socijalna štednja, divlje privatizacije, sloboda cijena), ova je “šok-terapija” uzrokovala politički katastrofalni ekonomski kaos, na kojem su uspijevale mafijaške elite neoliberalizma. Tri pokazatelja svjedoče o tom padu: prvo, između 1992. i 1998. godine, ruska industrijska proizvodnja pala je za 60 %, a zatim je stopa siromaštva (dohodak ispod nivoa egzistencije) u razdoblju od 1992. do 2000. porasla na gotovo 40 %. I, konačno, očekivano trajanje života muškaraca palo je na 57 godina 1995. U to se vrijeme pojavljuje teza o namjernom američkom djelovanju na slabljenju strukturno shvaćene Rusije, poput njezina komunističkog razdoblja, kao glavne prijetnje. Uznemirujuća inercija.

Daleko od teze o zavjeri, ova negativna percepcija Rusije zapravo odgovara na očite strateške interese, koje je demonstrirao i sublimirao Zbigniew Brezinski, bivši savjetnik za sigurnost američkog predsjednika Jimmyja Cartera. 2018. nova američka nuklearna doktrina potvrdila je ovu neprijateljsku percepciju Rusije ciljajući je kao glavnog potencijalnog protivnika. Prema sada ritualiziranom političkom slijedu i na što ukazuje agresivni govor njegovog glavnog tajnika Jensa Stoltenberga 2021., NATO-ova strateška doktrina trebala bi uskoro potvrditi ovu antirusku inflekciju. Tako se postupno pojavljuju elementi političko-medijske konstrukcije središnjeg i sistemskog neprijatelja kako bi se opravdao pogubni proračun NATO-a pod američkim vodstvom. Na kraju, trenutno pojačanje NATO trupa u blizini ruskih europskih granica, u srcu bivšeg sovjetskog prostora, u Ukrajini, dio je ove geostrateške konfiguracije – prisiljavajući Moskvu da, prema logici preventivnog rebalansa, razvije svoju vojnu prisutnost na njezinoj južnoj periferiji. Na kraju, tko kome prijeti?

Ovaj geopolitički razvoj objašnjava porast osvetoljubivog ruskog nacionalizma protiv Zapada pod američkim vodstvom, na kojem je mladi Vladimir Putin – kojeg je predsjednik Boris Jeljcin u kolovozu 1999. pozvao za premijera, surfao kako bi stabilizirao svoju posrnulu moć. Pokazujući strašnu “učinkovitost” u svojoj političkoj misiji i vojnom upravljanju čečenskom krizom, novi će premijer hvaliti ruski narod. S ove točke gledišta, njegov trijumfalni izbor u ožujku 2000. za predsjednika Ruske Federacije čini se logičnim utoliko što odgovara na potrebu autoritarnog preuzimanja kvazi-mafijaške države u padu i nostalgičnog naroda koji čeka “mesiju”. Također odgovara na potrebu pronalaska alternativnog puta – više intervencionističkog i socijalnog – divljačkom ultraliberalizmu koji je predložio njegov prethodnik. Prioritet novog ruskog predsjednika bit će vratiti svojoj zemlji ponos i status velike sile naslijeđene iz hladnog rata – opravdavajući u to vrijeme središnjost američko-ruskih odnosa kao osnovu bipolarnog svijeta . Prateći SSSR, Putin će ojačati ekonomske osnove ruske moći i razviti preveliki vojno-industrijski kompleks za suočavanje s vanjskim prijetnjama, osigurati njegovu blisku periferiju i osigurati obranu svojih saveznika. Stoga u osnovi obrambena strategija.

Oslanjajući se na snažnu i centralizirajuću državu, koja želi – kroz projekciju sile – izraziti svoju moć na vanjskoj sceni i ojačati svoju prisutnost u Africi, Aziji i na Bliskom istoku, ruska strategija u skladu je sa sovjetskim nasljeđem. Istodobno, ona nastoji održati političku kontrolu nad svojim post-sovjetskim perifernim dijelom – Srednjom Azijom i Južnim Kavkazom – kako bi stabilizirala svoje regionalno vodstvo i očuvala svoju sigurnosnu oštrinu dajući joj stratešku dubinu. Imajući to na umu, Putinova Rusija nastoji izgraditi vojnu moć koja se temelji na nuklearnoj energiji za obranu svojih nacionalnih interesa u nestabilnom svijetu obilježenom rastućim i višedimenzionalnim sukobom. Kao produžetak sovjetizma, kao simbola moći i rebalansa međunarodnih odnosa moći, nuklearno oružje – “crveni atom” – zadržava odvraćajuću političku funkciju. Glavni cilj Vladimira Putina je učiniti Rusiju ključnim i strukturirajućim igračem novog svjetskog poretka proizašlog iz kraja hladnog rata, za koji se nada da će biti jači i demokratičniji jačajući ulogu novih sila putem mehanizama UN-a – na štetu NATO-a, poluge američke moći i njezinih vanjskih intervencija. Postavljanjem temelja UN-ove multipolarnosti, Putin se nada obuzdati posebno smrtonosne američke vojne ofenzive, geopolitički destabilizirajući i izvan zakonitosti UN-a, pod maskom moralne dužnosti uplitanja. O tom pitanju, podsjetit ćemo da je američka intervencija 2003. u Iraku – gotovo milijun smrtnih slučajeva – bila matrica “revolucionarnog” požara Bliskog istoka iz 2011. i, kao produkt, razvoja džihadističkih ideologija koje su surfale na vjerski nacionalizam protiv “novih križara”. S obzirom na ovaj antiamerički geopolitički pomak, Putin se oslanja na euroazijsku os pod kinesko-ruskim vodstvom – integrirajući Indiju i Iran – kako bi američku hladnu ratnu noćnu moru pretvorio u stvarnost. Paradoksalno je da je američka strategija gnijezdo ove strategije. Užasna pogreška.

Kao geopolitička protuteža američkoj hipersili, povratak Rusije kao globalne sile izražen je njezinim legalističkim sudjelovanjem u krizama koje prijete stabilnosti svjetskog poretka – u Ukrajini i Siriji, u središtu arapskih revolucija. Još jednom se čini da je Rusija, zajedno s Kinom – privilegiranim neprijateljem američke moći, osuđena na strateški sat na euroazijskoj šahovskoj ploči u sklopu “mlakog” rata (1). Ažurirani i deideologizirani oblik hladnog rata usredotočen na kontrolu strateških država – uključujući bivše Sovjete -, isti se suprotstavlja dvojici povijesnih neprijatelja – američkom i ruskom – u neumoljivoj borbi, posredstvom savezništva. Strateško raskrižje između Europe i Azije, bogato obdareno energijama – ugljikovodicima – postsovjetski prostor postaje središnji ulog u ovom mlakom ratu. Kao što je ilustrirano, kako bi zaštitili svoja energetska mjesta, američka odlučnost da blokira ruski plinovod Nord-Stream 2 namijenjen opskrbi Europe preko Njemačke. Čak i ako to znači korištenje afere Navaljni – koja se pojavila kad je projekt završen – s druge strane, i ukrajinske krize – hranjene dolariziranim NATO tropizmom predsjednika Zelenskog – za opravdanje antiruskih sankcija. Nova Velika igra, na neki način.

Strateška dimenzija postsovjetskog prostora objašnjava suvišnost uznemirujućih neoliberalnih revolucija „u boji“, pažljivo pripremljenih i pokrenutih iz inozemstva s ciljem povlačenja ruske moći koju zagovara Z. Brzezinski. U svojoj knjizi “Velika blagajna”, istinskoj bibliji američke vanjske politike do predsjedništva Bidena, Brzezinski se zalaže za slabljenje ruske države kako bi kontrolirala svoje resurse, čak i ako bi – prema njegovim riječima – mogla “manipulirati” njezinim resursima preko saveznika euroatlantske osi, ili čak igrati islamističku kartu oslanjajući se na sunitske arapske „pivote“ (Saudijska Arabija, Katar) – stvaranjem „zelenog pojasa“ (muslimanski pojas). Druga geostrateška briga Washingtona je suzbijanje ruskog utjecaja u Latinskoj Americi stvaranjem “smeđeg pojasa”, podržavanjem fašističkog ultraliberalizma i gušenjem proruskih država (Kuba, Venezuela) – ilegalnim embargom. U tom kontekstu, mučena islamističkim i liberalnim antikomunističkim ideologijama, sjevernokavkaska i srednjoazijska područja bivšeg SSSR-a stvarne su tempirane bombe. Ova složenost – a samim tim i krhkost – političko-etno-religioznog postsovjetskog prostora objašnjava odbijanje V. Putina bilo kakvog miješanja ljudskih prava koje dugoročno riskira potaknuti islamofašističko protivljenje plemenitom motivu za razvijanje demokracije. U takvom buretu s barutom, realizam – i mir, prije svega.

Daleko od liberalnog kraja povijesti koji je teoretizirao F. Fukuyama, geopolitička evolucija nakon hladnog rata obilježena je novim oblikom sukoba u središtu velike svjetske šahovske ploče – na Bliskom istoku, leglom radikalnog islama i njegovog neselektivnog terorizma, koji muči južnu Rusiju i njezinu središnju azijsku periferiju. Krajnja zapreka ekstremističkoj zarazi, svako povlačenje iz Rusije otvorit će vrata islamo-fašističkom valu koji se širi Europom. Kao matrica religiozne politizacije koje je Arapsko proljeće pretvorilo u islamističku zimu, zapadno je miješanje bilo katalizator ove revolucije – ubrzano neuspjehom sovjetizma kao alternativne ideologije. S porastom smeđeg i antikomunističkog nacionalizma – koketirajući s islamo-fašizmom – kao katalizatorom za neokonzervativne revolucije: na neki način zeleno-smeđi val. Putovanje u nemirnim vodama.

Autor: Jean Geronimo