Od Lisabona do Vladivostoka prolazeći kroz Pariz – Koliko je iskren i sposoban Macron?

Nakon godina zastoja i hladnih odnosa, unatoč protivljenju drugih zemalja i podzemnom ratu sa Sjedinjenim Državama, francuski predsjednik odjednom predvodi „proruski front“ Europe.

Neprekidni narodni prosvjedi u Francuskoj i kolaps domaćeg konsenzusa ne sprečavaju Emmanuela Macrona, čvrstog zagovornika europskog liberalizma i samoproglašenog pragmatičnog nasljednika Charlesa de Gaullea, da svoju inozemnu agendu okrene prema Rusiji. Francuski predsjednik nikada nije skrivao vlastiti negativni stav o Kremlju, a nedavno ga je ponovio u intervjuu za The Economist koji je izazvao mnogo rasprava. Ono što  vrijedi napomenuti je da je taj intervju potpuno različit od dugog govora kojeg je Macron održao 27. kolovoza 2019. na tradicionalnoj konferenciji veleposlanika koja se svake godine organizira u Elizejskoj palači, na kojem je govorio o nužnosti suradnje s Ruskom Federacijom.

“Ruska sudbina je ili implozija ili uključivanje u kinesku orbitu, stoga je jedina stvarna i valjana alternativa za Moskvu suradnja s Europskom unijom“, rekao je Macron za The Economist, a govor u Elizejskoj palači možete pročitatiu skraćenom obliku u članku o povezivanju Francuske i Kine željeznicom preko Rusije ili u cijelosti u transkriptu objavljenom u listopadu u kojem francuski predsjednik govori o “ kraju zapadne hegemonije u svijetu”.

Možda se nekima čini da ovo željezno uvjerenje u nužnost suradnje EU i Rusije prejudicira približavanje između Ukrajine i Rusije, zbog čega je Macron pozvao u Pariz novog ukrajinskog predsjednika Vladimira Zelenskog i ruskog vođu Vladimira Putina, ali to nije tako.

To je bila samo posljednja u nizu poruka koje je Elizejska palača uputila Kremlju, poput privremenog zaustavljanja Sjeverne Makedonije i Albanije na putu u EU, izjave o potrebi preispitivanja ciljeva i prirode NATO pakta zato što Rusija i Kina nisu neprijatelji Zapada, prvih koraka prema uklanjanju režima sankcija, nedavne najave o bilateralnoj suradnji na Arktiku, te sve češćeg spominjanja najvećeg „de golista“ Europe kako govori o prostoru “od Lisabona do Vladivostoka”.

Pariški summit nije dao neke rezultate, ali uvijek može predstavljati dobro polazište za okončanje ukrajinske krize. Strane su postigle sporazum koji predviđa produženje i potpunu provedbu primirja, daljnju razmjenu zarobljenika, demilitarizaciju ratnih područja, novi sastanak za četiri mjeseca radi procjene razvoja odmrzavanja odnosa i veću suradnju u vezi s političkog statusa Donbasa, iako je posljednje ključno pitanje o kojem ovisi uspjeh ili neuspjeh bilo kojeg dijaloga.

Rusija bi, zapravo, željela da ustavna revizija osigura poseban status za samoproglašene republike, kako predviđa Sporazum iz Minska, a Ukrajina ne želi praviti teritorijalne ustupke i smatra da je svaka autonomija koncesija i u tom smislu poraz.

Dok su Putin i Zelenski dali naslutiti da unatoč važnosti susreta nije vrijeme za pretjerani entuzijazam, Macron ima različito mišljenje, jer je on u stvari jedini pravi dobitnik summita.

Macrona ne zanima unutarnji konsenzus, premda se čini da teži ponovnom izboru za predsjednika. Njega više zanima budućnost Francuske kao prve sile Starog kontinenta, a promjena kursa u proruskom ključu je uokvirena u ovaj kontekst traženja veličine i prestiža.

Emblematično je da je pred summit izbio skandal zbog najave Svjetske antidopinške agencije o isključenju Rusije iz budućih svjetskih sportskih natjecanja u sljedeće četiri godine, uključujući Olimpijske igre i Svjetski nogometni kup. Emblematično, ali ne i slučajno, bilo je to upozorenje iz Washingtona upućeno Parizu.

U stvari, poruka je da zeleno svjetlo za ponovno uspostavljanje odnosa s Kremljom treba stići iz Bijele kuće, a Europska unija je jedan od američkih satelita bez ikakvog prava na autonomiju na međunarodnom polju. Ali to zeleno svjetlo iz Washigntona nikada nije upaljeno, iako se Trumpova administracija doista pokazala predanijom suradnji s Moskvom od prethodne. Macron je stoga odlučio kako će naprijed ići sam.

Njemačka, koja je nevoljko prihvatila režima sankcij zbog strateških interesa koji je vežu za Rusiju, prije svega energetske prirode, prepušta sve Francuskoj i intenzivno lobira za izgradnju plinovoda Sjeverni tok 2.

Kada govorimo o Berlinu, poslano je vrlo snažno upozorenje. Naime, nova bolivijska vlada je otkazala sporazume koje je Evo Morales sklopio s njemačkom tvrtkom ACI Systems za eksploataciju naslaga litija u zemlji, a taj bi litij služio za opskrbu zaliha njemačke automobilske industrije sljedećih nekoliko desetljeća i dao nevjerojatan poticaj razvoju električnih automobila. SAD su s novom prevratničkom vladom u Boliviji Njemačku praktično izbacili iz igre.

Igra koju je Macron odlučio igrati je vrlo opasna i mogla bi Francusku skupo koštati. SAD na raspolaganju imaju široku lepezu hibridnih operacija i trgovinskih ratova koji se mogu primjeniti protiv Pariza.

Ipak, Macronova inicijativa bi mogla bi biti i znak da se unutar europske političke elite nešto mijenja. Ako su na razini EU odlučiti odmrznuti front s Rusijom, tada je logično da to vodi uvjereni europski liberal, a to znači da su u Europi svjesni da novi Hladni rat nanosi više štete od pogrešno planiranog dobitka i da je jedini put kojim Europa može ići zapravo suživot s Ruskom Federacijom.

Međutim, ruski snovi Macrona i način njihove realizaciuje su puni nepoznanica. NATO se nastavlja širiti na postsovjetski prostor, EU je duboko podijeljena, uz očiglednu infiltriraciju Washingtona, a neke zemlje na tu temu ne odutaju od antiruskih stavova, posebno Poljska , Baltika, Rumunjska, pa čak i Finska.

Sudbina Ukrajine, EU poslije Macrona i posljednji džepovi ruskog utjecaja na kontinentu žrtve su stalnog pritiska. Najnovija takva provokacija se dogodila u Bjelorusiji, gdje se u Minsku okupilo nekoliko stotina, možda tisuću ultraliberala, koji su mahali zatavama EU i prosvjedovali protiv projekta integracije Rusije i Bjelorusije.

Političari nisu savršeni, jer su i oni ljudi, a Macron je nesumnjivo trenutno jedna od najomraženijih ličnosti, kako u Francuskoj, tako i u Europi, ali nije prvi put da daje velika obećanja u vanjskim poslovima. Charles de Gaulle je imao hrabrosti, ali i sreće, da uskladi odluke važne za Francusku usred Hladnog rata i nitko ga nije mogao spriječiti da Francusku puvuče iz NATO struktura. Macron bi trebao slijediti korake svog prethodnika, ali ne samo na polju ideja, već prije svega u djelovanju, a to znači da bi trebao udariti temelje Europe koja se stvarno proteže od Lisabona do Vladivostoka, očito prolazeći Parizom. Zašto ne? Pitanje je samo ima li Emmanuel Macron hrabrosti, političkih vještina i snage da uradi ono što traži većina EU, od Italije preko Mađarske i Austrije, do Njemačke, Slovenije i drugih zemalja, čak i ako u tom projektu isključimo Poljsku i baltičke zemlje? Kako god bilo, „proruska“ inicijativa Pariza zaslužuje puno veću pozornost, kao i „neizravni udarci“ koje europske zemlje dobiva iz Washigntona, poput raskida njemačko-bolivijskih ugovora o litiju, sankcije Sjevernom toku 2 ili osveta Parizu zbog državnih subvencija u obliku carina od 10% na zrakoplove europskog proizvođača Airbusa i 25% na francuska vina, škotske i irske viskije i sir iz svih dijelova EU.

Na inicijativu Pariza Rusija postaje željeznički čvor izmedu Francuske i Kine

E. Macron: “Definitivno svjedočimo kraju zapadne hegemonije u svijetu”