Od medicizma do transhumanizma

„Medikalizirani društveni rituali predstavljaju jedan vid društvene kontrole posredstvom samoporažavajućeg rata protiv smrti.; Bezlični rituali industrijalizirane medicine stvaraju lažno jedinstvo čovječanstva. Pomoću njih se svi pripadnici ljudskog roda povezuju u jedan identičan kalup ‘poželjne’ smrti na taj način što se kao cilj privrednog razvoja predlaže smrt u bolnici. Mitom o takvom progresu u kojem bi svi ljudi skončali istom vrstom smrti, umanjuje se osjećaj krivnje ‘onih koji imaju’ i koji tvrde da su ružne smrti od kojih umiru ‘oni koji nemaju’ posljedica trenutne privredne nerazvijenosti i da je za to jedini lijek daljnja ekspanzija medicinskih institucija.“ – Ivan Illich

Nakon cijelog stoljeća dizajniranja ljudskog društva produženom rukom medicine čovjek je stigao do stanja kada je svoj život i zdravlje prepustio sustavu. On je od čovjeka stvorio invalida nesposobnog brinuti se za sebe i svoje zdravlje. Oduzeta mu je moć, pravo, inteligencija, znanje i prije svega svijest o važnosti brige za svoje tijelo, um i duh. Naravno, ne možemo i nemamo pravo okriviti isključivo sustav jer svijest o važnosti vođenja brige za svoje zdravlje je sveprisutna bez obzira na vrijeme i prostor. Sustav može živjeti jedino ako ima izvor iz kojeg će crpiti energiju. Paradoksalno to je uvijek bio njegov tvorac – čovjek. Preuzimanjem brige za zdravlje, medicinski sustav preuzeo je brigu za ljudski život. Sustav se pretvorio u glomazni i moćni aparat koji smo nazvali medicizam. Pojedinci su uvijek imali inteligenciju i svijest da vide kamo vode određene društvene pojave. Jedan od njih je bio Ivan Illich, teolog, filozof, kritičar, pisac i poliglot. Prije nego se posvetimo Illichevim mislima zapisanim u knjizi „Medicinska Nemeza“ definirat ćemo pojavu nove paradigme ili ideologije koju smo nazvali medicizam.

Medicizam: paradigma temeljena na medicinskoj struci. Koristi spoznaje, metode i tehnike iz medicinske struke da bi učvrstila autokratsku vladavinu manjine. Za razliku od uobičajene medicinske struke, medicizam svoje djelovanje širi i na zdravu populaciju koristeći politiku, zakone, medije i ostale tehnike za provođenje plana. Nadalje, medicizam postavlja vlastite standarde koji nemaju čvrste temelje u znanosti ili se oko njih vode sporovi. Budući da koristi alate koji su sporni, veće su mogućnosti manipulacije. Na temelju samopostavljenih standarda uvodi represiju. Značajke medicizma su: isključivost (isključivo su metode medicizma prihvatljive), cenzura, korištenje upitnih i neznanstvenih metoda, policijska represija, vladavina manjine, demagogija, optuživanje građana i huškanje ljudi jedne na druge. Osim toga za medicizam je karakteristično sljedeće: što je manje znanstvenih dokaza ili su prekršeni znanstveni standardi time sila agresije jača. Odnosno, agresija medicizma jača proporcionalno broju iznesenih tvrdnji koje nisu znanstveno utemeljene.

Zbog virusa Covid-19 pojavio se problem pritiska na bolnice. U zemljama gdje hijerarhija medicizma nije jaka problem se rješava zajedničkom suradnjom s građanima i edukacijom. Ovaj put je duži, ali kada je riječ o maratonskom problemu – jedini mogući. Ovakav način je put koji podučava novija pedagogija, a temelji se na međusobnoj suradnji i komunikaciji, propitkivanju, edukaciji, samostalnom razumijevanju problema itd…

U zemljama gdje je hijerarhija medicizma čvrsto uspostavljena rješavanje problema temelji se na sili, demagogiji, represiji, nasilju, policiji, kažnjavanju, huškanju ljude jedne na druge i sličnim totalitarističkim metodama.

Prema definicijama neke od značajki totalitarističkih režima su: diskriminacija drugih ideja i mišljenja, cenzura, propaganda koja se ne obazire na činjenice (npr. statističke podatke da maske ne pomažu, kao i znanstvene studije koje potvrđuju njihovu neučinkovitost. Isto tako nema dokaza da policija ili kazne mogu spriječiti širenje virusa), kontrola javnog i privatnog života, ograničavanje slobode govora, iznenadni dolazak na vlast, prilagođavanje zakona prema vlastitim potrebama, izlazak policije na ulice, kažnjavanje građana, huškanje ljudi jedne na druge itd.

Sve su to značajke koje je poprimila nova svjetska paradigma: medicizam.

Od rođenja do smrti

U nastavku ćemo se orijentirati Ivanu Illichu i njegovoj knjizi Medicinska Nemeza.

Prema Illichu zdravlje je postalo fetiš modernog čovjeka kojemu se klanja većina ljudi, društvo je patološki opsjednuto bolešću, medikalizacija je zahvatila sve pore života, a pojedinac se bespomoćno pokorava diktatu liječnika i ljekarnika, režimu ambulanata i bolnica, ovisan o njima kao narkoman o drogi. Moderna medicina, unatoč velikom napretku, otišla je prema lllichu predaleko u želji da isključi smrtnost, bolest i bol, pretvarajući ljude u potrošače zdravlja usputno uništavajući njihove obrambene sposobnosti.

Kroz medicinu desetljećima se provodila agenda dizajna ljudskog društva. Namjera je bila oduzeti čovjeku autonomiju, a zdravlje prebaciti na sustav. Kada je čovjek dozvolio da se sustav brine za njegovo zdravlje automatski je dao privolu da brine i za njegov život. Otuđenjem zdravlja i života od čovjeka plan nije završen. Kada su ostvareni navedeni koraci, moglo se preči na zadnji korak, veliko finale – otuđenje procesa umiranja i preuzimanje smrti. Medikalizacijom života (Illich) uspješno je ostvaren plan otuđenja čovjeka od vlastitog tijela, inteligencije i autonomije. Preuzimanjem smrti na sebe, medicizam doseže krajnju točku preko koje ne može priječi. Ovdje na scenu stupa nova paradigma koja se naziva  transhumanizam o čemu će biti riječ kasnije.

Prema Illichu ovisnost bolesnika o sustavu razgolićuje strukturu klasnog sukoba. Danas bismo ga nadopunili i kazali da razgolićuje sukob između humanizma i dehumanizma. Prema Illichu: „Sve veće vezivanje za liječenje i pokoravanje liječenju također utječe na društveni karakter jednog naroda. Došlo je dotle da se idolopoklonički zahtjev za manipuliranjem poistovjećuje sa njegom zdravlja i da zamjenjuje autonomno povjerenje u biološki snagu, u mudrost tradicionalnih pravila i u susjedsku suosjećajnost.“

Kao što su psihoanalitičari tijekom povijesti stvarali potrošačko – konzumeristički karakter društva[1], tako se produženom rukom medicine stvarao karakter društva koji će pogodovati farmaceutskoj industriji (u konačnici eliti). Taj dizajn je bio suptilan i dugotrajan stoga se neprirodno ponašanje prihvatilo kao normalno, prema Illichu riječ je o medikalizaciji života (danas je to novo normalno). Illich je shvatio da pohlepa sustava (elite) nema kraja. Njima nije bilo dovoljno što su čovjeku oduzeli brigu za zdravlje, život i autonomiju, nego su otišli korak dalje, do same granice života – medicina je preuzela brigu za smrt.

Illich o tome kaže: „Na prvom mjestu tim novim poimanjem smrti ozakonjuje se viši stupanj društvene kontrole. Društvo je steklo obavezu da sprječava smrt svakog čovjeka. Događa se da se liječenje, bez obzira na njegov uspjeh proglašava dužnošću.; Naša nova predstava o smrti podudara se sa industrijskom etikom. Dobra smrt je nepobitno postala smrt standardnog potrošača medicinske njege.“

Illich je još u prošlom stoljeću uočio nastojanje medicinske struke manipulacijom smrti i odnosa čovjeka prema njoj. Uz rođenje, smrt je najvažniji događaj u ljudskom životu. Odnos prema navedenim pojavama mijenja karakter i svijest društva.

Drevni narodi uvijek su imali prirodan odnos prema smrti. Ona nije bila tabu niti stran pojam. Rituali i ceremonije arhaične su potrebe demistificiranja i racionaliziranja nepoznatog, viših sila i patnje. Razvojem društva arhaične potrebe su potisnute i preuzete od strane tehnosfere i sustava. Jednom kada je smrt modernom industrijskom čovjeku oduzeta i predstavljena kao tabu, nestao je intimni dio ljudskosti koji je prebačen na sustav.: „Međutim kada se ‘prevencija smrti’ upražnjava van kulturnog konteksta i kada se potrošači bogougodno spremaju za bolničku smrt, razvojem medicine zasnovane na principu bolnice neminovno se obrazuje izvjestan oblik imperijalističke intervencije. Ljudima se nameće socio-politička predstava o smrti; oni odbacuju svoje tradicionalne vizije onoga što sačinjavaju zdravlje i smrt.“

Liječnik se pretvorio u modernog vrača koji čovjeku materijalističko-potrošačkog karaktera nudi primjerenu smrt prilagođenu industrijskom čovjeku. Proces umiranja bez nadgledanja sustava i medicinskog aparata jedva da je moguć.

„Slično svim ostalim velikim ritualima industrijskog društva i medicina u praksi uzima oblik društvene igre. Glavna funkcija liječnika jest da bude sudac. On je zastupnik, odnosno predstavnik društvenog organizma i dužnost mu je da provjerava da li svaki pojedinac sudjeluje u igri prema pravilima.“

Navedena imperijalistička intervencija medicine postepeno je preoblikovala kolektivnu svijest. Određene kulture prinosile su žrtve bogovima i višim silama. Rituali nisu nestali nego su potisnuti ili prilagođeni industrijskom čovjeku. Prema Illichu: „homoreligiosus“ sam sebe prinosi na žrtvu industrijskog ideologiji. Odbacivanjem autonomije izgubili smo pravo da se brinemo za sebe, svoj život, zdravlje i smrt. Pravila ponašanje u Imperiju medicinskog sustava su jasne. On se brine za naše zdravlje, a naše zdravlje je naš život. Njemu život sam nije dostatan nego se kao u drevna vremena ljudi moraju žrtvovati na panteonu nove svjetske paradigme. Bolnice su postale samo zamjena za žrtvene hramove što aludira na religijske rituale. Illich je još u prošlom stoljeću uvidio da medicinski sustav poprima religijske konotacije. O tome piše:

„Medikalizacijom smrti zdravstvena njega pretvorila se u monolitnu svjetsku religiju.; Medikalizacijom društva okončana je epoha prirodne smrti. Čovjek na zapadu izgubio je pravo da vodi glavnu riječ za vrijeme vlastitog čina umiranja. Zdravlje, odnosno autonomna borbenost, ekspropisana je do posljednjeg daha. Tehnička smrt odnijela je pobjedu nad umiranjem, a mehanička smrt je savladala i uništila sve ostale smrti.“

I time se stvorio novi paradoks: u bolesnom društvu zdrave su oči. Čovjek sada vidi kamo ga je odveo proces medikalizacije života. Jedini put prema zdravlju jest povratak autonomiji. Najveća revolucija zdravstvenog sustava dogodit će se kada čovjek osvijesti da se on sam mora brinuti za sebe, a ne sustav. Korijen revolucije jest povratak sebi jer sustav održavamo mi sami. Današnji čovjek živi na aparatima za preživljavanje vjerujući poput naivnog djeteta da ih je sustav postavio kao pomoć. Paradoksalno, „aparati“ služe ne da bi održali ljude na životu, nego da sam sustav preživi crpeći energiju od ljudskih bića.

Situacija ukazuje na povijesni paradoks: zdravstveni sustav je bolestan.

Od medicizma do transhumanizma

Preuzevši smrt u svoje ruke, medicizam je došao do krajnje točke. Dalje od toga više ne može. Zbog toga se ubrzanim koracima budi nova svjetska ideologija koja će nadograditi medicizam. Riječ je o transhumanizmu. Dok će medicizam preuzeti rođenje, zdravlje, život i smrt, transhumanizam će otići korak dalje – u lažnu besmrtnost i onostrani život.

Sve više ljudi postaje ovisno o aplikacijama, mobitelima i tehnološkim novotarijama. Naoko čine se bezazlene, čak dapače pomažu ljudima u nekim situacijama. Na primjer; popularne su aplikacije za hodanje, brojanje koraka, spavanje, mjerenje pulsa, ruta itd. Korisnici se hvale koliko su koraka prošli, dok ih aplikacija potiče da hodaju još više što nam daje privid njihove korisnosti. I što tu ima loše? Osim što se trguje tim podaci, baš ništa. Aplikacije same po sebi nisu loše, problem je u našoj ovisnosti o njima i sustavu. Kao što je u prošlom stoljeću stvarano društvo koje će prihvatiti medikalizaciju života, danas se stvara društveni karakter koji će prihvatiti transhumanizaciju života. Ako povučemo paralelu tehnosfere sa medikalizacijom života situacija postaje jasna. Aplikacijama (i ostalim novotarijama) stvara se ovisnost čovjeka o jednoj novoj paradigmi – transhumanizmu. U ovom trenutku to se čini bezazlenim, ali isto tako se činilo i u prošlom stoljeću kada se pripremalo tlo za medikalizaciju života i medicizam. Transhumanizam će ponuditi čarobni štapić besmrtnosti, eliksir života, sveti gral vječnosti – ljudi će moći svoju svijest učitati u računala, u matricu.

Medicinski sustav je slijep da bi shvatio da napredak medicine i zdravlje nisu sinonimi nego antonimi što je povijesna činjenica. Sad kad se krakovi medikalizacije života poput raka proširili na sve aspekte ljudskog društva i upravljaju cijelim svijetom preostaje još jedno područje za osvojiti – ljudski duh i svijest što je konačna i zadnja bitka koja slijedi. Dogma nove medicinske religije uvjetuje ispravno ponašanje, življenje i umiranje. Tako će biti sve dok čovjek ne odluči zatvoriti tu knjigu i otvoriti jedno novo poglavlje u svojem životu. Čovjek je nesvjesno prebacio odgovornost na sustav. Kada postane svjestan života i svojih mogućnosti prihvatit će odgovornost za vlastito zdravlje, život i smrt. To će biti kraj iluzija i početak života.

„Činjenica da zdravlje nužno opada sa povećanjem djelatnosti zdravstvenih službi jedino ne uviđaju zdravstveni menadžeri, i to doslovno stoga što su njihove strategije posljedica njihovog slijepila za neotuđivost života.“

[1]Dokumentarni film „The Century of the Self“