Od Vijetnama do Venezuele – Krug američkih vojnih intervencija se zatvara

Nakon Vijetnamskog rata američke imperijalističke intervencije prolaze kroz nekoliko faza. Odmah po sramotnom porazu njihovih vojnih snaga od strane oslobodilačkih snaga Vijetnama i pod pritiskom američke javnosti, koja je umorna od tog rata, imperijalističke vojne intervencije, špijunaža protivnika i uobičajena praksa svrgavanja vlada bilježi pad.

No, polako tijekom predsjedničkog mandata Geralda Forda i posebice Jimmya Cartera imperijalistički apetiti doživljavaju preporod kroz podršku hibridnim ratovima u Angoli, Mozambiku, Gvineji Bisau i neoliberalnim vojnim diktatorima u Latinskoj Americi.

Prva velika vojna intervencija je provedena tijekom Carterovog predsjedničkog mandata. SAD tada pružaju snažnu potporu pobuni islamista protiv sekularne vlade u Afganistanu i usponu islamističkih militanata koje uz SAD 1979. sponzoriraju Saudijska Arabija i Pakistan. Slijedi američka invazija Grenade 1983. godina, a za predsjedništva Ronalda Reagana se  1989. napala Panama, dok je Irak prvi put napadnut 1991. u vrijeme predsjedništva Busha starijeg. Nakon toga, SAD vojno interveniraju na Balkanu što završava bombardiranjem krnje Jugoslavije 1999. pod predsjednikom Clintonom.

U početku preporođeni imperijalizam Ameriku financijski ne košta previše, a nema ni toliko ljudskih žrtava u redovima američke vojske, stoga izostaje otpor javnosti.  Kako nema protivljenja niti u Kongresu ni u javnom mnijenju, imperijalistički apetiti iz ’90-ih rastu, a sve kulminira 11. rujna 2001.

Slučajno ili ne, 2000. je čvrsto ustrojen kompletan ideološki i vojni aparat za direktne vojne intervencije i slijedi duga serija ratova u različitim geografskim područjima. U njih su uračunate dugoročne velike obveze gospodarskih resursa i vojnog osoblja, sve bez ikakvog ometanja od strane Kongresa  i bez javnog protivljenja. Barem u početku.

Od političkih i vojnih arhitekata su ciljevi ove serije ratova jasni i definirani kako slijedi:

1. Uništavanje vlada, država i njihove sigurnosne strukture, državnih institucije svih onih koji se protive aneksiji cijele Palestine od strane Izraela.

2. Svrgavanje vlada i uništavanje država koje promiču politiku nacionalne neovisnosti i ne podržavaju zaljevske poslušničke monarhističke režime.

Zaslijepljeni svojom imperijalističkom ohološću, ili naprosto rasizmom, ni  cionisti ni jastrebovi u američkoj administraciji nisu očekivali da će otpor u napadnutim zemljama potrajati. Nisu očekivali pregrupiranje vojnih snaga ni širenje terorističkih napada na imperijalističke zemlje. Kada su u potpunosti uništili afganistansku i iračku državnu strukturu, devastirali im ekonomije, vojne i policijske kapacitete, imperijalističke snage su se morale suočiti s beskonačnim otporom naoružanih civila, etnoreligijski i plemenski orijentiranog stanovništva.

Rastući broj žrtava u američkim trupama, kao i financijska potraživanja u domaćem proračunu ih dovode u bezizlaznu situaciju. Imperijalističke snage ne uspijevaju postaviti stabilne i lojalne vladu s jedinstvenim državnim aparatom koji bi imao monopol na održavanje mira. To je bilo nemoguće zato što su još tijekom rane okupacije namjerno uništili sve državne strukture, od policije i birokracije do civilnih službi.

Taj “politički vakuum” nikada nije brinuo cionistički lobi, koji se de facto integrirao u američku administraciju. Njihov cilj je bio samo destabilizirati neprijateljsko okruženje. Izraelske snage su bile vrlo ohrabrene američkim vojnim invazijama, jer same nisu gubile niti jednog vojnika.

Cionisti unutar Busheve administracije uspješno okrivljuju Pentagon za sve veći oružani otpor i ostale probleme proizašle iz okupacije. “Misija je izvršena”, cionisti napuštaju Bushevu vladu i pokreću unosne karijere u privatnom financijskom sektoru.

Po dolasku Obame na mjesto predsjednika je već bila spremna nova postava čiji je zadatak pripremiti SAD za novi rat u ime Izraela. Cilj je bio Iran.

Ipak, do kraja prve dekade XXI stoljeća, kada je Barack Obama imenovan za američkog predsjednika, politička, gospodarska i vojna situacija su se promijenile. Okolnosti su drastično promijenjene od vremena rane administracije Busha mlađeg.

Razbolje od 1980. do 2000. godine, tijekom kojeg se provodila agenda “serijskih ratova” koji kratko traju, malo koštaju i “nitko ih ne vidi”, je završilo. Izrael napada Libanon, okupira Zapadnu obalu i napada Siriju.

Najveći kratki američki rat i s malim brojem žrtava je Prvi zaljevski rat u Iraku. Tim ratom se uspješno oslabio Saddam Hussein, zemlja se podijelila, uvode “zone zabrane leta” i uspostavlja kurdska marionetska tvorevina na sjeveru zemlje, dok se policijske ovlasti prepuštaju ostacima iračke države, a sve to bez potrebe da se zemlja okupira. U međuvremenu je američka ekonomija još uvijek relativno stabilna, a trgovinski deficiti se još daju popraviti. Prava ekonomska kriza uslijedit će tek kasnije.

Vojni rashodi su pod kontrolom. Američka javnost, isprva protivna Zaljevskom ratu biva umirena njegovim kratkim trajanjem i povlačenjem američkih vojnih trupa. Irak ostaje pod nadzorom, a svaki put kada iračka vlada pokuša vratiti kontrolu nad sjeverom zemlje, često biva bombardirana i zasipana projektilima. Tijekom tog razdoblja je Izrael prisiljen voditi svoj rat i održavati vrlo skupu okupaciju južnog Libanona, trpeći pritom gubitke u svojim vojnim redovima.

Tako se do druge dekade XXI stoljeća sve promijenilo. SAD su zapele na mrtvoj točki u beskrajnom ratu i okupaciji Afganistana, bez ikakvih šansi za uspostavu stabilne marionetske vlade u Kabulu.

Drugi zaljevski rat s općom okupacijom Iraka, pobune naoružanih civila i oživljavanje etnoreligijskih sukoba, znatno opterećuju američki vojni proračun. Proračunski i trgovački deficiti Sjedinjenih Država eksponencijalno rastu, dok američki udio u svjetskom tržištu bilježi pad.

Kina uspješno istiskuje SAD iz tržišta Latinske Amerike, Azije i Afrike, gdje postaje glavni trgovinski partner zemljama u kojima potiče razvoj za što veću kupnju kineske robe i od njih kupuje resurse.

SAD tada pokreću novi niz “niskobudžetnih” ratova u Somaliji, Jemenu i Pakistanu koji ne dozvoljavaju da se trend pražnjenja vojnog proračuna zaustavi. Američko stanovništvo trpi  znatan pad životnog standarda i konačno obraća pozornost na troškove prekomorskih ratova. Tek tada Amerikanci počinju shvaćati uzročno-posljedičnu vezu između vojnih pohoda i pada vlastitog životnog standarda.

Uz sve to se 2008. i 2009. tisućama milijardi dolara pomoglo bankama na Wall Streetu, koje su bile “prevelike da bi propale”. To je dodatno potkopalo potporu javnosti financijskoj i militarističkoj eliti koja je Amerikance neumoljivo gurala uvijek u nove imperijalističke pohode.

Uglavnom, od financijskog kraha 2008. SAD više ne mogu pokriti troškove ratovanja, a jaz između bogatih i siromašnih se produbljuje.

Pozornost javnosti se okreće gospodarskim pitanjima kod kuće, a teroristička prijetnja konačno pada u drugi plan. Ratovi na Bliskom istoku postaju financijski bezdan i nitko ne zna kako izaći iz začaranog kruga.

Azija postaje središte trgovine, rastu investicije i kontinent postaje ključan za američko gospodarstvo. Dok Washington i dalje uporno ignorira mišljenje svojih građana, pritužbe i pritisci javnosti se akumuliraju i počinju imati utjecaj.

Izvješće kojeg je Pew Research objavio krajem 2013. potvrđuje veliki jaz između elite i javnog mnijenja. Iako ovaj centar provodi ankete tako da izbjegne važna politička pitanja, rezultati prikazani u izvješću govore kako 52% prema 38% javnosti želi da se SAD okrenu svojim gospodarskim interesima.  Donald Trump je na izborima pobijedio vrlo jednostavno, sljedeći nekoliko slogana koji su izražavali rastuće želje većine Amerikanaca da se njihove vlasti bave problemima u zemlji. Podsjetimo da se nakon 11. rujna 2001. samo 30% građana protivilo američkim vojnim intervencijama, stoga ovaj skok na 52% 2013. predstavlja značajan pomak.

Pratitelji anketa među američkim političkim savjetnicima, članovi Vijeća za vanjske poslove, ističu jaz koji se produbljuje između američke javnosti i vladajuće elite. Pew Research opisuje elitu kao izrazito imperijalističku i intervenicionističku.

Javnost sve jasnije vidi i razliku između “trgovine” i globalističkog imperijalizma. 81% građana se izjasnilo za “trgovinske odnose” kao izvor novih radnih mjesta i poslova. 73% građana se izjasnilo protiv globalizacije, koju vide kao prijetnju jer kompanije izmještaju proizvodnju u druge zemlje, pa Amerikanci gube radna mjesta.

Američka javnost odbija imperijalističku ekonomsku ekspanziju i ratove koji štete domaćoj ekonomiji, i negativno utječu na srednju klasu i umanjuju primanja radnika, te općenito pogoršavaju socijalnu sigurnost građana.

Za razliku od građana, članovi utjecajnog Vijeća za vanjske poslove i dalje insistiraju na “globalizaciji”.

Samo 29% članova Vijeća za vanjske poslove prioritetom smatra zapošljavanje građana vlastite zemlje. Oligarhija je svjesna sraza u interesima, vrijednostima i prioritetima između javnosti i imperijalne države i vrlo dobro znaju zašto je do toga došlo.

Ali SAD su podržale i francusku vojnu intervenciju u Maliju i Centralnoafričkoj Republici. Tu je još 11 većih ili manjih sukoba u kojima američki imperijalisti  imaju svoje prste.

Trenutno interesi Washingtona uključuju Ukrajinu, trokut između Kine, Japana i Južne Koreje, Iran i sve zaljevske zemlje, uključujući Izrael, Siriju, “palestinsko pitanje”, Libiju, Afganistan i Venezuelu s “dovršetkom posla” u Nikaragvi i Kubi. Naravno, nakon ovih “pitanja” na red dolaze Rusija i Kina.

Još od Obamine administracije je od  strateškog interesa za SAD održavati i rasplamsati sukob Japana i Južne Koreje s Kinom.

Spor oko Senkaku otočja, na prvi pogled nevažan, traje godinama, a riječ je o teritorijalnom sporo za skupinu nenastanjenih otoka poznatih kao Senkaku otočje u Japanu ili Diaoyu u Kini. U razdoblju od 1945. do 1972. su otoci bili pod upravom Sjedinjenih Država, koje kontrolu nad arhipelagom prepuštaju Japanu.

Narodna Republika Kina osporava predloženu američku primopredaju vlasti Japanu i od tada otvoreno pretendira na to otočje. Ali i Tajvan želi te otoke, iako se nitko ne usudi priznati Tajvan kao Republiku Kinu. Sporno područje je na važnim pomorskim putevima i područje je bogato ribom, a tamo su i moguća nalazišta nafte.

Činjenica je da SAD žele vojno okružiti Kinu, pa Japance i Korejce s juga potiču na sukob s Kinom. Ugovori Washingtona s Japanom se koriste da se Japance iskoristi kao saveznika u toj igri.

SAD daju podršku i ekspanzionističkim pretenzijama Japana, što ukazuje na strateški pomak u američkoj politici od vojnih angažmana na Bliskom istoku ka vojnim i gospodarskim paktovima u Aziji, a svi bi trebali isključiti Kinu.

U gotovo očajničkom pokušaju da se nosi sa svojim najvećim ekonomskim suparnikom – Kinom, Obamin režim je najavio “zaokret prema Aziji”.

Kina je kao druga najveća ekonomija na svijetu već istisnula SAD u Latinskoj Americi i Aziji. Kao investitor doslovno prodire u afričko tržište i ulaže u razvoj afričkih prirodnih resursa. SAD odgovara tako da otvoreno podupire japansku teritorijalnu ekspanziju i vojno provocira Kinu u Istočnom i Južnom kineskom moru. SAD potiču Južnu Koreju na jačanje obrane svog zračnog prostora, koji se na nekoliko mjesta preklapa s kineskim.

Povijest nas uči da nepopustljive tvrdnje za dominacijom od strane etabliranih imperijalnih sila protiv rastućih dinamičnih gospodarstava dovode do sukoba, čak i do katastrofalnih ratova.

SAD vjeruju da će dokazivanjem svoje ne tako sigurne vojne premoći i iskorištavanjem ovisnosti Kine  o vanjskoj trgovini sebi u eventualnom vojnom sukobu osigurati stratešku prednost.

Američki “zaokret prema Aziji” je dizajniran tako da okruži i potkopa kineske kapacitete u nadjačavanju i potiskivanje Amerike sa svjetskih ekonomskih tržišta.

No, militaristi Washingtona nisu uzeli u obzir kineske strateške poluge, više od 1000 milijardi dolara američkog duga kojeg drži Peking, koji bi, ako ga Kina plasira na tržište, doveo do velike devalvacije američke valute, panike na Wall Streetu i gospodarske krize koju nitko ne bi mogao zaustaviti. Kina bi na američke vojne prijetnje mogla odgovoriti  zapljenom imovine najmanje 500 najvećih američkih  multinacionalnih korporacija koja se nalazi u azijskoj zemlji i time potpuno urušili tržište dionica. Može prekinuti izvore za velike opskrbne lance i dodatno narušiti američku, ali i svjetsku ekonomiju. Međutim, ako bi došlo do sukoba, Kinezi bi to sigurno učinili, uz puno manje problema s lokalnim stanovništvom od drugih zemalja.

Imperijalističke ambicije i ogorčenje zbog gubitka tržišta i statusa hegemona gura Washington u ponor u kojem sve stavlja na kocku u konfrontaciji s Kinom i Rusijom. Ipak, čak i u Washingtonu postoje dvije struje s potpuno različitim stavovima. Jednu čine gospodarski pragmatici, svjesni kako su SAD suviše ovisne o kreditima i financijskim prihodima iz inozemstva i znaju da se ne mogu uključiti u nove vojne intervencije, naročito nakon katastrofalnih posljedica ratova na Bliskom istoku.

Drugo područje od velikog značaja za SAD je Perzijski zaljev, područje od Izraela preko Saudijske Arabije do Irana. Nakon što su prošli kroz skupe i katastrofalne ratove u Iraku i Afganistanu, izgubili rat u Siriji, američke elite su ljute i što njihove obavještajne agencije nisu pronašle nijedan dokaz o iranskom nuklearnom programu. Nakon svega je Obama postigao sporazum s Iranom, ali Trump iz njega jednostrano izlazi.

Američki stratezi su u pregovorima tražili način sklapanja ugovora koji bi oslabio iranske obrambene sposobnosti, potkopao iransku podršku pokretima otpora u regiji, čime se htjelo izolirati predsjednika sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada i olakšati dugogodišnju američku prisutnost u Afganistanu. Osim toga, američke strana je računala da će sporazum s Iranom otvoriti put američkim naftnim tvrtkama za iskorištavanje najbogatijih iranskih naftnih i plinskih polja. Ništa od toga se nije dogodilo, ali je Obama ipak potpisao sporazum, koji je raskinut dolaskom Trumpa, što je aktualni predsjednik i obećao da će učiniti.

Iako je Americi mogao donijeti znatne koristi, ugovor je raskinut po želji Izraela. Izraelski megalomani traže vojnu, političku i gospodarsku prevlast diljem Bliskog istoka, od Sinaja do Perzijskog zaljeva, a do sada su uspješno koristili američku vojsku, koja je za njih uspjela uništiti ili oslabiti protivnike cionističkog entiteta bez ikakvih troškova za izraelsko gospodarstvo. Izrael je na sebe preuzeo izravnu ulogu u stvaranju uvjeta koje će SAD gurnuti u sukob s Iranom.

Financial Times je otkrio da su 2013. visoki izraelski dužnosnici predvođeni Yossi Cohenom, nacionalnim savjetnikom za sigurnost, posjetili Washington kako bi započeli detaljne pregovore s Obaminom administracijom oko oblikovanja pregovaračke agende. Izrael je zahtijevao od SAD-a da se u sporazum umetne dio kojom bi Iran svoje objekte i pogone teške vode u Araku pretvorio u pogone “lake vode” i smanjio njihovu snagu za 95%. Drugim riječima, Izrael je diktirao uvjete koji bi američkim pregovaračima onemogućili da postignu dogovor s Iranom.

Međutim, što je mnoge iznenadilo, glavni iranski pregovarač u Ženevi, ministar vanjskih poslova Irana Mohammad Javid Zarif, pristaje na demontiranje iranskih nuklearnih postrojenja, opravdavajući taj korak, kako je rekao, “da bi SAD mogle uništiti iransku nuklearnu industriju samo jednom bombom”. No, nije sve baš tako.

Stručnjaci iz Irana i pet stalnih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda su prvo osigurali Iranu ublažavanje sankcija, a u zamjenu je Iran pristao ograničiti određene aspekte svojih nuklearnih aktivnosti za razdoblje od šest mjeseci. Kasnije je postignut i finalni sporazum.

Saudijska Arabija se osjećala ugroženom sporazumom s Iranom i nastojala je utjecati na američku politiku s unosnim ugovorima za isporuke oružja. Osim toga, saudijski režim je dopustio izgradnju američkih vojnih baza na svom teritoriju i održava bliske veze s bankarima na Wall Streetu. Saudijsko protivljenje popuštanju Iranu je posljedica straha Rijada od iranskog utjecaja na potlačenu šiitsku manjinu u apsolutističkoj monarhiji i susjedstvu.

Saudijska Arabija čini sve što je u njenoj moći kako bi sačuvala svoj primat kao najjača članica unutar skupine OPEC, iako je to sa skupinom OPEC+ postalo upitno, kao što se ne može govoriti o potpunom nadzoru Katara nad Arapskom ligom, iako je emirat ne tako davno uživao taj status.

Američki strateški i ekonomski interesi od sporazuma s Teheranom se kose s interesima Izraela i Saudijaca. Zbog toga je na kraju sporazum i raskinut.

Ne zaboravilo da je tu i sukob NATO pakta i Rusije oko Ukrajine. Iako ga vole nazivati europskim problemom, ovaj sukob to nije, jer SAD imaju sve interese da se on održi i povremeno rasplamsa.

SAD su u tom procesu podupirale politiku EU o uključivanju Ukrajine u gospodarski i trgovinski sustav gdje bi Europska unija formalno bila glavni akter u preotimanju ukrajinskog gospodarstva. Prodorom na to tržište se osigurao enorman profit, a Ukrajina je danas samo još jedna u nizu propalih država koja preživljava pod diktatom bankara i birokrata iz Washingtona i Bruxellesa. SAD su žarko željele cijelu Ukrajinu u NATO paktu, što je dio politike okruživanja Rusije, ali su ujedinjenje Krima s Ruskom Federacijom i ustanak ljudi u Donbasu omeli ove planove.

Sirija, Libija, Mali, Srednjoafrička Republika i Egipat su od sekundarnog interesa za SAD. Washington radije ostavlja Europskoj uniji, osobito Francuskoj i Velikoj Britaniji, da vode svoje vojne operacije sami ili preko opunomoćenika.

Čak je i Obamina administracija bila umorna od intervencija i trpjela je žestoki pritisak domaće javnosti kada se pridružila EU u bombardiranju Tripolija, koji je ionako već bio u ruševinama. Libija je devastirana, infrastruktura zemlje uništena, gospodarstvo ne postoji i cijelo područje je izvor nestabilnosti, terorizma i masovnih migracija. Toliko o “humanitarnim intervencijama”.

Intervencija u Siriji je bila početak kraja za SAD, iako još samo Izrael i saudijska Arabija ostaju pri stavovima iz 2011. Obama je u Siriji igrao opasnu igru, koju je izgubio s ruskom i iranskom intervencijom. Američka uprava je svjesna da i Siriji nema što tražiti, ali se nema hrabrosti oduprijeti židovskom lobiju u zemlju i ostavit će tamo do 400 vojnika.

Čak i tamo gdje ima značajne imperijalne interese Washington se sve više oslanja na lokalne opunomoćenike koji djeluju u njihovo ime. Na toj listi je i Venezuela u kojoj SAD godinama financiraju oporbene stranke koje su poticale i potiču nasilne prosvjede, sabotiraju se javne usluge i oslanjaju se na lokalnu poslovnu elitu koja podiže cijene osnovnim namirnicama. Do sada ti napori podrivanja nisu urodili plodom i 23. siječnja ove godine je pokrenut plan svrgavanja Madura državnim udarom. Kao što smo ranije izvijestili, bilo je dogovoreno da maduro i vlada padnu za nekoliko dana, po mogućnosti u prvih 24 sata, a da se u tri tjedna održe slobodni izbori pod nadzorom “međunarodne zajednice” na čelu sa Sjedinjenim Državama. Kao što vidimo, plan je propao i može se očekivati da će, nakon Sirije, ovo biti drugi veliki poraz intervencionističke i imperijalističke američke politike.

Graditelji američkog imperijalnog carstva su u vrijeme Obame proveli više vojnih intervencija nego njegov prethodnik George W. Bush, koji kao da je pažljivije birao prioritete za izravne intervencije.

Vidi se da se Washington se sve više oslanja na svoje europske saveznike, naročito Francusku, a u Latinskoj Americi na Kolumbiju. U arapskom svijetu SAD pokušavaju očuvati utjecaj nad Egiptom, ali je to s predsjednikom Sisijem sve teže postići. Tu je i pomak u prioritetima na Daleki istok, posebno u zemlje koje graniče s Kinom, što je dio američke strategije ograničavanja kineskog gospodarskog rasta. No u tome Amerikanci neće imati puno uspjeha, posebno od nedavne svađe s Pakistanom, koja je dovela do zahlađivanja odnosa između dvije zemlje. Američki prodor u Aziju je ponovo kombinacija trgovinskih pregovora i rastućeg vojnog okruženja.

Kontrola nad Perzijskim zaljevom i potkopavanje Irana su i dalje visoko na listi američkih prioriteta. No, poučeni iskustvom G.W. Busha i katastrofalnom invazijom i okupacijom Iraka, Washington je u poziciji da sve manje želi nove vojne sukobe. Razlog za sadašnju “stratešku slabost”, nazovimo to tako, američkog carstva trenutno leži u nedostatku potpore domaćeg stanovništva akcijama u inozemstvu koje sa sobom nose dodatni pad životnog standarda. Imperijalistička Amerika je na prekretnici. Po prvi put u povijesti,  Sjedinjene Američke Države, nekoć neupitna svjetska velesila, su usamljene i nikome ne mogu diktirati kako se ponašati. Venezuela je ogledni primjer te nemoći.