Održavanje ”prodemokratske” skupštine pod pokroviteljstvom SAD-a na Tajvanu odaje njegovu pravu svrhu

11. Globalna skupština Svjetskog pokreta za demokratiju počela je ove sedmice, zakazana za 24.-27. oktobar, u Tajpeju. Na sastanku, koji je sponzorisala Američka nacionalna zadužbina za demokratiju (NED), učestvovaće oko 300 delegata iz 70 zemalja u diskusiji o izazovima autoritarnih aktera i naporima za jačanje demokratije širom svijeta.

Ovogodišnja tema je “Zahtjev za demokratsku budućnost: ujedinjenje glasova za novu granicu” i uključivat će diskusije o načinima borbe protiv dezinformacija, mobilizaciji demokratskih napora i kako povećati solidarnost među demokratskim savezima.

Predsjednik NED-a Damon Wilson rekao je u martu, kada je najavljivao Tajpej kao mjesto za posljednje izdanje ovog foruma, da „Tajvan bude u središtu globalne agende za slobodu, kao dio integracije tajvanske perspektive u svijet, osiguravajući da Tajvan bude centar za demokrate.”

Poznato je da NED, koji se finansira prvenstveno iz budžeta SAD-a, selektivno ”promoviše demokratiju” unapređujući različite antivladine napore u zemljama koje Washington smatra ”protivničkim”, u regijama širom svijeta, uključujući Latinsku Ameriku, Bliski istok, istočni Evropi i Aziji.

Ali NED-ov modus operandi na stranu, izbor Tajpeja kao centra ove debate izaziva ozbiljna pitanja s obzirom na demokratske nedostatke regiona. Kao prvo, ustavna osnova takozvane tajvanske demokratije je klimava. Kako je akademik Chien-Chih Lin opisao  u postu na blogu Međunarodnog udruženja za ustavno pravo iz 2018. godine, „Ustav Republike Kine (Ustav ROC) sadrži i učvršćuje nekoliko nedemokratskih elemenata koji produžavaju ideologiju i hegemoniju samozavaravajućeg – kineska politika.”

Iako je Tajvan kao samoupravni entitet službeno demokratizovan 1987.

godine nakon višedecenijskog perioda vanrednog stanja koji je uslijedio nakon poraza Kuomintanga (KMT) tokom kineskog građanskog rata, ustavne promjene koje su se dogodile kako bi se to olakšalo bile su upitne. Kako naučnik piše, početni predstavnici Narodne skupštine, koji su imali zadatak da izmijene ustav ROC-a, izabrani su  u kontinentalnoj Kini 1948. i obavljali su dužnost do 1991. – što postavlja pitanja o ovim promjenama u kontekstu političke stvarnosti i potreba na Tajvanu. kao samostalna politička jedinica.

“Čak i nakon 1991. godine kada su predstavnike birali isključivo Tajvanci, izborne zloupotrebe, kao što su kupovina glasova i varanje, bile su rasprostranjene, dijelom zato što je Tajvan bio u ranoj fazi političke tranzicije i demokratija je u to vrijeme bila daleko od zrelosti”, nastavlja, napominjući „s obzirom da je Narodna skupština monopolizirala ovlasti za izmjenu Ustava, preovladavalo je „ustavno traženje rente“: poslanici ne bi mijenjali ustav osim ako nešto ne dobiju u zamjenu.“

Budući da ustav ROC-a još uvijek tvrdi da je to jedina, legitimna vlada cijele Kine – to jest, Tajvan nije odvojen od Kine, već je njen neotuđivi dio – to znači da svaka „indigenizacija“ ustava odgovara Tajvanu može se tumačiti samo kao nezavisnost Tajvana. Ovo bi moglo privući neposrednu vojnu intervenciju s kopna, što je postalo istaknutije nakon pekinškog zakona o antisecesiji iz 2005. godine, koji legalizira upotrebu sile protiv bilo kakvog pokušaja da se Tajvan legalno odvoji od kopna.

Zbog toga su uzastopni ustavni amandmani bili u kontekstu konačnog ponovnog ujedinjenja Kine, što u osnovi podriva koncept nezavisne tajvanske demokratije. To ukazuje, u najmanju ruku, da je tajvanska demokratija nezrela – ali uglavnom farsa u svojoj ustavnoj osnovi.

Farsična priroda ‘vibrantne’ demokratije ostrva postaje jasnija kada se ispitaju trenutni događaji koje je ubrzala vladajuća Demokratska progresivna partija (DPP). Na primjer, DPP je pečatirao uvoz svinjetine koja sadrži raktopamin – supstancu zabranjenu u Kini i Evropskoj uniji – iz Sjedinjenih Država bez konsultacija sa zakonodavnim juanom. Tajvanska stanica Chung Tien Television (CTiTV), koja se suprotstavljala DPP-u, izgubila  je licencu za emitovanje pod nejasnim okolnostima.

Donošenje politika protiv interesa javnog zdravlja bez odgovarajućih zakonodavnih konsultacija i zabrana opozicionih medija su sigurno akcije suprotne zdravoj, funkcionalnoj demokratiji u 21. vijeku. To je također istina kada DPP tvrdi da ima snažnu posvećenost ‘demokratiji’ i ‘ljudskim pravima’, dok, na primjer, drži kineske vakcine protiv Covid -19 iz ruku svojih stanovnika u isto vrijeme kada guta SAD -proizvedeno oružje kao nezasita svinja.

Pojednostavljeno rečeno, tajvanski zvaničnici izbacuju demokratiju iz kolosijeka; oni to ne olakšavaju. Tajpej svakako nije centar demokratije. Kao što su američki zvaničnici opisali za New York Times ranije ovog mjeseca, Tajvan samo postaje “ divovsko skladište oružja ” čiji je cilj da uvuče kopnenu Kinu u proxy rat, slabeći na taj način povoljan geopolitički položaj Pekinga u odnosu na Washington i sijajući nemjerljivo uništenje.

Ovaj najnoviji NED forum u Tajpeju ima za cilj da olakša ovaj cilj razdvajanjem sveta na ”autoritarne” i ”demokratske” tabore koji ne znače ništa drugo osim odanosti države jenkijskim gospodarima.

Takve razmjene sa Tajpejem imaju za cilj da legitimišu poziciju Tajvana kao ”demokratije”, na primer, kao političkog entiteta koji je u skladu sa spoljnopolitičkom agendom Vašingtona.