Opasni snovi o samostalnom vojnom nuklearnom programu EU

U svjetlu rasprava o zasebnim oružanim snaga Europske unije, koje su postale aktualne nakon pobjede Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima u Americi i zahtjeva Washingtona da svi saveznici u NATO paktu za obranu izdvajaju 2% BDP-a, Europa je došla na ideju da sama, bez Sjedinjenih Država, izgradi sustav nuklearnog odvraćanja.

Ideja, koja je nekad bila nezamisliva, dobiva sve više pozornosti u europskim političkim krugovima. U slučaju da se europski kontinent ne bude mogao osloniti na zaštitu SAD-a, europski dužnosnici razmatraju plan izgradnje vlastitog nuklearnog programa EU, navodi The New York Times.

Prema ovom planu, francuski arsenal će biti obnovljen i štitit će ostatak Europe, a financije i obrambene doktrine bi bile pod zajedničkim europskim zapovjedništvom, navodi The New York Times.

Analitičari ističu kako taj plan, čak i ako nikada ne bude proveden, pokazuje rastući osjećaj EU da poduzme radikalne mjere, potrebne da se zaštiti poslijeratni poredak u eri predsjedništva Trumpa i oporavka Rusije.

Čak i pobornici takozvanog plana “Eurodeterrent“, odnosno Europe kao sile nuklearnog odvraćanja, koji su u manjini, priznaju ogromne prepreke za u provedbi ove ideje. Međutim, rasprava se rasplamsala, osobito u Njemačkoj, koja ima središnje mjesto u svakom planu, iako se deklarativno zalaže za denuklearizaciju svijeta.

Analitičarka u njemačkim Vijeću za vanjske odnose, Jana Puglierin, rekla je da nekoliko vrhunskih europskih dužnosnika “vode javnu raspravu o ovom pitanju, koju prenose novine i časopisi, radio i televizije, te da je vrlo iznenađen onim što se govori”.

U međuvremenu je bivši premijer Poljske, sada čelnik vladajuće stranke Jaroslaw Kaczynski, nedavno za njemačke medije rekao kako poziv za izradu nuklearnog programa EU treba raspravljati na najvišoj razini.

Najviše od svih se za plan “Eurodeterrent” zalaže utjecajni član Bundestaga iz redova demokršćana, specijaliziran za teme vanjske i obrambene politike Roderich Kiesewetter, koji je počeo zagovarati stvaranje europskog nuklearnog programa odmah nakon izborne pobjede predsjednika Trumpa.

“Moja ideja je osloniti nuklearni program na postojeći potencijal današnje Francuske i Velike Britanije”, kaže Kiesewetter.

Istovremeno priznaje da izlazak Velike Britanije iz EU može osujetiti taj plan.

Desetine američkih nuklearnih bojevih glava za brzo djelovanje se nalaze u Njemačkoj, Italiji, Belgiji i Nizozemskoj, a jamstvo su zaštite kontinenta, podsjeća NYT. Kiesewetter je naglasio kako je njegov plan osigurati alternativu trenutnom stanju, odnosno stvoriti paralelni nuklearni program.

Prema njegovim riječima, plan zahtijeva četiri komponente. Francuska se treba obvezati da će dostavljati oružja za zajedničku europsku obrane, financiranje od strane Njemačke će pokazati kolektivnu prirodu programa, treba uspostaviti jedinstveno zapovjedništvo i francuske bojeve glave rasporediti u drugim europskim zemljama.

Dakle, glavni promotori ovog plana, kojim je potreban “kako bi se zaštitio poslijeratni poredak u eri Trumpa i zbog oporavka Rusije”, su Nijemci i Poljaci, što nije zanemarivo. Zašto se došlo na ovu ideju, koja se sve donedavno činila suludom?

Trenutno su glavni lobisti plana “Eurodeterrent” mladi njemački političari, iako su oni vjerojatno glasnogovornici vrha vladajuće stranke i kancelarke Merkel.

Smatra se da njemački pobornici plana, posebice analitičarka Vijeće za vanjske odnose Jana Puglierin i zastupnik Bundestaga Roder Kiesewetter, žele stvoriti neovisni vojni nuklearni program EU, koji bi pokrivalo zapadnu Europu u slučaju da Trump odbije zaštititi Europu od ruske agresije. Budući da se sama Njemačka nema pravo ni nadati posjedovanju vlastitog nuklearnog oružja, Berlin pokušava manipulirati susjedima, koji to pravo imaju, kao i samo oružje.

U Sjedinjenim Državama nitko nije potaknuo Nijemce na razvoj ovog programa. Prioritet nove američke administracije je ne povećavati broj europskih nuklearnih oružja, niti stvoriti neku posebnu doktrinu o korištenju europskih nuklearnih kapaciteta, nego prisiliti europske saveznike NATO pakta na povećanje vojnih troškova. Za američki prijedlog je mali broj europskih zemalja, kao što je Estonija. Njemačka, ako prvo gospodarstvo kontinenta, ne pokazuje posebnu želju da poveća vojni proračun, pa je našla jednostavan način odgovornost za obranu Europe prebaci na svoje povijesne protivnike – Francusku i Veliku Britaniju.

Pođimo od s činjenice da se njemački status od nenuklearne zemlje promijeni u nuklearnog gotovo nemoguća misija i prijeti urušavanju cijelog poslijeratnog sustava svjetskog poretka. Međutim, čvrste veze i sinkronizirana obrambena i vanjska politika Berlina i Pariza su itekako mogući, ako na izborima u Francuskoj pobijedi Emmauel Macron, a u Njemačkoj Angela Merkel. No, čak i u ovoj situaciji, Europa mora izdvojiti ogromna dodatna sredstva, ako želi reanimirati vlastite nuklearne sposobnosti. No, taj novac će teško naći.

Problem je što se povratak francuskog nuklearnog arsenala pod kontrolu NATO pakta dogodio u vrijeme predsjednika Nicolasa Sarkozyja. Ranije je francuska vojna struktura slijedila propise Charlesa de Gaullea i nije bila izravno podređena Bruxellesu. Iako se predstavljao kao zaštitnik francuskog suvereniteta, Sarkozy je sveukupno francusko nuklearno oružje predao zapovjedništvu NATO pakta. No, problem suvereniteta Francuske je stvar Pariza. Važnije pitanje je koliko teoretski uopće može biti učinkovit sustav neovisne europske nuklearne sigurnosti.

Sada su po cijeloj Europi, najviše u Njemačkoj, raspoređene američke zrakoplovne baze sa zalihama nuklearnog oružja koja se, montirajući ih na bombardere, brzo mogu aktivirati. U posljednje dvije godine su američke zrakoplovne snage počele provoditi letove obuke s nuklearnim bojevim glavama, ali s njemačkih pilotima na zrakoplovima “Tornado”. Zapravo je prilično čudno što to čine njemački vojnici, koji ne bi trebali imati pristup nuklearnom oružju. Ipak, Amerikanci su se odlučili na flagrantno kršenje poslijeratnih sporazuma i retroaktivno rehabilitiranju Njemačke vojne sposobnosti.

Istovremeno, ova rehabilitacija nije naišla na neki veći otpor u njemačkoj javnosti. Kada su za vrijeme NATO aktivnosti u bivšoj Jugoslaviji njemački vojnici izašli izvan granica svoje zemlje, dijelom su bili ograničeni u kretanju, jer je pojava tenkova s crnim i bijelim križevima u nekim gradovima i regijama Bosne stanovništvo podsjećala na događanja iz razdoblja od period 1941. do 1945. Takve “uspomene” Berlinu nisu potrebne i iz tog razloga njemačke jedinice medijski nisu dovoljno popraćene u “Jačanje obrane u istočnoj Europi”.

Usput, ideja o stvaranju vlastitog nuklearnog vojnog sustava u Europi je aktualna i u istočnoj Europi,  pogotovo Poljskoj, koja podržava njemačke parlamentarce i politologe da se povežu s Francuskom, dok Poljaci računaju i na Veliku Britaniju.

Problem je i ukupni nuklearni kapacitet zapadne Europe, a prema nekim izračunima zapadna Europa jednostavno ne bi bila u stanju preživjeti prvih 15 minuta nekonvencionalnog nuklearnog rata. Čak i ako je francuska podmornica, koje nose nuklearna oružja, uglavnom četiri bojeve glave, dođe na sigurno područje, ona u tom trenutku više ne bi bila u Francuskoj. Ista stvar se događa s britanskom podmorničkom flotom, od koje mnoge podmornice nisu na dužnosti.

Sve su u lošem stanju, što se vidjelo tijekom skandala u srpnju prošle godine, kada je nova premijerka Theresa May naredila provjeru nuklearne flote i nije dobila nikakve odgovore. Zapravo, mogućnost zapovjednice su bile naredbe poput “Stavite se pod zapovjedništvo SAD-a, ako je još uvijek tamo”, “Idite u Australiji”, “Osvetiti se” ili “Koristite vlastitu prosudbu”, što je jedinstvena situacija u povijesti britanske flote, opisujući skandal piše The Guardian.

Jednostavno rečeno, ukupni zapadnoeuropski nuklearni potencijal u oružanom sukobu nekonvencionalnih razmjera je toliko mali da ga je naivno smatrati kao samostalnu jedinicu.

Ipak, Njemačka, kao da inzistira da njezini zapadni susjedi počine kolektivno samoubojstvo, počela je formirati posebno nuklearno zapovjedništvo.

U sovjetskim vremenima, cijelo područje obje Njemačke se automatski smatralo bojnim poljem, a posljedice bi bile “spaljena zemlja“. Poznato je da su sve, uključujući i vlade Demokratske Republike Njemačke, činile sve kako bi srednju Europu pretvorile u moguće područje izravnog sukoba dva vojna bloka, što je dovelo do prilično specifičnih odnosa između Moskve i Berlina. Sada je geostrateška situacija u Europi je nešto drugačija, ali su tradicionalni njemački strahovi još uvijek prisutni.

Berlin na lukav način, žaleći se na stavove Trumpove administracije, koji još uvijek nisu stvarno izraženi, prebacuje odgovornost na Britance i Francuze. Za sada svi planovi dolaze od njemačkih politologa poput gospođice Jane Puglierin, poljskih dužnosnika i američkim novinara.

Zanimljivo je da je The New York Times ovoj ideji posvetio posebnu pozornost, čime je vrlo vješto stvorio skandal kojim testira stavove europskih partnera. Ali i sami europski partneri traže od Washingtona da pojasni svoje stavove dok na drugoj strani jedni druge nagovaraju na loše strateške odluke. Tko će na kraju koga nadigrati, nije jasno. Treba još malo pričekati.

No, kao da se nalazimo na samom početku neke nove povijesti, koji bi mogao biti početak velikog prijateljstva, ali i raskol u kojem će uskrsnuti stara europska carstva iz XIX stoljeća.