Operacija Barbarossa, analiza borbi, Nijemci okružuju Kijev i Lenjingrad

U drugoj polovici kolovoza 1941. njemački strateški plan u njihovoj invaziji na SSSR drastično je izmijenjen. Većina oklopa Skupine Centar poslana je na jug u Ukrajinu, a napredovanje Wehrmachta na Moskvu privremeno je odgođeno.

Do sada je nacistička služba sigurnosti izvještavala o “određenoj nelagodi” i “padu raspoloženja pune nade” njemačkog stanovništva. Brzi trijumf na istoku u koji su bili uvjereni propagandom Josepha Goebbelsa nije stigao. Zabrinutost njemačke javnosti pojačana je pismima koja su kući slale trupe Wehrmachta, od kojih su mnoga potvrđivala da napad na Sovjetski Savez ne napreduje kako je planirano. U novinama je također bio sve veći broj obavijesti o smrti njemačkih vojnika.

Poznati njemački pisac Victor Klemperer, koji je bio Židov, napisao je iz Dresdena s dalekovidnom točnošću 2. rujna 1941.

“Opće je pitanje hoće li se stvari odlučiti u Rusiji prije kišne sezone na jesen. Ne izgleda tako… Računa se koliko ljudi u trgovinama kaže ‘Heil Hitler’, a koliko ‘Dobar dan’. ‘Dobar dan’ se očito povećava”.

Sam Hitler je početkom kolovoza 1941. “shvatio da su njegovi planovi za kampanju Blitzkriega na istoku propali”, napisao je njemački povjesničar Volker Ullrich u drugom dijelu svoje biografije o Hitleru. Dva tjedna kasnije, 18. kolovoza, Hitler je izravno rekao ministru propagande Goebbelsu da su on i njemački generali “potpuno podcijenili moć, a posebno opremu sovjetske vojske”.

Broj ruskih tenkova, na primjer, bio je više nego dvostruko veći nego što su nacističke obavještajne službe prvotno procijenile, a sama Crvena armija bila je mnogo veća nego što se predviđalo. Sedam tjedana nakon invazije, 11. kolovoza 1941. general Franz Halder, načelnik Glavnog zapovjedništva njemačke vojske (OKH), izjavio je u svom dnevniku: “Na početku rata očekivali smo oko 200 neprijateljskih divizija. Ali već smo izbrojali 360”.

Ipak, kako je počeo rujan 1941., činilo se sasvim mogućim da Hitler izvlači još jednu uvjerljivu pobjedu kako bi utišao sumnje svojih zapovjednika. Po suhom vremenu s vedrim nebom iznad glave Panzer grupa 2, predvođena generalom Heinzom Guderianom, zauzela je sjeverno-ukrajinski grad Černigov 9. rujna 1941., samo 80 milja sjeverno od glavnog grada Kijeva. Guderianovi oklopnici su se nakon toga odvezli na istok kako bi zauzeli dugi most Desna kod Novgorod Severskog.

Četiri oklopne divizije general-pukovnika Ewalda von Kleista, koje su pripadale Skupini Jug, otišle su se prema sjeveru kako bi se spojile s Guderianovim oklopom. Sovjetskim vojnicima je postajalo očito da Nijemci provode golem pokret u obliku kliješta, koji je imao za cilj odsjeći sve ruske postrojbe unutar zavoja Dnjepra i pritom opkoliti Kijev. To je jasno vidio 58-godišnji maršal Semyon Budyonny, koji je vodio sovjetsku jugozapadnu i južnu frontu. Uzalud je molio Josipa Staljina da mu dopusti povlačenje na rijeku Donets.

Staljin je od samog početka odbijao dopustiti napuštanje Kijeva. Njegov istaknuti zapovjednik Georgij Žukov upozorio ga je već 29. srpnja 1941. da se izložena ukrajinska prijestolnica treba napustiti u strateške svrhe. Ljuti Staljin je odgovorio Žukovu: “Kako si mogao doći na ideju da Kijev predaš neprijatelju?” Žukov je tijekom kolovoza rekao da je “nastavio pozivati Staljina da savjetuje takvo povlačenje”. Staljin i sovjetsko vrhovno zapovjedništvo (Stavka) izdali su 18. kolovoza direktivu kojom se naređuje da se Kijev ne smije predati. Staljin nije mogao podnijeti da se bez borbe odrekne trećeg po veličini grada Sovjetskog Saveza.

Krajem kolovoza 1941. Wehrmacht je prisilio Crvenu armiju natrag na obrambenu liniju na rijeci Dnjepar. Kijev je ležao ranjiv na kraju dugog istaknutog mjesta. Staljin je tada pojačao svoju izvornu stratešku pogrešku, pojačavši područje oko Kijeva s više divizija Crvene armije.

Dana 13. rujna 1941., general-bojnik Vasilij Tupikov, u Kijevskom sektoru, sastavio je izvješće u kojem je naveo kako je “potpuna katastrofa bila udaljena samo nekoliko dana”. Staljin je odgovorio: “General bojnik Tupikov poslao je depešu punu panike… Situacija, naprotiv, zahtijeva da zapovjednici na svim razinama zadrže iznimno čistu glavu i suzdržanost. Nitko ne smije ustupiti mjesto panici”.

Sljedećeg dana, 14. rujna, von Kleist i Guderianovi oklopnici susreli su se u ukrajinskom gradu Lokhvytsia, 120 milja istočno od Kijeva. Zamka je bila zapečaćena. Budyonnyjeve postrojbe su se grčevito borile za izvlačenje, ali ti napori nisu uspjeli. Kao i ruski napadi koji su dolazili s daljeg istoka, koji su bili pokušaji spašavanja osuđenih 50 sovjetskih divizija opkoljenih u zavoju Dnjepra.

Kijev je pao u ruke Nijemaca 19. rujna 1941. Nakon su borbe prestale 26. rujna, predalo se 665.000 sovjetskih vojnika, veći dio od pet divizija. Ovo je bila najveća predaja snaga na terenu u vojnoj povijesti. Sovjeti su dalje izgubili 900 tenkova i 3.500 topova. Ukupni gubici osoblja Crvene armije na području Kijeva, uključujući žrtve, dostigli su 750.000 ljudi. Među poginulima je bio i Tupikov koji je, kako je spomenuto, pokušao upozoriti sovjetski Glavni stožer na nesreću koja se spremala.

Engleski učenjak Geoffrey Roberts napisao je: “17. rujna Stavka je konačno odobrio povlačenje iz Kijeva, na istočnu obalu Dnjepra. Bilo je premalo, prekasno; kliješta njemačkog okruženja istočno od Kijeva već su se zatvorila”.

Nakon gubitka Kijeva, Staljin je bio “u transu”, prema Žukovu i razumljivo mu je trebalo nekoliko dana za oporavak. U ovom trenutku, tri mjeseca nakon nacističko-sovjetskog rata, Crvena armija je ukupno izgubila najmanje 2.050.000 ljudi, dok su Nijemci pretrpjeli manje od 10 % tog broja, 185.000 ljudi, primijetio je britanski povjesničar Evan Mawdsley. Brojka od 185.000 i dalje je predstavljala veći broj žrtava nanesenih njemačkoj vojsci (156.000) u bitci za Francusku, a borbe na istočnom frontu, naravno, bile su daleko od kraja.

Dana 23. rujna 1941. Goebbels je posjetio Hitlera u njegovom vojnom stožeru, Vukovom brlogu, smještenom u blizini istočno-pruskog grada Rastenburga. S obzirom na to da je Kijev upravo pao, Goebbels je primijetio da je Hitler izgledao “zdravo” dok je bio “odlično raspoložen i gleda na trenutnu situaciju krajnje optimistično”.

Hitler je preuzeo osobnu zaslugu za zauzimanje Kijeva, u kojem je prethodno ignorirao prosvjede njemačkih zapovjednika, jer su bili nepokolebljivi u vezi s tim da se napredovanje na Moskvu treba nastaviti. Hitler je rekao Goebbelsu da će grupa armija Jug nastaviti marširati, kako bi zauzela četvrtu po veličini metropolu SSSR-a, Harkov, u istočnoj Ukrajini, više od 250 milja istočno od Kijeva; a nakon toga trebali bi krenuti na zauzimanje Staljingrada, opet 385 milja istočnije. Jedan od ova dva cilja je postignut, s Harkovom koji je pao pod njemačku 6. armiju 24. listopada 1941. Na sjeveru, Hitler je također želio da Lenjingrad bude potpuno pokoren, drugi najveći grad sovjetske Rusije.

U svojim memoarima maršal Žukov je napisao: “Prije rata Lenjingrad je imao 3.103. 000 i 3.385.000 stanovnika računajući predgrađa”.

Dana 08. rujna 1941. grupa armija Sjever prodrla je u ova predgrađa, s njemačkim oklopima samo 10 milja od grada. Tako je službeno započela strašna opsada Lenjingrada. Tijekom 10. rujna Hitler je obavijestio goste ručka o svojim namjerama u vezi s Lenjingradom: “Ovdje treba dati primjer i grad će nestati s lica zemlje”.

Već 08. rujna Nijemci su zauzeli grad Shlisselburg na južnoj obali Ladoškog jezera. Tjedan dana kasnije Slutsk (Pavlovsk) je pao u predgrađe Lenjingrada, kao i Strelna, blizu jugozapadno od Lenjingrada. Na sjeveru je finska vojska napredovala na nekoliko milja od najsjevernijeg predgrađa Lenjingrada i grad je sada bio okružen.

Vrhovno zapovjedništvo njemačkih oružanih snaga (OKW), uz Hitlerov dogovor, naredilo je da se na Lenjingrad ne smije jurišati; ali će biti bombardiran iz zraka od strane Luftwaffea, dok su stanovnici grada trebali umrijeti od gladi kroz vojnu blokadu. Dana 12. rujna 1941. najveće skladište hrane u Lenjingradu, opću trgovinu Badajevski, dignut je u zrak nacističkim bombarderskim zrakoplovom.

Štoviše, teško njemačko oružje i topništvo bilo je zlokobno poredano na tlu, preko predgrađa Lenjingrada. Njemačko oružje imalo je dovoljan domet da pogodi svaku ulicu i gradsku četvrt, što znači da praktički nijedna kuća ili stambeni blok u Lenjingradu nisu bili sigurni, što je predstavljalo konstantan strah za njegove stanovnike.

Slijedom Hitlerove direktive br. 35 od 06. rujna 1941., Panzer Grupa 4 general-pukovnika Ericha Hoepnera je 15. rujna premještena iz regije Lenjingrad. Prebačen je na središnji front za obnovljeni pohod prema Moskvi. Zaustavljanje njemačkog napredovanja na Lenjingrad, u vrijeme kada se činilo na pragu uspjeha, značilo je na kraju da grad uopće nije zauzet. Zapovjednik 41. Panzer divizije, Georg-Hans Reinhardt, bio je uvjeren da će Lenjingrad biti zauzet. Reinhardt je skicirao razne rute na karti Lenjingrada za napredovanje u grad, kada mu je izdana zapovijed za prestanak s nadiranjem.

Ni Lenjingrad nije bio potpuno okružen zimi kada se voda smrzla na jezeru Ladoga, daleko najvećem jezeru u Europi. Rusi su ubrzo mogli prijeći jezero Ladoga s vozilima koja su prevozila hranu i zalihe, iako su ih Luftwaffe redovito napadali. Na sreću, veliki dio stanovnika Lenjingrada pobjegao je iz grada. Žukov je napisao: “Čak 1 743 129, uključujući 414 148 djece, evakuirano je odlukom Vijeća narodnih komesara između 29. lipnja 1941. i 31. ožujka 1943.”

Nijemci nikada nisu uspjeli povratiti zamah kakav su imali u svom prvotnom pohodu prema Lenjingradu. U studenom 1941. ofenziva za spajanje snaga s Fincima istočno od jezera Ladoga nije uspjela. Tijekom prosinca Nijemci su bili prisiljeni povući se do rijeke Volhov, oko 75 milja južno od Lenjingrada. Svi pokušaji uništavanja sovjetskog mostobrana kod Oranienbauma, blizu zapadno od Lenjingrada, bili su neuspješni.

Lenjingradu je u obrani pomogao geografski položaj grada, između Finskog zaljeva i Ladoškog jezera. U usporedbi s Kijevom ili Moskvom, Lenjingrad je Crvenoj armiji bilo znatno lakše braniti. Zapadne prilaze Lenjingrada čuvao je Finski zaljev, njegov sjeverni dio uski pojas zemlje zvan Karelska prevlaka, a jugoistočni dio gornjim dijelom rijeke Neve; dok se veći dio područja koje je graničilo s gradom na jugu sastojao od močvarnog terena kroz koji Nijemci nisu mogli proći.

Staljin je opstanku Lenjingrada pridavao još veću važnost nego Kijev. U brzojavu od 29. kolovoza 1941. upućenom svom ministru vanjskih poslova Vjačeslavu Molotovu, zabrinuti Staljin je napisao: “Bojim se da će Lenjingrad biti izgubljen glupim ludilom i da lenjingradske divizije riskiraju zarobljeništvo”. Ako bi Hitlerove snage zauzele grad, to bi omogućilo neprijatelju izvršavanje bočnog udara prema sjeveru na Moskvu. Gubitak grada koji je nosio Lenjinovo ime, osnivača Sovjetske Rusije, mogao je samo predstavljati ozbiljan udarac ruskom moralu i veliku pobjedu za naciste. Sovjetski Savez bi bio lišen važnog središta proizvodnje oružja da je zauzet Lenjingrad.

Staljin je 10. rujna 1941. zapovjedio Stavki neka imenuje Žukova za zapovjednika novog lenjingradskog fronta. Žukov, koji je posjedovao veliku sposobnost i energiju, pomogao je u jačanju obrane oko Lenjingrada, zabranivši sovjetskim časnicima da odobravaju povlačenje bez pismenih naredbi vojnog zapovjedništva. Do kraja rujna 1941. lenjingradska fronta se stabilizirala.

Više od milijun sovjetskih vojnika bit će eliminirano u lenjingradskoj oblasti u sljedeće dvije i pol godine. Za to vrijeme 640.000 stanovnika Lenjingrada umrlo je od gladi, a još 400.000 je izgubilo život zbog bolesti, njemačkog granatiranja i zračnih napada, uz one koji su stradali tijekom evakuacije itd.

Opsadu Lenjingrada izdržale su uglavnom njegove stanovnice. Većina muškog stanovništva Lenjingrada borila se u sovjetskoj, Crvenoj armiji  ili se pridružila narodnoj miliciji, divizijama neregularnih postrojbi. Herojski otpor Lenjingrada pomogao je u vezivanju trećine snaga Wehrmachta 1941., što je pomoglo u spašavanju Moskve od okupacije.