Operacija Barbarossa: Devet lažnih mitova koje demantiraju arhivi

Na pojačanu propagandnu kampanju povijesnog revizionizma o Drugom svjetskom ratu na Zapadu, Rusija odgovara sa sve više tekstova temeljenih na arhivama koje je ruski predsjednik naredio da se deklasificiraju i da se osnuje poseban fond za čuvanje povijesne istine o tom razdoblju koje, što je nama očito nepoznanica, ujedinjuje sve ruske narode svih ideoloških opredjeljenja, osim malobrojnih prozapadnih liberala koji takvim stavovima samo navlače bijes javnosti na sebe.

Njemačka invazija na Sovjetski Savez, pokrenuta 22. lipnja 1941. i bila je najveća vojna operacija u povijesti. Rođena iz Hitlerove želje za osvajanjem sovjetskih teritorija i poraza boljševizma, Operacija Barbarossa bila je dio Hitlerove rasističke mašte o uspostavljanju “Lebensrauma”, ili životnog prostora, na istoku. Christer Bergström je na temelju sovjetskih arhiva razbio mnoge mitove o ovom razdoblju, ali još uvijek ima onih koji ne znaju i ne žele znati i, držeći se stare latinske izreke „Ignoramus et ignorabimus“, vjeruju da su u pravu.

1. Staljinov kolaps

U čuvenom govoru na XX Kongresu Komunističke partije Sovjetskog Saveza u veljači 1956. je prvi tajnik Nikita Hruščov rekao: „Nakon prve ozbiljne katastrofe i poraza na frontu, Staljin je smatrao da je to kraj. U jednom svom govoru tih dana rekao je: “Sve što je Lenjin stvorio, zauvijek smo izgubili! Nakon ovog je Staljina dugo prestao raditi bilo što.” Zahvaljujući toj izjavi, ničim dokazanoj, rođena je ideja da je Staljin u prvim danima kampanje pao u neku vrstu paralize, što je jedan od najdužim mitova o Operaciji Barbarossa.

Međutim, prema istraživanju Stevena Mainea sa Sveučilišta u Edinburghu, koji je radio na Staljinovim bilješkama, ovaj citat nije bio ništa drugo do dezinformacija Hruščova. Većina dokumenata pokazuje da je Staljinov službeni radni dan 22. lipnja 1941. započeo u 05:45. i završio 23. lipnja u 4:45 ujutro. Kako je to sovjetski vođa zapao u stanje „kolapsa“, a radio je 22 sata i 35 minuta.

Nakon tako napornog dana, Staljinov najkraći radni dan bio je 24. lipnja, kada je radio nešto više od pet sati. To bi mogao biti temelj optužbi Hruščova. Međutim, već 25. i 26. lipnja Staljin je imao sastanke takoreći od 0 do 24. Prema Maineu, 27. lipnja je “njegov zabilježeni radni dani trajao više od 10 sati i vjerojatno zbog ovog fizički i psihički stresnog rasporeda, njegov je radni dan 28. lipnja trajao nešto više od 5 sati”.

Stoga smo daleko od tvrdnje da je “prestao raditi bilo što”, jer je, prema službenim zabilješkama i danas dostupnim u arhivi, Staljin u tjednu od 22. do 28. lipnja radio 168 sati.

2. Masovna predaja sovjetskih vojnika

Njemački napad počeo je 22. lipnja 1941. Nijemci su do 11. srpnja 1941. na Istočnom frontu imali 400 000 ratnih zarobljenika. Međutim, suprotno uvriježenom mišljenju, masovne predaje nikada nije bilo. Zbog Staljinove naredbe da trupe ostanu na mjestu, opkoljene su velike jedinice. No većina izoliranih jedinica tvrdoglavo se borila sve dok im nije ponestalo municije. U tvrđavi Brest, na samoj granici, mali garnizon odupro se očigledno nadmoćnijem neprijatelju, po broju vojnika i broju topova, ubivši više od 1000 vojnika 45. njemačke pješačke divizije.

“Neprijatelj se bori s najvećim otporom i hrabrošću”, izvijestilo je 28. lipnja Visoko zapovjedništvo njemačke vojske Heeresgruppe Mitte, odnosno Središnje njemačke armije. Viski zapovjednici 4. Njemačke armije su sovjetske vojnike opisali kao “izuzetno žilave i jake”. “Bijeli” emigranti, koji su pobjegli iz Rusije nakon Oktobarske revolucije, bili su korišteni kako bi okružene trupe Crvene armije uvjerili da se predaju i pridruže antiboljševicima, ali to je “kategorički odbijeno”, navodi se u izvještaju njemačke vojske.

Druga njemačka poruka Berlinu: „Što se dogodilo s Rusima 1914. – 1917., koji su pobjegli ili su se predali kad je oluja bila na vrhuncu? Sada ostaju u svom bunkeru i prisiljavaju nas da ih spalimo. Radije ostaju da izgore u svom tenku, a njihovi nas mitraljesci i dalje nas gađaju, čak i kad im avion gori. Što se dogodilo s Rusima? Ideologija ih je promijenila!”

3. Veliki špijun Sorge i navodna mobilizacija vojnika s Dalekog istoka

Često se kaže da je 14. rujna 1941. sovjetski špijun u Tokiju Richard Sorge obavijestio Staljina da Japan neće napasti Sovjetski Savez sve dok Moskvu ne okupiraju Nijemci. Obično se kaže da su ti podaci spasili Moskvu u smislu da je to Crvenoj armiji omogućilo da oslobodi veliki broj trupa, često prikazanih kao dobro opremljene i visoko obučene, koje su s ruskog Dalekog istoka došle Moskve. Ali to se mora odbaciti kao mit utemeljen isključivo na spekulacijama.

Ono što je Sorge zapravo otkrio je da Japan neće napasti Sovjetski Savez ako “SSSR ne prebaci velike snage s istoka”. U stvari, više od tri divizije otpremljeno je s Dalekog istoka u Moskvu od listopada do prosinca 1941. To su bile 32. i 78. pukovnička divizija i 58. satnija, ali zapravo oklopna divizija. Iz Transbajkalske vojne oblasti su stigle još dvije divizije, 93. pješačka i 82. mehanizirana, a iz vojne oblasti Srednje Azije stigle su tri, 18. i 20. gorska divizija i 238. pukovnija. To je bilo samo osam od stotinu divizija koje je 1. prosinca 1941. Crvena armija poslala na front.

4. Umor Wehrmachta zbog nemilosrdnih sovjetskih protunapada

Često se kaže da je jedan od glavnih razloga zašto su Nijemci poraženi u bitki za Moskvu u prosincu 1941. bilo trošenje i umor njihovih snaga. Zapravo, krajem studenog 1941. je Wehrmacht na Istočnom frontu bio je puka sjena onoga što je bio pet mjeseci ranije. Gubici su smanjili snagu Luftwaffea i kopnenih postrojbi na 30-40% ili čak manje od izvorne snage.

„Landsere“, veterane prve linije, snažno je pogodio umor bitke nakon pet mjeseci intenzivnih i nemilosrdnih borbi. Međutim, Crvena armija je bila mnogo istrošenija. Njene su armije bile vidno slomljene, posebno nakon što su pretrpjele velike gubitke u dvostrukim borbama oko Vjazme i Brijanska u listopadu 1941. Divizije su se smanjile za nekoliko tisuća ljudi, a popunjavane su često neobučenim regrutima. Nedostajala je i sva vrsta opreme. I dok su Nijemci uspjeli povećati oklopne snage na Istočnom frontu između rujna i prosinca 1941., sovjetske oklopne snage su prepolovljene, što nas dovodi do sljedećeg mita…

5. Ogromna brojčana superiornost koju su uživali Sovjeti

Nacistička propaganda je širila sliku Nijemaca koji se bore protiv “bezbrojnih masa s istoka”, ali to je bila samo rasistička propaganda. U stvarnosti, rat na Istočnom frontu 1941. godine karakterizirala je brojčana inferiornost Crvene armije. 22. lipnja 1941. je u četiri sovjetske zapadne vojne oblasti, od Baltika do Crnog mora, bilo 2,3 milijuna ljudi, a njemačke i snage kolaboracionista koje su im se pridružile su brojale gotovo 4,5 milijuna vojnika.

Wehrmacht je okupio 3,35 milijuna vojnika. Rumunjska vojska je poslala čak 600 000 muškaraca, a na sjeveru je Finska već mobilizirala svoju vojsku od 530 000 ljudi.

Kad je Crvena armija u prosincu 1941. u Moskvi krenula u protunapad, sovjetska brojčana inferiornost bila je i veća. Podaci sovjetske sile u arhivima pokazuju da su 1. prosinca 1941. Sovjeti su mogli okupiti 576 500 vojnika i 574 tenka za borbu protiv Srednje njemačke armije koja je u to vrijeme imala 1,2 do 1,9 milijuna vojnika i 1800 tenkova i jurišnih topova. Nijemci nisu uživali samo trostruku brojčanu superiornosti u tenkovima, već su od sovjetskih tenkova, koji su bili u Moskvi, samo 30% bili T-34 ili KV-1, dok su ostali bili potpuno zastarjeli modeli.

Kako se rat nastavio, Nijemci su postupno gubili brojčanu superiornost, za što je zaslužan i veći sovjetski industrijski kapacitet, ali najveće pobjede 1941. godine Nijemci, između ostalog, mogu pripisati i jasnoj brojčanoj nadmoći.

6. Polarna zima je zaustavila njemačku ofenzivu

Velik dio zapadne historiografije o Operaciji Barbarossa, koja se temelji prvenstveno na njemačkim izvorima, naglašava ubojito niske temperature i navodi ih kao glavni razlog njemačkog poraza.

Ali meteorološki podaci to ne potvrđuju. Sovjetska ofenziva u Moskvi se podudarala neobičnim padom temperature, manjom od minus 35 stupnjeva Celzijusovih 5. i 6. prosinca. Ali Nijemci su zapravo uspjeli spriječiti sovjetske napade baš tih dana i pod nevjerojatno niskim temperaturama. 6. prosinca 1941., pod rekordnih 38 stupnjeva ispod nule, 9. Njemačka armija je pokrenula protunapad u Kalininu, uz snažnu podršku Panzergrupe 3, oklopne armije vojska sastavljene od više tijela, i ponovo je odbacila 31. Sovjetsku armiju s rijeke Volge. U tim je borbama 250.  sovjetska pješačka divizija bila potpuno uništena i morala se povući. Između 5. i 7. prosinca njemačka visoka komanda izvijestila je da su sovjetski napadi uglavnom bili odbijeni.

“U ranim danima nismo uspjeli”, priznao je maršal Žukov, najcjenjeniji sovjetski zapovjednik Drugog svjetskog rata.

No 8. prosinca niski tlak je donio odmrzavanje i jake padaline su prekrile Moskovsku regiju. Bilješke u dnevniku njemačkog visokog zapovjedništva kažu da su nekoliko dana, od 8. prosinca, promatrali „iznenadne klimatske promjene“.

„Temperature tijekom dana su bile i do +4 stupnja Celzijusa, a putevi su bili mekani”, piše njemačka komanda.

Zanimljivo je da su baš tog dana sovjetske trupe stigle do svoje prve pobjede. Istog dana je feldmaršal Fedor von Bock, zapovjednik Srednje njemačke armije, očajnički izvijestio da se njegove trupe nisu mogle oduprijeti sovjetskom koncentričnom napadu. 9. prosinca, s temperaturama između minus 5 i 0 Celzijevih stupnjeva, Von Bock je uputio hitan zahtjev Vrhovnoj komandi Wehrmachta: “Armiji Centar treba više ljudi!”

U svom je dnevniku general Oberst Franz Halder je napisao da je duboko zabrinut: “Razgovarajte s feldmaršalom Von Bockom telefonom. General Guderian izvještava da su uvjeti njegovih trupa toliko kritični da ne zna kako odbiti neprijatelja.”

Pod kišom i otapanjem leda 12. prosinca, 2. njemačka tenkovska divizija izbačena je iz Solnečnogorsk, nakon što je odbijena 40 kilometara od početka sovjetske protuofenzive. Tog dana, sve očajniji Von Bock telefonirao je Vrhovnoj komandi njemačke vojske, izvijestivši da je situacija Srednje njemačke armijske grupe „dosegla akutno kritičnu fazu“.

„Jugozapadni prodor fronte 2. armije dodatno je produbio Livnij u smjeru Orjula. 45. pješačka divizija bila je opkoljena i djelomično uništena. Vrlo ozbiljna situacija je u 2. armijskom korpusu”, primijetio je Halder u svom dnevniku.

Doista, prekretnica u Moskvi je bio vrlo jedinstven događaj. U stvari, njemačke trupe, koje su vjerovale da će se neprijatelj uskoro srušiti, bile su psihološki potpuno nespremne za tako  nasilan napad motiviranih vojnika Crvene armije. Počeli su se povlačiti, a ubrzo je povlačenje prekinuto. Vojnike Wehrmachta je zahvatila masovna psihoza što je još više potaknulo borbeni duh Sovjeta. Na mnogim mjestima bitka se razvijala s trupama Crvene armije, koje su bile u euforiji od uspjeha, ali i željne osvete, progoneći raspršene formacije Wehrmachta koje su bježale ledenim cestama. Bio je to kolaps njemačkog morala, ništa manje.

“Teški pad povjerenja u terensko zapovjedništvo”, primijetili su Nijemci.

7. Velike razlike u gubicima trupa između dviju strana na Istočnom frontu

Tijekom godina se povećavala razlika u gubicima dviju strana u ratu tijekom Operacije Barbarossa. Nije rijetkost čuti posve neutemeljene tvrdnje o razlici između sovjetskih i njemačkih gubitaka kao 10 prema 1 ili čak 20 prema 1. Međutim, ozbiljna studija arhivske građe i Berlina i Moskve razotkriva to kao još jedan mit, vjerojatno zasnovan na njemačkim računicama obojenim rasističkim predrasudama. Usporedba izvještaja o žrtvama tijekom Operacije Barbarossa i njemačke kampanje 1940. na Zapadu pokazuje da su Nijemci zapravo nanijeli veće žrtve zapadnim neprijateljima u odnosu na njihove nego Crvenoj armiji. Odnos između ukupnih žrtava bio je 19 prema 1 u korist Nijemaca u zapadnoj kampanji i 3,2 do 4,8 prema 1 u korist Nijemaca i njihovih saveznika u Operaciji Barbarossa. Na temelju ovih egzaktnih brojki mogu se izvući različiti zaključci, ali su brojke neumoljive.

8. Sovjetski partizani

Povijest sovjetskih partizana uvelike je zamagljena izrazito iskrivljenim njemačkim pričama i veličanjem pokreta od strane službene sovjetske historiografije. U čuvenom radijskom govoru od 3. srpnja 1941. Josif Visarionovič Staljin pozvao je stanovništvo da formira gerilske jedinice na okupiranim područjima. Međutim, Staljin i sovjetsko rukovodstvo su se u stvarnosti plašili pojedinačnih inicijativa koje bi bile izvan njihove kontrole više nego ičega drugog, tako da je u prvih 15 mjeseci rata “sovjetska politika odbacila, pa čak i obeshrabrivala inicijative i sudjelovanje naroda”.

Nacionalne direktive o djelovanju partizana, objavljene 18. srpnja 1941., glasile su da partizani trebaju sudjelovati samo u “građanskom ratu i trebaju ga voditi oni drugovi koji su već pokazali vrijednost u formacijama kao što su  NKVD i Organizacija za državnu sigurnost, koji bi vodili narodne milicije i provodili sabotaže“.

Zapravo, glavna zadaća koju je sovjetsko rukovodstvo dodijelilo partizanima nije bila toliko borba protiv okupatora, već izvršavanje posebnih političkih zadaća, to jest vraćanje podrške autoritetu sovjetske vlade na okupiranim teritorijima. U ranim godinama su većina ubijenih partizana bili civili optuženi da su radili za sovjetski sustav. Tek 1943. je partizanski pokret počeo postojati kao vojna sila na koju se Moskva mogla osloniti.

9. Nepoznata masovna silovanja na Istočnom frontu

Zapadni pisci uspješno prepričavaju priče o strašnom valu silovanja koje su sovjetski vojnici počinili u Njemačkoj i Poljskoj pred kraj i neposredno nakon rata. Primjerice, u svojoj epskoj knjizi o Berlinskoj bitki povjesničar Antony Beever silovanju njemačkih ili poljskih žena posvećuje 28 stranica. Kada je riječ o silovanju, očito dominira perspektiva žrtve i stoga je apsolutno opravdano i obavezno baviti se takvim zločinima. Ono što cijelu stvar čini još tragičnijom je to što njemačkih silovanja poljskih i sovjetskih žena, vjerojatno u još većem obimu i svakako ranije od spomenutih sovjetskih silovanja, svi zapadni povjesničari sustavno zanemaruju. Iako su vjerojatno milijuni sovjetskih žena i djevojaka silovane, tema je zanemarena. Postoji i rašireni mit da Nijemci nisu seksualno zlostavljali žene na okupiranim područjima, a razlog je ideologija i to što se „nisu htjeli prljati u seksualnom odnosu sa ženama niže rase“.

Dokazi iz cijele Europe, uključujući okupirane teritorije i koncentracijske logore, pokazuju da to nije istina. Nacistički rasni zakoni protiv spolnog odnosa sa židovskom ženom odnosili su se samo na slučajeve sporazumnog seksa. Čak i pored svojih službenih vojnih i rasnih zakona i pravila, pripadnici Wehrmachta, SS trupa, policije, civilne uprave i njihovi saveznici činili su masovna silovanja, uključujući rutinska i velika grupna silovanja na okupiranim teritorijima Sovjetskog Saveza i Poljske. Žrtve su bile Židovke, ali i druge „niže rase“. Osim žena i mladih djevojaka, silovani su i muškarci i dječaci, a žrtve su se kretale od djece do starih osoba.

Dio arhiva je uspio obraditi Christer Bergström, autor knjige „Operacija Barbarossa 1941. – Hitler protiv Staljina“. Njegova prethodna djela uključuju istinu opisanu u knjigama „Ardennes 1944. – 1945 – Hitlerova zimska ofenziva“ i „Bitka za Englesku: Epski revidirani sukob“. Zapravo, za modernu Rusiju nikakav problem nije demantirati razne izjave koje su sve glasnije u posljednje vrijeme, već je problem što kupljeni novinari dobiju već stvorenu „istinu“ koju moraju prikazati javnosti i tako nastaju razni mitovi u čemu sudjeluju masovni mediji, ali i filmska i glazbena industrija, beletristika i sve što može ponuditi revidiranu sliku povijesti.