Operacija Z – Glupe bombe idu u školu

Rečeno nam je (stare vesti sada da je Azovstal evakuisan ili kako Zapad sada kaže da se predao) da Rusiji toliko nedostaje pametnih bombi da Azovstal udara glupim bombama.

Pa, kratko i jednostavno je ovo – Rusija nema nijednu glupu bombu – sve su poslate u školu.

Dopusti mi da objasnim.

Drugi je svjetski rat, vi ste u bombarderu koji leti iz baze u Engleskoj do cilja u Njemačkoj udaljenoj 500 milja. Imate sofisticirani nišan za bombukoji može „staviti bombu u bure sa kiselim krastavcima“, ali samo ako ima zaista tačne unose. Koja je tvoja nadmorska visina? To se izračunava barometrom; podesili ste ga kada ste napustili svoju bazu ali ste 500 milja daleko i pritisak vazduha je drugačiji. Dakle, visina koju vam merač kaže ima veliki plus ili minus. Koja je tvoja brzina iznad zemlje? Imate prilično dobar pregled brzine (plus ili minus), ali to nije – s obzirom na vjetar – ono što je vaša brzina na zemlji. Dakle, to je druga procjena. I gdje si ti uopće? Imate navigator i mnogo mapa, ali to je zapravo samo mrtav račun i postoji mnogo načina na koje to može poći po zlu; tako da veliki plus ili minus na tom unosu. Kasnije u ratu imate Oboe to čini plus ili minus mnogo manjim, ali još uvijek nije nula. A Nemci su ugasili sva svetla i učinili sve što im padne na pamet da vaša meta izgleda kao šuma, a šuma kao vaša meta. I gdje je uopće meta? Nišan za bombu radi samo ako ga zaista možete vidjeti. Dakle, oblaci, dimne posude, kamuflaža dodaju još jedan nivo procjeni. U stvarnoj upotrebi, vaš nišan za bombu je 16 puta manje precizan nego što vam je rečeno da jeste .

Ukratko, u Drugom svjetskom ratu, najsigurnije mjesto je bilo na stvarnoj nišanskoj tački – mogli ste biti prilično sigurni da vas nijedna bomba zapravo neće pogoditi, ali, svuda oko vas, puno nasumičnih razaranja.

I tako su stvari bile dugo vremena. Japanski avioni kamikaze bili su neka vrsta vođenih projektila, Nijemci su imali nekoliko ranih radarskih vođenih projektila, Sovjeti su radili na prototipovima, ali Amerikanci su stigli prvi.

Čuveni most Thanh Hóa u Vijetnamu. Savršena ilustracija da je najsigurnije mjesto na nišanskoj tački. Mnogo, mnogo racija u stilu WW2 bez efekta. Tako su Amerikanci smislili prvu pametnu bombu koja je zaista radila. Osvijetliti metu laserom; stavite doohickey na glupu bombu koja 1) može otkriti reflektirani laserski zrak i 2) pomjeriti bombu koja pada tek toliko da je zadrži u zraku; dole ide i lomi most.

Od tada su Amerikanci razvili tri porodice pametnih bombi. Laserski vođeni; TV kamera u nosu projektila, one vođene GPS-om. Ali – imajte na umu ovo, jer je važno – svi oni imaju doohickey u samoj bombi. Ovdje su doohickey na 1) laserskom vođenom 2) TV vođenom 3) GPS vođenom . Doohickeys detektuju signal i imaju dovoljno pokreta da zadrže bombu na liniji. Ali, kada udare, i doohickey se dižu u zrak. Dobro za vojno-industrijski kompleks, naravno, jer se moraju zamijeniti i nisu jeftini.

Postoji priča – možda nije tačna, ali je ilustrativna – da su Amerikanci potrošili ogromne sume novca na razvoj hemijske olovke koja bi radila u svemiru; Sovjeti su koristili olovku. Ali poenta ovoga je jasna: pristup SAD je uvijek visokotehnološki; Rus je KISS.

Dakle, vratimo se vašem bombarderu iz Drugog svjetskog rata. Pretpostavimo da ste znali – do zaista visokog stepena preciznosti – koja je bila vaša visina, kolika je bila vaša brzina na zemlji, tačno gde ste bili i gde je bio cilj. Zamislite da imate skup satelita gore koji vam mogu reći sve ove stvari. Znali ste i puno drugih ezoteričnih stvari (kao što su karakteristike klizanja vaših bombi) i imali ste najbolje moguće vremenske informacije nad svojom metom. Sve ove i sve druge informacije koje su vam bile potrebne. Kad biste sve ovo znali i imali kompjuter da to riješite, onda biste mogli jednostavno baciti svoju glupu bombu kada vam kompjuter to kaže i ona bi pasivno klizila do cilja.

I to su Rusi uradili. Ovdje je objašnjeno s više detalja, ali do sada imate ideju. Ruski globalni sistem pozicioniranja – GLONASS – daje im potrebne podatke, kompjuterski doohickey u avionu izračunava i baci glupu bombu u tačno pravo vreme. Svi uneseni podaci poznati su sa veoma visokim stepenom tačnosti. Bomba je glupa kao što je ikad bila, ali je doohickey u avionu tjera da padne upravo u trenutku kada njena glupost nije bitna. Za američko rješenje komunikacija mora biti kontinuirana – prekinuti vezu i IQ gospodina Smart Bomba pada na jednocifrene brojeve. Za Ruse, nije važno – gravitacija i inercija će dovesti gospodina Dumba do cilja – poletite u opštem pravcu, pritisnite dugme, pustite kompjuter da radi i zaboravite na to.

Dakle, Rusija nema više glupih bombi jer je smislila način da ih sve učini pametnim; i jedna stvar koju je Rusija naučila iz iskustva iz Drugog svetskog rata je da ne možete imati previše municije – ima mnogo bombi.

Ali, možda je ovo previše komplikovano za naše generale – kompjuterska igrica, šta god.

Autor: Larry C. Johnson