Osam godina “predsjednika nade” Baracka Obame 

Izbor Baracka Obame za američkog predsjednika 2008. godine su mnogi smatrali kao početak novog doba za Sjedinjene Države, tada uništene politikom Bushove administracije.

Osam godina kasnije, kada je bivši senator iz Illinoisa svijetu odavno pokazao pravo lice i u završnoj fazi svog mandata počeo donositi odluke isključivo potaknut infantilnom ljutnjom prema novoizabranom predsjedniku Donaldu Trumpu, shvatili smo da je ono što se 2008. činila zora, zapravo bio zalazak sunca, sumrak Amerike koja se sada suočava s razočaravajućim rezultatima politike Obamine administracije. Osam godina pogrešnih odluka Baracka Obame, koje je donosio opsjednut željom da uđe u povijest, zaslužuju poseban osvrt.

Kada 20. siječnja Donald Trump službeno preuzme dužnost 45. predsjednika Sjedinjenih Američkih Država past će zastor na Obamina iskustva u Bijeloj kući. Njegova dva mandata su bila izrazito loša, posebno ako u obzir uzmemo veliku količinu očekivanja i obećanja koja su pratila njegov uspon do prve pobjede u utrci za Bijelu kuću. Obama je pri prvom izboru dobio ogromnu potporu birača koji su željeli da riješi probleme nastale tijekom osam godina neokonzervativne vlade Georgea W. Busha, prije svega ekonomske i geopolitičke. Međutim, više puta tijekom njegova mandata Obama je idealizam iz izborne kampanje zamijenio realpolitikom, često i licemjerjem. Obama koji komunicira s ljudima i Obama kao predsjednik su oduvijek bile dvije dijametralno različite ličnosti. Uspjeh prvog su pravovremeno pratili pogrešni koraci i nesigurnost drugog.

“Predsjednik koji je izdao sva svoja obećanja“, najčešća je definicija predsjednika Baracka Obame, koji je u očima američkih građana i međunarodnih promatrača počinio toliko pogrešaka da ga se može svrstati među najgore američke predsjednike u povijesti.

Poznati govor Obame u Kairu od 4. lipnja 2009. godine se činio kamen temeljac “novog početka” u geopolitičkom pristupu Sjedinjenih Država na Bliskom istoku. Nakon što je, zbog namjera izraženih u ovom i drugim govorima iste godine, osvojio Nobelovu nagradu za mir, Obama je nastavio raditi na konsolidaciji unipolarnog projekta kojeg su započeli njegovi prethodnici, koji se na kraju njegovog drugog mandata pokazao nerealnim i zastarjelim.

Na međunarodnoj razini, dva mandata Obame će biti upamćena po nemilosrdnoj propasti unipolarnog projekta i “američkog stoljeća”, koje je počelo nešto ranije, krajem Hladnog rata.

Prvi afroamerički predsjednik u povijesti Sjedinjenih Država je pokušao očuvati neodrživu politiku Amerike kao “svjetskog policajca”, čime je postao ovisan o hirovima neokonzervativnih jastrebova u Washingtonu. Obama je ovaj geopolitički projekt predstavio kao “meku verziju” svega onog što je radio George W. Bush.

Univerzalna ljudska prava su u Obaminoj retorici bila nešto drugačija od onih koja je promicao Bush, uvjeren u mesijansko poslanje Amerike, posebno kada je slao trupe u Afganistan i Irak. Međutim, glavni potezi administracije Baracka Obame se savršeno uklapaju u politiku njegova prethodnika.

Neokonzervativna strategija Obame se više nije mogla sakriti kada je napao Gaddafija u Libiji i Assada u Siriji, čemu je veliki doprinos dala bivša državna tajnica Hillary Clinton. Libija i Sirija, nakon Iraka, dva su među glavnim ciljevima teoretičara takozvane “Osovine zla”, zemalja koje su neokonzervativni jastrebovi označili glavnim prijetnjama američkoj nacionalnoj sigurnosti.

Konačnoj imploziji Bliskog istoka je u velikoj mjeri pomogao čovjek koji je trebao popraviti katastrofe Busha, Powella i Cheneya. Umjesto toga, Obama je samo pogoršao učinke neodržive i autodestruktivne strategije, samo kako bi održao u životu opasan savez s podmuklim državama poput Katara i Saudijske Arabije, koje su apsolutno slobodne u stvaranju i financiranju islamističkih terorističkih skupina koje sada bjesne po Siriji i Iraku.

Od ovog “ugovora s vragom” je Obama imao višestruke koristi, možda i više od Hillary Clinton. To dokazuje prodaja oružja saudijskom režimu, koji je od 2009. do danas kupio američkog oružja za 115 milijardi dolara.

Obama je vehabijski režim branio do posljednjeg daha, čak i po pitanju odštete žrtvama “11. rujna”. O saudijskim manevrima, koji su doveli do kolapsa cijena nafte, Obama se također nije oglasio.

Međutim, može se reći da je svojim postupcima samo pridonio konsolidaciji multipolarnog sustava, čije jačanje na drugoj strani uzrokuje progresivno slabljenje i gubitak utjecaja Sjedinjenih Država u različitim dijelovima svijeta.

Slabljenje Obamine Amerike je dovelo do sve jačeg međunarodnog pozicioniranja Rusije Vladimira Putina, koja je maksimalno kapitalizirala svaku stratešku inicijativu i uspjela se izboriti za geopolitički prostor, usprkos nepovoljnom odnosu snaga u vojnom i ekonomskom smislu.

Vraćanje ruskog utjecaja i jačanje suradnje između Moskve i Pekinga nikad nisu bili prihvaćeni u Washingtonu, što je dovelo do otvorene, često degutantne rusofobije, koja je kulminirala sa šizofrenim optužbama za sabotažu nedavnih američkih predsjedničkih izbora od strane hakera na platnom spisku Kremlja.

Međutim, sve je počelo ranije, kada je u rujnu 2013. godine, tijekom summita G20 u St. Petersburgu, Putin Obami u lice rekao kako svijet svjedoči nepovratnom nastajanju multipolarnog sustava. To se dogodilo u trenutku kada je američka vojska bila spremna pokrenuti napad na Siriju. Putin je Obami tada poručio kako bi najavljena zapadna intervencija protiv Assadove Sirije izazvala katastrofalnu tragediju u problematičnim bliskoistočnim zemljama. Na kraju je, kroz “džentlmenski sporazum” o uništavanju sirijskog kemijskog arsenala, ruska diplomacija spriječila napad.

Od tada do danas nije prestao strateški sukob između Rusije i Sjedinjenih Država. No, Obama se pri odlasku iz Bijele kuće u borbi protiv svog kolege u Kremlju baš i ne može pohvaliti pobjedama. Zapravo, još od 2008. godine, nezamislivim manevrom s intervencijom u Gruziji, Putin je označio početak obnove samostalne ruske međunarodne politike. Jednako je značajan i geopolitički povratak Rusije na Bliski istok, gdje je primjetno nezaustavljivo povlačenje Sjedinjenih Država, prije svega u sirijsko-iračkom scenariju.

Obama je htio osigurati i ekonomsku bazu za jačanje američkog utjecaja u svijetu, što je planirao učiniti kroz formiranje velikih prekooceanskih trgovačkih područja pomoću dva bratska sporazuma – TPP i TTIP.

Što se tiče Trans-pacifičkog partnerstva, izbor Donalda Trumpa je zakočio ratifikaciju ovog sporazuma i njegovo stupanje na snagu, čime je vjerojatno označio kraj ovog projekta.

S druge strane je zajednička mobilizacija europskih građana dovela do sumnji u potrebu zajedničkog tržišta u vladama Francuske i Njemačke. Propasti sporazuma TTIP je doprinos dao i raspad britanske vlade Davida Camerona, jednog od najistaknutijih zagovornika TTIP-a, a nakon referenduma o Brexitu su pregovori postali besmisleni.

Neuspjeh projekata TPP i TTIP je dio progresivnog pada unipolarnog svijeta, projekta na kojem je Washington radio protekla dva desetljeća. Naime, kroz TPP i TTIP se morala osigurati definitivna ekonomska izolacija potencijalnih konkurenata i gospodarstava u nastajanju i to kroz komercijalne mehanizme koji su trebali stvoriti područja slobodne trgovine u kojima bi ključni “partner” ostalim zemljama bile isključivo Sjedinjene Države.

Slučaj Trans-pacifičkog partnerstva je simbol propasti ove politike, jer je ovaj projekt izravno povezan s geopolitičkim sukobom između SAD-a i Kine, zemlje koju je Washington htio potisnuti oslanjajući se na superiornost u vojnom i strateškom smislu.

“Obamina doktrina” ili “strategija prodora u Aziju”, koja se provodila posljednjih nekoliko godina, računala je na mnoge zemlje u azijsko-pacifičkoj regiji. Međutim, Kina se pokazala kao moćna država i krenula je s provedbom simetrične strategije, ali puno uspješnije od Obame.

Osim toga, Kina i Japan su među stranim zemljama najveći nositelji udjela američkog javnog duga, što je Pekingu donijelo veliku korist u geopolitičkom suočavanju s Washingtonom. Ova činjenica može biti presudna za odnose Kine i Sjedinjenih Država i tijekom Trumpova mandata.

Propast međunarodne strategije predsjednika Obame je vidljiva posljednjih nekoliko mjeseci u kojima je primjetna marginalizacija SAD-a.  Progresivan raspad te politike je očigledan u Siriji, prije svega u Aleppu, čije oslobođenje otvara put za nove pobjede sirijskim vladinim snagama. Na kraju imamo Obamin geopolitički sukob s Rusijom, koji završava s optužbama protiv ruskih hakera koji su, navodno, osigurali pobjedu Donalda Trumpa.

U tom smislu se posljednji politički potezi Obame čine kao očajnički pokušaji da na bilo koji način bojkotira strategiju novog stanovnika Bijele kuće.

Znakovit je i nedavni nesporazum između Sjedinjenih Država i Izraela, kada je Obama, nakon osam godina neodlučnosti i pasivnosti, odlučio podržati rezoluciju Vijeća sigurnosti kojom se osuđuje izgradnja cionističkih naselja na okupiranim palestinskim teritorijima.

Danas brojni analitičari osuđuju američkog “predsjednika nade” iz 2008. Mnogi koji su pozdravili Obamin dolazak, danas kritiziraju veći dio njegovih odluka.

Obama napušta pozornicu gotovo djetinjasto i djeluje kao osvetnik Hillary Clinton, dva mjeseca nakon njezinog poraza na predsjedničkim izborima. No, kod Obame je primjetna frustracija, ne samo njega kao predsjednika, nego cijelog jednog klana koji nijemo svjedoči očiglednoj propasti svih svojih strateških ciljeva.

Vladajući aparat, neokonzervativni ili ne, koji je proteklih godina vodio američku vanjsku politiku, uzrokovao je probleme u različitim dijelovima svijeta, stoga se odlazak s pozornice Baracka Obame odvija na najbjedniji mogući način. Sumrak “nove ere” će biti potvrđen 20. siječnja, kada Obama bude  zauvijek napustio Bijelu kuću, ostavljajući iza sebe more iluzija i neispunjenih obećanja. Sigurno nikome neće nedostajati, jednako kao Hillary Clinton, Cameron, Sarkozy, uskoro Hollande, a nakon njih vjerojatno i mnogi drugi.