Uvjeren sam da smo svi pogledali mnogo više od jednog filma. Ima i onih koji su glumili, statirali ili na druge načine sudjelovali u stvaranju filmova, ali malo je takvih koji su bili dijelom moćne filmske industrije i koji su „iz prve ruke“ saznali kako nastaju filmovi.
Stjecajem nekih okolnosti, jedan mladić Zlatan je sudjelovao u nastajanju filmova i to onih ozbiljnih, igranih, u kojima su glumile i poznate holivudske zvijezde. Meni su zanimljivi neki njegovi doživljaji, pa pretpostavljam da će biti i vama.
Kako bi se ubrzalo snimanje i smanjili troškovi, prostor na kom se snima film se koristi što racionalnije. Tako imamo dio prostora u kom je improvizirana mrtvačnica. To je tako vjerna slika kao da ste u pravoj mrtvačnici, a u jednom sanduku je i leš. Naravno, to je lutka, ali Zlatan kaže da ga je uvijek pogled na nju nekako presjekao, štrecnuo, kao da je stvarni mrtvac.
No, odmah iza mrtvačnice, s druge strane zida je sasvim druga slika, sasvim drugi ambijent, drugi svijet. Tu je podmornica i pripremljen teren za snimanje scena pod vodom. Bočno od toga se nalazi stara, neuredna kupaona u kojoj je počinjen zločin. Zlatan je bio prisutan kad su pripremali kupaonu. Naravno, zidovi su bili od nekog materijala koji je ličio na pravi zid, donijeli su pravu, novu WC šolju, vodokotlić i cijev koja ih spaja, a onda je trebalo to sve napraviti tako da izgleda staro i neuredno. Došao je jedan momak sa sprejom u ruci i sa samo nekoliko poteza prsnuo gdje i koliko treba i sve je izgledalo tako prljavo, zarđalo i neuredno da je bilo mučno gledati takav prizor. Tu, pored WC šolje trebao je jedan glumac pasti i udariti glavom o pod. Začas su po podu prostrli podlogu od gume na kojoj su za tili čas nacrtali pločice tako vjerno da izgledaju kao prave. Tako bi glumac pao, udario glavom o „pločice“, a stvaro se ne bi povrijedio. I tako su majstori svog zanata sve pripremali za snimanje. Za „kišu“ su bili zaduženi vatrogasci, posebna ekipa je posipala „snijeg“ i tako dalje.
Ali glumci su posebna priča. Postoje oni koji se ponašaju kao obični ljudi. Recimo, jedna glumica iz Holivuda je s osobljem koje je radilo na pripremi filma, kamermanima, scenskim radnicima, radnicima osiguranja i ostalima, sjedila i pila kavu i razgovarala s njima kao s ravnopravnima. Ali neki, koji su zaista bili velike zvijezde, ponašali su se kao da su još mnogo veći nego što jesu i kao da oni nisu tek ljudi, nego neka viša ljudska bića. Oni uglavnom nisu komunicirali s ostalima. Jedan je, recimo, iz Holivuda dopremio brodom svoj skupocjeni, ogromni auto i vozača. Vozač ga nije imao kuda voziti, jer je sve bilo tu, na jednom mjestu, na skučenom prostoru. Samo jednom ga je prevezao stotinu metara, a pri ulasku i izlasku iz auta, glumac je demonstrirao svu svoju bahatost i nepoštovanje svih ljudi koji su se našli u njegovoj blizini. Taj glumac nikada nije jeo niti pio s ostalima, nego je njegov vozač išao u susjedni grad nabavljati hranu iz jednog restorana i dovoziti mu. Ta hrana nije bila ništa bolja od ove koju su jeli ostali, ali trebalo je pokazati da on nije kao „drugorazredni“ glumci.
Zanimljivo je da su ljudi sa strane uistinu gledali na te velike glumce kao na neka bića više vrijednosti. Ali još neobičnije je to što su ih i ostali, manje poznati glumci, gledali s još većim divljenjem nego obični ljudi. Bili su ushićeni kad su trebali umjesto glavnih glumaca snimiti neke nevažne scene, poput koraka gdje de vide samo nege ili držanja čaše vina gdje se vidi samo ruka. Naprotiv, holivudski glumci su ove europske gledali s omalovažavanjem, a posebno direktora koji je bio sklon i prenošenju stolova ili brisanju prašine. To, po njihovom, nije bio posao dostojan jednog direktora. Uglavnom, europski filmski radnici su u odnosu na one iz Holivuda mnogo bliži ponašanju običnih ljudi.
A jedan redatelj je bio toliko nadmen da nije dozvolio bilo kome da mu se obrati ako nije onaj s kim on misli da treba komunicirati. Zlatan kaže da je to prvi put u životu doživio, takvo ignoriranje. Redatelj je trebao dati neka uputstva o rasporedu namještaja u prostoriji, a to je trebao realizirati Zlatan. Ali redatelj se nije braćao Zlatanu, mada su on, scenarist i redatelj zajedno stajali u toj prostoriji, nego bi rekao scenaristi: „Reci tom momku da bi ovaj stol trebalo postaviti bliže vratima“. Onda bi scenarist rekao Zlatanu da treba stol postaviti bliže vratima. I tako redom, nekoliko uputstava, nikada niti ne pogledavši Zlatana, kao da ne postoji. I tako danima, dokle god je trajalo to snimanje, nisu ni riječi progovorili direktno, nego sve preko posrednika koji je bio zajedno s njima u istoj prostoriji.
Neki redatelji pokažu znak zahvalnosti prema osoblju koje je sudjelovalo u stvaranju filma na razne načine. Na primjer, uključe ih kao statiste u određenim scenama. A jedan je to uvijek radio tako da ih sve okupi na jedno mjesto i snimi i tako im posveti par sekundi u filmu. Recimo, snimi ih kao gledatelje na utakmici kako stoje na tribinama. Ili u gradskoj vrevi i oni prodefiliraju ispred kamere i tako dalje.
A Zlatan je jednom želio doprinijeti i ostaviti svoj trag u nekom filmu na originalan način. Na stolu je stajalo nekoliko kugli, a on je jednu izvadio i sklonio, tako da je ta scena snimljena s kuglom manje. I kasnije kad bi gledao ovaj film, vidjevši scenu s kuglama na stolu, uvijek bi pomislio: „Evo, ovo je moj doprinos filmu, tu sam i ja ostavio svoj trag!“
Te kugle se primenjuju tokom žreba za neka takmičenja. U Srbiji(a verujem i drugde po svetu) neka kuglica se ubaci u zamrzivač i onda onaj “vaditelj” kuglica može da opipa i zna kad treba da izvuče dotičnu kuglicu, ledenu…
Dugačak je spisak globalnih žido-holivudskih glumaca: Bajden, Tramp, Putin, Medvedev, Solc, Merkel, Makron, Jonson, Sunak, Si, Zelenski, Netanjahu, Orban… gdje tal”mudski” nevidljivi reditelji prave svoj film po scenariju Protokola sionskih tzv. mudraca, a statisti su slijepa svjetina koja navija za “svoje” “dobre” i loše momke koji “brane” “nacionalne” tzv. interese, “slobodu” i “zdravlje” naroda… “Najzabavnije” je što statisti i ne kontaju da su u tal”mudonjskom” filmu…
kaze … daj 500 eura pa cemo ti objaviti ime na kraju filma. hahaha.
Izuzev malog broja indijskih yogija i indijanskih i afričkih šamana, svi ostali smo, ili silom prilika, ili osobnim odabirom, prihvatili od sistema nametnute nam uloge…”oliti”, svi smo mi glumci…i režiseri, oni profesionalni, su, također, glumci.😁
Oduvijek sam volio film i gledao san ih tisuće.
Gospodine – dobro poentirano sa ovom zadnjom rečenicom. No, kako se Holivud danas, manje-više, zgadio svima…eto, nadam se kako Zlatan više ne radi u Holivudu. Pozdrav
“Zanimljivo je da su ljudi sa strane uistinu gledali na te velike glumce kao na neka bića više vrijednosti” Je, naravno. KLASNO DRUŠTVO. To što ste vi odrasli na Balkanu, ne znači i da su drugi. I to se ne odnosi samo na razdoblje socijalizma. Bilo koji beg je bio samo malo bogatiji od raje. A raja je mogla malo u hajduke, pa se ono… imovina malo izjednači. U Zagorju je bila malo drugačija pjesma. Tko je gledao “Zvonili ste milorde”? I ona posluga gleda na Mabel koja čisti podove sa visine. Za gazde govore: yours BETTERS. Bolji od tebe. A punica od lorda ga gleda sa visine jer su njegovi trgovali robljem. Svaka klasa ima svoje probleme i načine. Tako lijepo imate video gdje neki šeik poklanja Elizabeti novu ogrlicu/ nakit. Oni bi se trebali brinuti za Palestince? Ne brini niti za vlastiti narod. Tako je to. Izvolite to… Čitaj više »
Ja sam za zatvaranje kladionica i profesionalnost u sportu.Potporu nogometu treba ukinuti i konačno neka i klubovi počnu živjeti od svoga rada – od publike na stadionima. Normalno da treba zakone mijenjati u tom smjeru.Dok se ta kriminalna magla ne očisti – ne bude dobro.