Slobodni dio Europe se iz prezira obično smatra “populističkim i ekstremističkim” i malo tko se potrudio da shvati što se događa u narodima koji su se otvoreno počeli suprotstavljati poretku koji je stvoren nakon Drugog svjetskog rata, a na istok Europe je proširen nakon raspada Sovjetskog Saveza.
Međutim, ideje ne umiru. Čak i ako ih pokušate pokopati, one će uskrsnuti. Oživljavanja nacionalizma na periferiji Europe, Latinske Amerike i drugdje promiče viziju drugačije, alternativne političke teorije globalističkom liberalizmu. Odmah u početku treba napomenuti da govorimo o zdravom patriotizmu, osjećaju pripadnosti zajednici, čak i naroda u širem smislu, izvan granica nacionalnih država, kao što je slučaj s takozvanim “bolivarskim nacionalizmom” u Latinskoj Americi ili panarapskim antikolonijalnim nacionalizmom. U Europi imamo slučaj buđenja nacionalnog sentimenta u raznih naroda, koji se suprotstavlja monstrumu zvanom Europska unija, gdje ima svijetlih primjera, ali i izljeva šovinizma, koji samo šteti ideji nacionalnog oslobođenja i zbog toga ga treba marginalizirati i iskorijeniti s političke pozornice.
Antiimperijalistička borba u suvremenoj politici ima radikalno patriotski karakter, identitetski, antisistemski i vuče korijene iz pobuna u zemljama Trećeg svijeta. Predstavlja multipolarni svjetski poredak, koji je potpuno suprotan onome nametnutom od strane Washingtona, odnosno elite koja iz sjene vuče konce marioneta u Kongresu i Bijeloj kući.
Svatko danas može vidjeti da politički blokovi, koji su u srcu trenutnih geopolitičkih sukoba, više nisu oni stari ideološki blokovi koji su se natjecali u hegemoniji tijekom Drugog svjetskog rata, a kasnije za vrijeme Hladnog rata. Drugim riječima, prava politika se danas više izražava kroz tripartitnu napetosti između američkog liberalizma, sovjetskog komunizma i talijanskog i njemačkog nacifašizma, a još manje u jazu između kapitalističkog i socijalističkog bloka.
S padom Sovjetskog Saveza i pobjedom američkog liberalizma, nametnutog na globalnoj razini, carstvo američke hegemonije se s virtualne skale popelo do punog širenja neoliberalne ideologije u Sjedinjenim Državama, američkim saveznicima ili vazalima, koji, materijalno potpomognuti snagom NATO pakta, ideološkim pokrićem njihovog projekta žele uspostaviti globalnu dominaciju u svijetu.
Hegemonija može biti ostvarena kroz gospodarstvo i financijskom kontrolom, odnosno dužničkim ropstvom, kao i povećanjem izvoza velikih monopolista i korporacija prema nerazvijenim zemljama, gdje koriste jeftinu radnu snagu i povećanjem profita stječu veliki kapital.
Hegemonija “Američkog carstva” se provodi i kroz vojne intervencije, kako bi pokorile strateški važne nacionalne države. Osim toga, imperija mobilizira svoj aparat nevladinih udruga i obavještajnih službi u promicanju Obojenih revolucija, kojima se svrgavaju vlade koje se smatraju neprijateljima interesa bloka kojim vladaju London, Washington i Izrael, ne nužno ovim redoslijedom.
Ista ruka je koristila razne terorističke skupine na Bliskom istoku da destabilizira njima neprijateljske zemlje i nametne marionetsku vlast. Kada je potrebno, poseže se za jednostranim ekonomskim sankcijama, metoda koja se sve više koristi proteklih godina.
Trijumf liberalnog i američkog modela je dosegao vrhunac proglašavanjem imperativa liberalnih dogmi u ekonomiji i neizostavno globaliziranog svijeta s jednom vladom i jednim centrom. Činilo se da je zaista došao “kraj povijesti”, kojeg su svijetu navijestili Francis Fukuyama i američki neokonzervativci. Činilo se da smo ušli u eru apsolutne kontrole velikog financijskog kapitala u novom svjetskom poretku.
Međutim, povijest se nije zaustavila i nastavila je svoj put.
Kao što je podsjetio pokojni predsjednik Venezuele Hugo Chavez, iste sudbonosne 1989. godine u kojoj je Francis Fukuyama objavio svoj esej o “kraju povijesti” u Caracasu je došlo do masovnog narodnog ustanka protiv prisilnih mjera strukturne prilagodbe neoliberalnom modelu. Tadašnji predsjednik Carlos Andres Perez, koji je na prosvjede reagirao nasiljem i ubojstvom stotine Venezuelanaca, nije mogao zaustaviti tijek povijesti.
Ljudi koji su se pobunili su vidjeli da će njihove sudbine biti pogažene buržujskom politikom neokolonijalne eksploatacije. Slične su se pobune sljedećih godina dogodile diljem svijeta, od kojih bi se mogao izdvojiti zapatistički ustanak 1994., bez obzira na to što su te pobune često propadale ili završavale korupcijom političkih klasa.
Ali su se pojavile nove političke snage, koje su se suočile s tiranijom velikog globalnog kapitala i njegovim vojnim krilom – američkom vojskom i NATO paktom u cjelini.
Duh antagonizma i pobune se širio u raznim dijelovima svijeta i na razne načine potkopavao imperijalističku dominaciju. Iako neke od tih sila datiraju prije hegemonije zapadnih sila i neke su u većoj ili manjoj mjeri bile prožete raznim ideologijama koje je porazio liberalizam, te snage se ne može oslikati ideološkim kriterijima starih antiliberalnih ideologija. One su prošle transformaciju, spojile su se i generirale novu subverzivnu ideologiju, koja ima nešto zajedničko s nacionalizmima Trećeg svijeta, patriotskim poticajima za nacionalnim oslobođenjem i sve dijele zajedničkog neprijatelja.
Govorimo o ideologijama kao što je “chavizam” u Venezueli, koji je nesumnjivo patriotska socijalistička doktrina, koja je uspjela stvoriti četvrti put u odnosu na liberalni kapitalizam, komunizam i šovinistički nacionalizam, pomiriti svoje “peroniste” i “velasquiste” s ciljem stvaranja države koja će se temeljiti na produktivnoj autonomiji radnika. Koji je bio njegov cilj? Kao što je navedeno u njegovom uratku “Plan de la Patria“, uspostaviti multipolarni svjetski poredak i učinkovito graditi socijalizam koji će se temeljiti na domoljubnim vrijednostima u Venezueli.
Baš kao što se dogodilo s Libijskom Džamahirijom Muammara Gaddafija, koja je izgrađena na političkoj doktrini pod utjecajem drugih ideologija, ali je također pokušala stvoriti svoj put. Uvažavajući klasnu borbu i nacionalnu emancipaciju, Gaddafi je dao narodu da se organiziran u Narodnim odborima, koji su odigrali ulogu povijesnog političkog subjekta. Dakle, Gaddafi nije isključivo računao na radničku klasu, nego na cijeli narod i sve ljude. Koji je bio njegov cilj? Stvaranje socijalne države temeljene na organskoj demokraciji, prirodnom socijalizmi i očuvanju tradicije, što je opisano u “Zelenoj knjizi“, gdje stoji da je prirodni zakon upravljao društvom prije pojave klasa.
A što je s Hezbollahom u Libanonu? Šiitske organizacije koja čuva identitet, ali je ujedno antiimperijalistička, anticionistička, antikapitalistička i možda najveći trn u oku cionizma i zapadne dominacije na Bliskom istoku. Programski manifest Hezbollaha poziva sve potlačene Libanona i svijeta da podignu oružje protiv “virusa amerikanizma”. Njegov cilj? Osloboditi muslimane, kršćane, Druze i sve Libanonce od marionetske vlade i uspostava države temeljene na religijskim vrijednostima, identitetu i gdje će socijalna pravda biti antikapitalistička i antikolonijalistička.
U ovaj popis možemo uvrstiti i stranku Baath u Siriji, posljednjeg predstavnika panarapskog nacionalizma, koja je rođena ideološkom sintezom nacionalnih i revolucionarnih osjećaja, pod utjecajem socijalizma, ali autentičnog patriotskog socijalizma svojstvenog Arapima, odbacujući klasični marksizam i buržujski šovinizam.
Nakon pada komunističkih i nacionalističkih režima, borba je nastavljena, ali je oblikovana drugom logikom. Nema više logika prošlosti i ideologija dvadesetog stoljeća i danas se jedine prave borbe vode između naroda svijeta, na različite načine, protiv globalizma i hiperkapitalizma koji predstavlja dugoročne interese anglo-američkog carstva i Izraela. Upravo zbog toga imamo izrazito jak otpor na periferiji i konformizam u centru.
Otpor statusu quo i Novom svjetskom poretku u suvremenom dobu odgovara obrani identiteta, što se počinje pojavljivati na periferiji Europe, među zemljama koje nisu ušle u EU i zemljama istoka Europe, poput Mađarske, iako još uvijek u latentnom obliku.
Postoje samo dvije mogućnosti i dvije strane barikade. Ako zauzmete stav jedne strane, vi ste automatski protiv druge i obrnuto. Svatko mora zauzeti svoju poziciju i više nema izgovora.
Povijesna sudbina zemalja poput Argentine, Brazila i većine Latinske Amerike ovisi na koju će se ljudi stranu svrstati. Na stranu otpora ili konformizma. Isto se odnosi i na zemlje poput Egipta, Turske i drugih arapskih zemalja. Ako se odluče uskladiti s anglo-američkim projektom, zauvijek će ostati kolonija carstva bankara i njihovih namjesnika.
Oni koji se odluče na otpor, suverenitet, uzimanje svoje povijesne sudbine u vlastite ruke, morat će hodati cestom revolucije, ne nužno onakvih o kakvima čitamo u povijesnim udžbenicima, ali ta revolucija podrazumijeva obranu svog suvereniteta i identiteta i traži žrtvu. To je borba koja će uništiti i kriminalizirati financijsku i poduzetničku elitu i ukinuti sva prava oligarhiji na političku zastupljenost. Primjer Sirije i Libanona su nam pokazali kakva se cijena ponekad mora platiti.
U kontekstu gore navedenog, vjerojatno je mnogima jasno da pojam nacionalizam ne treba poistovjećivati sa šovinizmom, da socijalna pravda nije komunizam iz 19. ili 20. stoljeća i juriš na “Zimski dvorac”.
Identitet, nacija, vjera, ideologija koja teži izgradnji socijalno pravedne države, možda komunističke koja zvuči kao utopija, sve su to elementi koje treba objediniti u pravednoj borbi protiv jedinog neprijatelja svjetskih naroda. To nam govori i da su oni koji rade na uništenju starih ideologija i uništenju identiteta i nacija, posebno na raspirivanju mržnje između različitih skupina koje se bore protiv neoliberalizma, ali i međusobno, zapravo odrađuju najvažniji dio posla u očuvanju unipolarnog svjetskog poretka i hegemonije financijske oligarhije koja vlada “Američkim carstvom”.
A naveli smo nekoliko primjera gdje su se uspjeli pomiriti nacionalizam i socijalizam, socijalizam i plemenski identitet, nacionalizam i socijalizam u Siriji ili vjerski identitet i sloboda i socijalna pravda za sve građane Libanona, za što se bori Hezbollah, a svima je zajednički nazivnik antiimperijalizam, sloboda i samoodređenje naroda. Dakle, može se! Samo treba htjeti. U suprotnom slučaju, možemo ostati konformisti ili pak čvrsto držati položaje iza barikada odavno transformiranih ideologija i vrijednosti prošlih stoljeća, čime se zapravo borimo da očuvamo status quo.
To je to. Saradnja, a ne sukobi koje izazivaju profesionalni huškači.
Pravi ste “Logičari”. Bravo.
Ima četiri primjera, gdje jedno ne isključuje drugo, a nijedno od svega ne ide u ekstremizam. Čak ni Hezbollah, koji se samo dvije godine držao ideje Islamske republike, onda je pustio slobode, odijevanja, ponašanja , nema fetvi za haram i drugih stvari, zbog čega je stekao veliku popularnost. U njihovom kvartu u Bejrutu ima od žena u tradicionalnim nošnjama, ali se vidi lice, do cura u trapericama i normalnim majicama, ali ne gologuze i topićima, baš. Nikakav problem. Islamska Socijalistička Džamahirija Libija, pa stvarno jak bolivarski nacionalizam u Chavezovih sljedbenika je nešto atipično , ali se vidi da je moguće.
Zašto uporno žele dokazati da nacija “ne postoji”. Objektivno, to je ljudska povijesna kategorija, ali postoji, kao osjećaj pripadnosti . Vjera, ima li ili nema Boga, potpuno nevažno, ako je tu i ako može biti poticaj, ali ne u šovinističkom smislu, dobrodošla. Pa u partizanima je poginulo 220 katoličkih svećenika, ili sudjelovalo u NOB-u, treba provjeriti , među kojima veliki teolog s Kaprtola dr. Svetozar Ritig. Sigurno je bilo je drugih, prota i hodža, a bilo ih je i na drugoj strani, ali je to ono po čemu se ne smijemo danas dijeliti. A to vidim u raznim grupama. Jedni tupe jednu propagandu, drugi drugu, da bi na kraju sve ostalo kako jest, a to nije slučajno.
Socijalizam i vjera mi naprosto ne idu u istu rečenicu.
Dok se ljudi drze ideje sve je moguče, a kada pojedinci pocnu da ju izigravaju, onda svaka ideja polako nestane.
Babiću majstore, takvog te volimo.
Društvo okupljeno pod okriljem vere ili nacije može da bude vrlo tolerantno, napredno u svakom smislu – nema nikakve prepreke koja bi to onemogućavala. To je sasvim normalno u normalnim vremenima. Ali kada dođe do krize bilo rukovodstvo bilo samo društvo traži krivca a krivac je uvek onaj što je “drugačiji” – druge vere, nacije… I to je normalno, nismo mašine čelične logike i discipline već smo ljudi, podložni svim nesavršenostima. Zato, ako se gleda dugoročno (vrlo dugoročno) vera i nacija su prilično opasni jer se baziraju na “ograđivanje naših od njihovih”. Ako pogledamo EU koja je u suštini mlado društvo vidimo da su međunacionalne tenzije a koje su produkt vekovnih sukoba gotovo nestale da bi se vraćale tek sa pojavom krize (gledano globalno, naravno, jer uvek postoje grupe…) Ili nama bliži primer Jugoslavija – vrlo uspešno u toleranciji živele razne nacije različitih veroispovesti. I tako sve do krize… Ne… Čitaj više »
Još jedan primer: prva asocijacija na nacionalno – versko društvo je… Poljska (bio bi Izrael ali je pao u drugi plan).
Naravno, ima i suprotnih ali…
I opet imamo, kao i sa komunističkim revolucijama, vrlo sličnu ideološku situaciju. Želja za promjenom, i na teoretskom i na praktičnom planu, dešava se u zemljama trećeg svijeta. U bogatim zemljama zapada još je uvijek konformizam i lagodan život jedino što zanima građane.
Tek kada se na zapadu mase okupe pod isti barjak, slobode i pravičnosti, promjene će biti moguće. U ovom trenutku teško da se netko u Švedskoj ili Luksemburgu poistovjećuje sa građanima Libanona ili Venecuele, jer im je dobro i ugodno. Sumnjam da čak i razumiju što to žele mađari ili južnoamerikanci. Malo je vjerojatno da će promjene nastupiti postupno, vjerojatnije tek sa velikim financijskim potresom. Dakle opet revolucija.
Gdine Babicu, odgovaram odmah, vec na vas naslov- pa zasto bi inace upregli sve sotonske paklene snage da zatru bas to-identitet, vjeru, naciju, i socijalizam, onaj pravi?!
Zadnja simbioza Socijalizma, identiteta, vjere i nacije je na vlast došla 1933.
Otpor neoliberalizmu je moguć jednostavnom koncepcijom antikorupcijske države gdje bi se sve koruptivne zakone koji sa sobom donosi neoliberalizam jednostavno poništilo. Jer kapitalizam počiva na političkoj korupciji društva. To je ono što je Karl Marx kao slučajno zaboravio reći.
Koje subliminarno oko u fotki………..
NEO( Liberalizam,Cionizam,Fašizam,Amerikanizam,Masonizam = ĐAVO. LUCIFER, 666 itd,itd,itd.
Dekretom ukinuti religije i nacije ,jer one dokazano ne sluze da bi ljude spajale i odrzavale mir , vec suprotno .
Dijeljenje ljudi po bilo kojoj osnovi osim ljudskim osobinama i sposobnostima jest put u pakao kako za pojedinca tako i citave drzave odnosno zajednice u kojima ti ljudi egzistiraju
.Covjek se cijeni prema svojim djelima i ulozi u zajednici a ne prema nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti .Identifikacija individue kroz prizmu nacionalno- religijskog pripadanja jest indoktrinacija, ona je diametralno suprotna ljudskoj i civilizacijskoj svjesti odnosno glavni je kocnicar evolucijskoj mogucnosti razvoja slobodnog i harmonicnog covjeka .Slobodnog covjeka kojem ce stanje svjesnosti bez tih umjetnih identifikacija omoguciti dokuciti sustinu bivstvovanja , zivota u harmoniji sa samim sobom i sa svim sto ga okruzuje .
Mogli ste navesti i europske primjere, a ne samo trećesvijetske.
Vrlo inspirativan clanak, definitivno za listu Best of Logicno!
Da, pisac ovog članka je u pravu! treba se vratiti ideji socijalizma, a primjer Venezuele neka bude “svjetionik” i smjerokaz tog puta i ideje!