Ovaj čovjek je lobirao u SAD-u da napadne Irak zbog ”oružja masovnog uništenja”, ali je imao hrabrosti priznati svoju grešku

Poznat po svom agresivnom inspekcijskom stilu i čvrstim stavovima u vezi s poštovanjem Iraka i obaveza razoružanja, na kraju dana, David Kay je pokazao svoju pravu snagu suprotstavljajući se svijetu i suočavajući ih s činjenicom da su svi pogrešno shvatili Irak.

Do mog dolaska u Njujork, sredinom septembra 1991. godine, inspektori za oružje iz Specijalne komisije Ujedinjenih nacija, ili UNSCOM, bili su na terenu u Iraku u 16 različitih navrata, počevši od maja. Većina inspekcija obavljena je u skladu s predloškom za inspekciju na licu mjesta nastalom iz američkog iskustva u provedbi sporazuma o intermedijarnim nuklearnim snagama (INF), koji je stupio na snagu u srpnju 1988. i predstavljao je prvi svjetski upad na teren inspekcija kao sredstvo za provjeru usklađenosti kontrole naoružanja.

Ovaj obrazac predstavljao je, da tako kažem, džentlmenski sporazum, gdje je jedna strana dala detaljnu deklaraciju o lokacijama i materijalima obuhvaćenim sporazumom koji daje inspekcijskim ovlastima (u slučaju Iraka, to je značilo rezoluciju Vijeća sigurnosti 687, donesenu u aprilu 1991. , nalažući osnivanje UNSCOM-a i njegove misije za razoružanje), a druga strana se složila da provjeri kompletnost te deklaracije i nadzire raspolaganje uključenim materijalom, na način koji poštuje suverenitet i dostojanstvo inspicirane strane.

Ali bilo je nekih značajnih izuzetaka od ovog šablona. Kada je Irak dostavio UNSCOM-u svoju deklaraciju u vezi sa svojim posjedima zabranjenih hemijskih, bioloških, nuklearnih i balističkih projektila dugog dometa (zajedno poznatih kao oružje za masovno uništenje ili WMD), mnoge nacije koje su ispitale ovu deklaraciju bile su zatečene onim što nije bilo uključeno – Irak je negirao bilo kakvu umiješanost u aktivnosti nuklearnog ili biološkog oružja, i značajno je umanjio svoje sposobnosti za hemijske i balističke rakete dugog dometa.

Američka obavještajna služba otkrila je dokaze o postojanju velikih uređaja poznatih kao kalutroni, koje je Irak koristio za obogaćivanje uranijuma. Ove uređaje Irak nije prijavio. U junu 1991. godine, inspekcijski tim Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), koji djeluje pod ovlasti datim UNSCOM-u, izvršio je inspekciju objekta u kojem su kalutrone primijetili američki obavještajni sateliti. Tim, predvođen iskusnim inspektorom za zaštitu po imenu David Kay, stigao je na lokaciju koju su identificirali Amerikanci, ali im je ulazak bio zabranjen tri dana. Nakon što je timu dozvoljeno da uđe unutra, ništa nije pronađeno – sav materijal su uklonili Iračani.

Američki sateliti su locirali konvoj vozila koja su bila natovarena kalutronima u vojnom kampu zapadno od Bagdada. Protokol o inspekciji zahtijevao je od inspekcijskog tima da unaprijed obavijesti Iračane o njihovoj namjeri da posjete mjesto određeno za inspekciju. Međutim, ovaj put je David Kay doveo svoj tim do određene lokacije, a da Iračanima nije pružio blagovremeno obavještenje. Po dolasku, tim je bio onemogućen od strane naoružanih stražara.

Dva inspektora su se popela na obližnju karaulu, odakle su mogli da vide unutrašnjost objekta. Posmatrali su Iračane kako voze vozila iz stražnjeg dijela kampa i prenijeli tu činjenicu ostatku tima. Inspekcijsko vozilo je krenulo u poteru i ubrzo se našlo pored skoro 100 teško natovarenih kamiona, od kojih su neki nosili kalutrone koji su, u žurbi da napuste kamp, ​​Iračani nisu uspjeli da ga propisno pokriju. Inspektori su snimili desetine fotografija, prije nego što su ih natjerali irački vojnici koji su ispalili hice upozorenja iznad njihovih glava.

Šteta je načinjena. Dugi diplomatski sukob između inspektora i Iraka okončan je nakon što je Vijeće sigurnosti UN-a zaprijetilo da će odobriti upotrebu vojne sile. Na kraju, Irak je bio primoran da prizna da je imao neprijavljeni program posvećen obogaćivanju uranijuma, ali je negirao da ovaj napor ima bilo kakve veze sa programom nuklearnog oružja.

U naknadnoj inspekciji u julu, David Kay je uspio otkriti dovoljno nedosljednosti u iračkoj verziji događaja koje su, u kombinaciji s novom tehničkom slikom izvučenom iz rezultata detaljne forenzičke istrage i analize, ukazivale na postojanje program naoružanja.

U septembru je David Kay vodio još jedan tim inspektora u Irak. Ova inspekcija je bila drugačija – umjesto inspektora za zaštitne mjere IAEA i nuklearnih stručnjaka, tim se sastojao od velikog broja američkih specijalnih snaga i paravojnih operativaca CIA-e obučenih za umjetnost eksploatacije osjetljivih lokacija – ukratko, kako otkriti dokumente i druge materijale skrivene u sajt.

Naoružan preciznim obavještajnim podacima iračkih prebjega, tim Davida Kaya uspio je otkriti arhivu osjetljivih nuklearnih dokumenata, uključujući i neke koji su dokazali postojanje programa nuklearnog oružja. Kejin tim preuzeo je dokumente, ali su ga naoružani irački čuvari spriječili da napusti lokaciju.

Ovaj sukob se odigrao uživo na televiziji, a David Kay je postao poznato ime kroz svoje brojne intervjue vođene putem satelitskog telefona. Nakon nekoliko dana, Iračani su ponovo popustili, puštajući inspektore i dokumente, te su bili prisiljeni još jednom prepisati svoju nuklearnu deklaraciju, ovaj put priznajući postojanje programa nuklearnog oružja.

Čovjek koji je sam bio odgovoran za ovo postignuće bio je David Kay.

Prvi put sam „upoznao“ Davida Kaya dok sam služio kao dežurni oficir UNSCOM-a tokom septembarske krize, razgovarajući s njim preko telefona. Kasnije, kada je David stigao u New York na konsultacije, gledao sam ga kako obavještava osoblje UNSCOM-a o svojim podvizima, ali bio sam previše zaplašen ovom legendarnom figurom da bih mu prišao.

Visok profil Davida Kaya pokazao se previše za čvrstu birokratiju IAEA-e, pa je ubrzo nakon toga napustio IAEA radi mirnijih pašnjaka u civilnom životu.

U međuvremenu, moj profil kao inspektora je porastao. Do ljeta 1992. bio sam uključen u svoj sukob s Irakom jer je tim koji sam organizirao i u kojem sam služio kao operativni oficir bio uključen u višednevni sukob kada nam je Irak zabranio ulazak u zgradu ministarstva gdje je njegova arhiva skladištenog materijala povezanog sa oružjem za masovno uništenje.

Te jeseni sam osmislio, organizovao i vodio par inspekcija koje su pomogle da se otkrije istina o iračkim neprijavljenim snagama balističkih projektila. Kasnije sam preuzeo vodstvo u istrazi iračkog takozvanog mehanizma prikrivanja, koji se koristio za skrivanje informacija i materijala od inspektora. U izvršavanju ove misije, timovi koje sam vodio često su bili uključeni u teške sukobe s iračkim vlastima i sigurnosnim snagama,

Kada su me ljudi optuživali da sam poput Davida Kaya, shvatio sam to kao kompliment najvišeg reda.

Nakon moje ostavke iz UNSCOM-a, u avgustu 1998., Davidov i moj put su se znatno razišli. Na osnovu mog sedmogodišnjeg rada na čelu inspekcija UNSCOM-a u Iraku, bio sam uvjeren da je iračka zaliha oružja za masovno uništenje u velikoj mjeri obračunata i da nije ostalo ništa značajno.

David je, djelujući na temelju svog ličnog iskustva, zauzeo drugačiji pristup, optužujući Irak da prikriva svoje oružje za masovno uništenje od inspektora koji, po njegovom mišljenju, jednostavno nisu bili dorasli zadatku da razoružaju Irak u tako spornom okruženju.

Kao osoba odgovorna za osmišljavanje i implementaciju metodologija, tehnologija i taktika koje koristi UNSCOM da bi se suprotstavio naporima prikrivanja Iraka, ozlojeđen sam zbog ocrnjivanja rada Davida Kaya od strane mene i mojih kolega inspektora, i gledao sam u rastućoj frustraciji kako je sposoban da uspješno lobira kod američkog Kongresa i mejnstrim medija da prihvate njegovu školu mišljenja – da je Irak zadržao značajne količine oružja za masovno uništenje, a ta činjenica je predstavljala prijetnju dostojnu američke vojne intervencije.

U velikoj mjeri zahvaljujući lobističkim naporima Davida Kaya, čiji je kredibilitet kao bivšeg inspektora bio neosporan, administracija predsjednika Georgea W. Busha uspjela je natjerati Kongres SAD-a da da zeleno svjetlo za invaziju na Irak, koja se dogodila u martu 2003. godine. Nakon što je formalni irački otpor pao, u aprilu, David Kay je izabran da vodi organizaciju koju vodi CIA, poznatu kao Iraq Survey Group, ili ISG, koja je imala zadatak da lovi iračke programe oružja za masovno uništenje.

Dok mnogi ljudi koji poznaju biografiju Davida Kaya nazivaju njegovo vrijeme kao inspektor IAEA njegovim najvećim dostignućem, ja imam drugu perspektivu. Do kraja 2003. David Kay se suočio sa zastrašujućom stvarnošću da iračko oružje za masovno uništenje koje je imao zadatak da otkrije, a čije postojanje je Kay nepokolebljivo svjedočio prije rata, zapravo ne postoji.

Suočen s ovom teškom istinom, David Kay je podnio ostavku na mjesto šefa ISG-a i, u svjedočenju pred Kongresom u februaru 2004., imao je hrabrosti i integriteta da prizna da, kada je u pitanju postojanje iračkog oružja za masovno uništenje, „to Ispostavilo se da smo svi pogriješili, vjerovatno po mom sudu, i to je najviše uznemirujuće.”

David Kay je preminuo 12. avgusta 2022. Imao je 82 godine.

Zauvijek ću ga pamtiti kao čovjeka koji je u jesen 1991. svojim prisustvom i ugledom zastrašio ovog ratno prekaljenog bivšeg marinca i, uprkos našem neslaganju oko predratnog raspolaganja iračkim oružjem za masovno uništenje, kao čovjeka koji je imao integritet da ustane i odgovara za svoje greške.

David Kay će za mene uvijek predstavljati oličenje fizičke i moralne hrabrosti. To je nešto što bi svijet mogao učiniti više u ovim teškim vremenima, i zbog čega će svijet biti manje mjesto sada kada njega nema.

Autor: Scott Ritter